Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4341/11 (F. B.)

Odluka donesena 18. 12. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4341/11

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 12. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4341/11, rješavajući apelaciju Ferida Begovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ferida Begovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 00223 10 Rev od 15. septembra 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 1727/04 od 15. septembra 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ferid Begović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Nikola M. Strunić, advokat iz Gradiške, podnio je 8. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 00223 10 Rev od 15. septembra 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 1727/04 od 15. septembra 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Okružnog i Vrhovnog suda, te od tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 27. oktobra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 31. oktobra 2014. godine, tužena 3. novembra 2014. godine i Okružni sud također 3. novembra 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj P-22/02 od 22. jula 2004. godine nalaženo je tuženoj da apelantu na ime naknade za oduzeto teretno motorno vozilo i prikolicu isplati iznos od 21.131,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 13. jula 2004. godine pa do isplate, kao troškove postupka u iznosu od 2.335,00 KM, a sve u roku od tri dana od dana presuđivanja.

6. U obrazloženju presude je prvenstveno navedeno da je apelant prvobitno podnio tužbu radi povrata motornog vozila, te da je tokom postupka na zapisnik od 9. juna 2004. godine uredio tužbeni zahtjev tako što ga je precizirao u skladu s nalazom vještaka, te je zahtijevao isplatu protivvrijednosti za oduzeta vozila. Iz dokaza koji su provedeni na glavnoj raspravi proizlazi da tužena apelantu nije isplatila naknadu za korištenje vozila, niti je isplatila naknadu za predmetno vozilo koje je, prema priznanju tužene, potpuno uništeno, jer je predano u robne rezerve za otpadno željezo. Osnovni sud je stanovišta da apelantu pripada pravo na naknadu, u skladu s članom 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je tužena bila u obavezi da nakon donošenja odluke o prestanku ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti od 19. juna 1996. godine vrati vozilo i priključno vozilo ili da isplati naknadu za oduzeta vozila. Odlučujući o visini naknade koju je tužena dužna isplatiti apelantu temeljem člana 210. ZOO-a, proveden je dokaz vještačenjem vještaka mašinske struke koji je procijenio vrijednost i teretnog vozila i priključnog vozila na dan oduzimanja u iznosu od 21.131,00 KM. Osnovni sud je prihvatio nalaz vještaka jer je stručan i objektivan, te je obrazložen na glavnoj raspravi od 13. jula 2004. godine. Prihvatajući nalaz vještaka, sud je obavezao tuženu da apelantu isplati navedeni iznos s kamatama od dana presuđivanja, jer je apelant tako zahtijevao na pripremnom ročištu, odnosno na zapisniku od 9. juna 2004. godine na kojem je konačno uredio svoj tužbeni zahtjev u kojem nije više zahtijevao povrat vozila, već samo isplatu njihove protivvrijednosti. U pogledu prigovora zastare koji je tužena istakla, sud smatra da je prigovor neosnovan zato što je tužena tokom postupka dopisom od 7. aprila 2002. godine obavijestila sud da je vozilo neispravno i predano u robne rezerve za otpad željeza, tako da je i apelant tu činjenicu saznao kada je ovaj akt primljen u spis, a to je bilo 7. oktobra 2002. godine.

7. Presudom Okružnog suda broj 1727/04 od 15. septembra 2009. godine žalba tužene je uvažena, prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena na ime naknade štete za oduzeto motorno vozilo isplati iznos od 21.131,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđivanja pa do isplate, kao i zahtjev za nadoknadu troškova parničnog postupka, a sve u roku 30 dana od dana presuđivanja.

8. Saglasno odredbi člana 221. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP), Okružni sud je ispitao osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, te odlučio kao u izreci presude. Okružni sud je utvrdio da se u konkretnoj parnici radi o svojinskoj tužbi za povrat stvari, u smislu odredbe člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03), kako je to tužbenim zahtjevom postavljeno u tužbi koja je podnesena prvostepenom sudu 17. novembra 2002. godine.

9. Prvostepeni sud je provedenim dokazima na nesumnjiv način utvrdio da je apelant vlasnik predmetnog vozila, te da je to vozilo u toku rata uništeno, pa je apelant, s obzirom na to da je na raspravi od 28. novembra 2002. godine obaviješten da je vozilo uništeno, precizirao tužbeni zahtjev zahtijevajući štetu u visini vrijednosti oduzetog vozila, koji je konačno preciziran na zapisniku sa rasprave od 9. juna 2004. godine na iznos koji je i dosuđen prvostepenom presudom.

10. Utvrđenje i stav prvostepenog suda u pogledu odbijenog prigovora zastare tužena ističe ponovo i u žalbi, a Okružni sud smatra da su navodi žalbe osnovani. Odredbom člana 376. stav 1. ZOO-a propisano je da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, a stavom II istog člana propisao je da u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Oba roka (subjektivni i objektivni) iz člana 376 st. 1. i 2. ZOO-a su međusobno povezani, tako da proizlazi da, ukoliko je protekao objektivni rok od pet godina od dana kada je šteta nastala, bez obzira na moment saznanja, zahtjev za naknadu štete je zastario.

11. S obzirom na to da je predmetno vozilo predato početkom 1997. godine u robne rezerve, od kada se smatra da je dozvoljen zahtjev za naknadu štete, zbog nemogućnosti povrata vozila, a koji je preciziran na ročištu od 28. novembra 2002. godine, proizlazi da je protekao objektivni rok od pet godina od dana nastanka štete (početak 1997. godine), a tužba prvostepenom sudu je podnesena 17. novembra 2002. godine (krajem 2002. godine). Dalje, Okružni sud navodi da je apelant primarno postavljeni tužbeni zahtjev za povrat stvari u toku postupka izmijenio i precizirao podneskom od 28. novembra 2002. godine kao naknadu štete, a postavio ga je nakon isteka objektivnog roka zastare, iz čega proizlazi da je u konkretnom slučaju, suprotno utvrđenju prvostepenog suda, nastupila zastarjelost potraživanja naknade materijalne štete.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 118 0 P 00223 10 Rev od 15. septembra 2011. godine apelantova revizija je odbijena. Prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo odbijajući tužiočev zahtjev zbog istaknutog prigovora zastare, jer je šteta nastala početkom 1997. godine, a od tada pa do podnošenja zahtjeva za njenu naknadu 28. novembra 2002. godine protekao je objektivni rok od pet godina (član 376. stav 2. ZOO-a), protekom kojeg potraživanje naknade štete u svakom slučaju zastarijeva, bez obzira na to kad je oštećeni saznao za štetu i njenog učinioca. Tačno je, kako ističe apelant, da zahtjev za povrat vozila ne zastarijeva, što je propisano odredbom člana 37. stav 3. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Međutim, apelant je u toku parnice odustao od zahtjeva za povrat vozila i ostao je samo pri zahtjevu za naknadu štete zbog uništenja vozila, a taj zahtjev zastarijeva u rokovima iz člana

376. ZOO-a.

13. Prema mišljenju Vrhovnog suda, zahtjev tužbe se ne temelji na institutu sticanja bez osnova (član 210. ZOO-a) jer u konkretnom slučaju tužena nije preuzela tužiočevo vozilo bez pravnog osnova već na temelju ovlaštenja iz člana 14. Zakona o odbrani („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 7/92), te Uredbe o provođenju materijalne obaveze za potrebe odbrane, a navedeno vozilo nije ušlo u imovinu tužene već je uništeno i dato u robne rezerve za otpadno željezo. Stoga se u ovom slučaju, kako zaključuje Vrhovni sud, ne može primijeniti opšti zastarni rok, propisan odredbom člana 371. ZOO-a. Iz izloženog slijedi da osporena odluka nema nedostataka na koje se ukazuje u reviziji, niti onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je na osnovu odredbe člana

248. ZPP odlučeno kao u izreci.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je pogrešno stanovište Okružnog i Vrhovnog suda da je nastupila zastarjelost pozivajući se na član 376. ZOO-a. Opštepoznato je da zahtjev za naplatu protivvrijednosti, u konkretnom slučaju za uništeno vozilo, zastarijeva u opštem zastarnom roku od 10 godina, jer se primjenjuje član 371. ZOO-a, jer je šteta prouzrokovana povredom obaveze iz ugovora o posluzi motornog vozila. Apelant navodi da sudska praksa poznaje da za početak zastarnog roka nije odlučan moment oštećenikovog saznanja za štetni događaj već za štetu, a ova dva momenta ne moraju uvijek nastupiti istovremeno, s obzirom na to da je apelant za štetu doznao 7. oktobra 2002. godine, a štetni događaj se desio u julu 1997. godine. Objektivni rok zastare zahtijeva da rok za naknadu štete počinje teći od trenutka kad su nastale štetne posljedice, a ne od štetnog događaja, a to je kada je vozilo predato u robne rezerve. Saznanje za štetu obuhvaća i saznanje o opsegu i visini štete, što znači i o relevantnim činjenicama iz kojih oštećenik može zaključiti o opsegu štete, a to može biti i upoznavanje s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka motornih vozila. Apelant je za visinu štete na svom vozilu doznao 17. septembra 2003. godine kada je primio nalaz vještačenja.

15. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo na njegovu štetu jer nije nastupila zastarjelost za isplatu štete za uništeno vozilo, pa se obraća Ustavnom sudu zahtjevom da se njegova apelacija usvoji i ponište osporene presude.

b) Odgovor na apelaciju

16. Okružni sud smatra da tvrdnje iznesene u apelaciji, a u pogledu navedenih povreda, nisu prihvatljive zato što je sud donio Presudu broj Gž-1727/04 od 15. septembra 2009. godine primjenjujući odredbu člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a, budući da se tuženi pozvao na prigovor zastare. Odlučujući o istaknutom prigovoru zastare, sud je utvrdio da je apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete na ime oduzetog motornog vozila zastario, jer je tužba za zaštitu prava na naknadu štete podnesena 28. novembra 2002. godine, kada je apelant precizirao zahtjev tražeći naknadu štete umjesto povrata vozila, a šteta je nastupila u julu 1997. godine. Prema izloženom, ne postoji kršenje prava na koje se apelant poziva, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Vrhovni sud u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija. Osporenom odlukom nije povrijeđeno Ustavom garantirano pravo na pravično suđenje na koje ukazuje apelant. Neosnovana je apelantova tvrdnja da njegovo potraživanje nije zastarjelo, s obzirom na njegovu tvrdnju da je za štetu saznao tek 2002. godine. Naime, u ovom slučaju je protekao objektivni rok zastare od pet godina, propisan članom 376. stav 2. ZOO-a, koji teče od nastanka štete i protekom kojeg potraživanje u svakom slučaju zastarijeva, bez obzira na to da li je i kada oštećeni saznao za štetu. Prema utvrđenom činjeničnom stanju, apelantovo vozilo je uništeno početkom 1997. godine, a zahtjev za naknadu štete je postavljen 28. novembra 2002. godine. Na osnovu izloženog, Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tužena navodi da je neosnovan i pravno neutemeljen apelantov stav da su mu navedenim odlukama povrijeđena prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant ističe da je u toku rata pretrpio materijalnu štetu, te tvrdi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, donoseći apelacijom osporene odluke, kao i da se na činjenično stanje utvrđeno osporenim odlukama ne mogu primijeniti odredbe ZOO-a. Tužena smatra da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz člana 376. ZOO-a koje se odnose na protek vremena koji je potreban za nastupanje zastarjelosti potraživanja.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Opšte pravilo Član 360. st. 1. i 2.

(1) Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Kad zastarjelost počinje teći Član 361. stav 1.

(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Opšti rok zastarjelosti Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Potraživanje naknade štete Član 376.

(1)Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

(2)U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

VI.Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000223 10 Rev od 15 septembra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. septembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 8. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

24. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

27. U konkretnom slučaju, postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja.“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

28. Suština navoda apelacije u pogledu prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su redovni sudovi prihvatanjem prigovora o zastarjelosti potraživanja pogrešno primijenili materijalno pravo.

29. U vezi s apelantovim navodima da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

31. U konkretnom slučaju, apelant je preciziranim tužbenim zahtjevom tražio isplatu na ime naknade za oduzeto teretno motorno vozilo, a taj zahtjev se u svojoj suštini svodi na zahtjev naknade materijalne štete zbog oduzetog motornog vozila. Tužbeni zahtjev je odbijen prihvatanjem prigovora o zastarjelosti potraživanja. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da se pitanjem rokova zastare u postupcima naknade štete bavio u brojnim svojim odlukama u kojima je obrazložio da u ograničenja ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare potraživanja iz tužbenog zahtjeva (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1527/09, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 27/12, tačka 32). To ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom reguliranju tog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije to pitanje tako regulisati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje prava.

32. S tim u vezi, te u vezi s prigovorom zastarjelosti potraživanja, redovni sudovi su u osporenim odlukama odlučili na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, pri čemu je nesporna činjenica da je apelantovo vozilo s prikolicom oduzeto 1992. godine za potrebe Vojske Republike Srpske. Također je nesporno da je Osnovni sud najprije udovoljio tužbenom zahtjevu ocjenjujući neosnovanim prigovor zastarjelosti, uzimajući u obzir datum kad je apelant saznao za štetu u toku postupka pred tim sudom. Suprotno navedenom, Okružni sud je svojom odlukom, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, uvažio žalbu tužene, te je zbog zastare odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su u osporenim presudama Okružni i Vrhovni sud naveli relevantne odredbe ZOO-a koje se tiču početka toka zastarjelosti potraživanja i njegovog utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva, zaključujući da je apelantovo potraživanje zastarjelo jer je tužbu sudu podnio nakon proteka petogodišnjeg objektivnog roka od kad je šteta nastala, propisanog u odredbi člana 376. stav 2. ZOO-a. S obzirom na utvrđenje redovnih sudova da je predmetno vozilo predato početkom 1997. godine u robne rezerve, od kada se smatra da je zbog nemogućnosti povrata vozila dozvoljen zahtjev za naknadu štete, te da je apelant taj zahtjev precizirao-istakao na ročištu od 28. novembra 2002. godine, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava kada je u konačnici apelantu odbijen tužbeni zahtjev zbog zastarjelosti potraživanja naknade materijalne štete. Također, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u odluci Okružnog i Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni člana 37. stav 3. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, jer je apelant u toku parnice odustao od zahtjeva za povrat vozila i ostao je samo pri zahtjevu za naknadu štete zbog uništenja vozila, niti se može prihvati da se tužbeni zahtjev temelji na institutu sticanja bez osnova (član 210. ZOO-a), kako je navodio apelant.

33. Dovodeći u vezu navedene stavove s relevantnim odredbama ZOO-a kojima su regulirani rokovi zastare i u vezu sa suštinom apelacije kojom je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu primjene rokova zastare, Ustavni sud ne može zaključiti da su Okružni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete, jer je nastupila zastarjelost potraživanja (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 2288/11, odluka od 10. juna 2014. godine, tačka 35, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), a time i njegovo pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze. Ustavni sud ukazuje na to da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i rezultatom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog i Vrhovnog suda u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju tih sudova, niti u zaključku da je apelant, u smislu relevantnih odredaba ZOO-a, izgubio pravo da u sudskom postupku zahtijeva ispunjenje obaveze, te da osporena odluka sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Stoga, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, primjenom odredbi o zastarjelosti potraživanja, detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene ZOO-a i Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima na predmetnu situaciju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4341/11 (F. B.) | Sudska praksa | Aktio