Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3803/11 (N. P.)
Odluka donesena 18. 12. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Javni interes
- Legitiman cilj
- Miješanje u imovinu
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3803/11
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3803/11, rješavajući apelaciju Nihada Prnjavorca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nihada Prnjavorca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 198135 11 Rev od 4. augusta 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 008281 06 Gž od 8.
decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P- 1874/00 od 17. februara 2006. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nihad Prnjavorac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Sadik Hota, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. septembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 198135 11 Rev od 4. augusta 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 008281 06 Gž od 8. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1874/00 od 17. februara 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, kao i od tužitelja P. J. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 23. juna 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 2. jula 2014. godine, a Kantonalni sud i Općinski sud 11. jula 2014. godine, dok tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj P-1874/00 od 17. februara 2006. godine, donesenom po tužbi tužitelja protiv apelanta kao prvotuženog, te tuženih N. S. i M. M. (u daljnjem tekstu: drugotuženi i trećetužena) radi utvrđenja ništavosti ugovora, poništen je Ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 9. novembra 1999. godine između drugotuženog i trećetužene i apelanta ovjeren kod Općinskog suda II u Sarajevu pod brojem Ov.br. 4716/99, pa se nalaže apelantu da nekretninu koja je uknjižena u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda I u Sarajevu na zk. ulošku broj 599 k.o. Rakovica, i to k.č. broj 128/654 (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), oslobodi od lica i stvari i preda ih na korištenje tužitelju. Stavom II navedene presude odbijen je tužiteljev alternativno postavljeni tužbeni zahtjev da mu apelant isplati novčani iznos od 20.000,00 KM na ime kupoprodajne cijene za sporne nekretnine uz kamatu po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate od 9. novembra 1999. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. I, konačno, odbijen je tužiteljev prijedlog za izricanje mjere osiguranja kojom je tužitelj tražio da se zabrani apelantu otuđenje, sakrivanje, opterećenje ili bilo kakvo raspolaganje spornim nekretninama i naloži Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu da izvrši mjeru osiguranja otuđenja, sakrivanja, opterećenja ili bilo kakvog raspolaganja na opisanim nekretninama.
6. Rješavajući najprije o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije tužitelja koji je istakao apelant, sud je ocijenio da je prigovor u cijelosti neosnovan. Naime, Općinski sud je istakao da je ocjenom provedenih dokaza u toku postupka kao nesporno „dokazano da je tužitelj od 1986. godine vlasnik predmetnog zemljišta […], te činjenica da on nikada u Zemljišnoknjižnom uredu [nije] izvršio prenos i uknjižbu prava vlasništva na njemu ne može biti odlučna za priznanje prava aktivne legitimacije tužitelja“. Ovo posebno kad je, prema utvrđenju suda, apelant kao prvotuženi imao „saznanje ko je faktički posjednik i vlasnik predmetnog zemljišta - nekretnina već u periodu i prije prvog kontakta sa tužiteljem“. Dalje, navodi se da drugotuženi u svoje ime i kao opunomoćenik trećetužene ni u jednom momentu nije osporavao činjenicu o vlasništvu tužitelja sticanjem pravnim poslom - kupoprodajom od njihovog pokojnog oca N. O. i isplatom cjelokupne kupoprodajne cijene. Do ovih zaključaka sud je došao posebno ocjenjujući izjave svih parničnih stranaka, kao i svjedoka G. D. i S. N., koje je sud ocijenio vjerodostojnim, a iz kojih je očito da je tužitelj imao zemljište i vikendicu na predmetnom zemljištu koje je prodao apelantu. Naime, apelant je kontaktirao s njim telefonom i postignut je dogovor o prodaji, što je poznato svim strankama u postupku, kojoj se drugotuženi i trećetužena nisu protivili nakon što ih je tužitelj o tome obavijestio, što je nesporno između tužitelja i drugotuženog i trećetužene. Također je utvrđeno kao nesporno da je apelant „stupio u kontakt sa drugotuženim i sa njim zaključio kupoprodajni ugovor, nakon što su prethodno u arhivi suda u Sarajevu pronašli rješenje o ostavini iza umrlog [N. O.], prednika drugotuženog i trećetužene, te da su ugovor o kupoprodaji ovjerili drugotuženi u svoje ime i po punomoći trećetužene i [apelant], bez prisustva i znanja tužitelja, koji se po svim izjavama nalazio u Beogradu“. Također je kao nesporno utvrđeno da drugotuženi nije nikada obavijestio tužitelja o provedenoj ostavini iako je „tužitelj od drugotuženog stalno tražio obavijest o tome upravo zbog prenosa prava vlasništva i upisa u zemljišne knjige na predmetnom zemljištu“. Osim toga, utvrđeno je da je nesporno da je tužitelj obavijestio drugotuženog o usmenom dogovoru sa apelantom i datoj kapari (tužiteljevoj sestri), „te da drugotuženi nakon što ga je kontaktirao [apelant] zaključio navedeni pismeni kupoprodajni ugovor“.
7. Shodno navedenom, Općinski sud je zaključio da su apelant, drugotuženi i trećetužena znali da je vlasnik predmetnog zemljišta i nekretnine na njemu tužitelj i da on nikada nije izvršio prenos prava vlasništva na svoje ime u zemljišnim knjigama. Navodi se da su, koristeći za sebe tu situaciju, sa umišljajem i namjerom zaključili kupoprodajni ugovor, ovjerili ga na sudu smatrajući da će na taj način privesti kraju pravni posao koji su započeli sa tužiteljem, da su drugotuženi i trećetužena iskoristili tužiteljevu odsutnost iako u svojoj izjavi kao parnična stranka drugotuženi poriče da je primio kupoprodajnu cijenu ne sporeći pri tome da je u istom kupoprodajnom ugovoru navedena manja kupoprodajna cijena kako bi kupac platio manji porez. Sve ovo potvrđuje činjenicu da su apelant, drugotuženi i trećetužena svjesno i sa umišljajem izigrali povjerenje tužitelja i da su bez njegovog pristanka, znanja i punomoći za drugotuženog i trećetuženu zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog zemljišta i nekretnine na njemu. S obzirom na navedeno, Općinski sud je primjenom člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom
43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu, ocijenivši da će tužitelj kao vanknjižni-nesporni vlasnik predmetnog zemljišta, koje je stekao teretnim pravnim poslom kupovinom od prednika drugotuženog i trećetužene, na taj način doći u posjed svog zemljišta, budući da je „dokazao svoj titulus i modus, vlasništvo prednika, faktičko vlasništvo, vlasništvo i posjed [apelanta] na njegovoj nekretnini stečeno nesavjesnim pravnim poslom“, zaključivši da tužitelj u datim okolnostima ne može trpjeti posljedice propuštanja upisa u zemljišne knjige.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 P 008281 06 Gž od 8. decembra 2010. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je naveo da su svi tuženi znali, neovisno o stanju u zemljišnim knjigama, da je tužitelj vlasnik predmetnog zemljišta i nekretnine na njemu, mada nije izvršio prijenos prava vlasništva s obzirom na tužiteljevu nemogućnost da to učini zbog postupaka drugotuženog i trećetužene, pa je sud smatrao da su se stekli uvjeti za poništenje ugovora u smislu odredbe člana 103. ZOO.
9. Nakon razmatranja stanja spisa, pobijane presude, navoda žalbe i odgovora na žalbu, Kantonalni sud je ustanovio da je prvostepena presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, konkretno relevantne odredbe ZOO, i da pri tome nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka. Po ocjeni Kantonalnog suda, u žalbi se ponavljaju navodi koji su i u toku prvostepenog postupka isticani u odnosu na savjesnost prvotuženog i načelo povjerenja u zemljišne knjige. Naime, iz dokaza koji su provedeni u toku prvostepenog postupka se jasno može utvrditi da su svi tuženi bili upoznati sa činjenicom da je tužitelj vanknjižni vlasnik, da mu je apelant čak dao i kaparu za kupovinu zemljišta i vikendice, a drugotuženi je bio izričit da su sporne nekretnine tužiteljeve, jer je zemljište kupio od njegovog pokojnog oca, koji je umro 1991. godine, nakon čega je proveden ostavinski postupak o čemu nije obavijestio tužitelja.
10. Dakle, kako je naveo Kantonalni sud, neovisno o stanju u zemljišnim knjigama, svi tuženi su znali da je tužitelj kupio sporne nekretnine na kojim je sagradio vikendicu, ali su, ipak, zaključili sporni ugovor kojim su drugotuženi i trećetužena prodali nekretnine za koje su znali da nisu njihove, dakle, prometovali su tuđom stvari. Dalje je navedeno da drugotuženi i trećetužena nisu imali osnova da apelantu predaju nekretnine radi stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe člana 454. stav 1. ZOO, nego samo tužitelj, a ta nezakonitost, prema odredbi člana 103. ZOO, predstavlja osnov za ništavost ovog ugovora. Kantonalni sud napominje da nema pravni značaj za eventualni apelantov uspjeh u parnici okolnost da je sud u izreci presude naveo da se poništava sporni ugovor, a ne da se utvrđuje njegova ništavost, jer je iz samog obrazloženja presude vidljivo da je sud odluku donio zbog toga što se tužitelj kao zainteresirano lice pozivao na ništavost u toku prvostepenog postupka. Pošto ovakav ugovor ne proizvodi pravno djejstvo, Kantonalni sud smatra da je bez posljedica pogreška u tužbenom zahtjevu tužitelja i izreci presude o naznačenoj vrsti nevažećeg ugovora. Prigovor koji se odnosi na zakonitost sačinjenog zapisnika sa glavne rasprave od 18. januara 2006. godine nije osnovan, jer ga je potpisala opunomoćenica tužitelja prema odredbi člana 376. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa nema pravni značaj odbijanje tužitelja da potpiše sačinjeni zapisnik. Ostale žalbene navode sud je ocijenio ali ih nije obrazložio, jer nisu značajne za drugačije rješavanje ove pravne stvari.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 198135 11 Rev od 4. augusta 2011. godine apelantova revizija je djelimično usvojena i nižestepene presude su preinačene „u dijelu u kome je usvojen zahtjev tužitelja da se poništi (pravilno: utvrdi ništavim) ugovor o kupoprodaji nekretnina“ zaključen 9. novembra 1999. godine, tako što je taj apelantov tužbeni zahtjev odbijen. „U ostalom dijelu, u odnosu na predaju nekretnina tužitelju od prvotuženog [apelanta], revizija se odbija.“
12. Vrhovni sud navodi da je suština tužbenog zahtjeva u ovoj parnici predaja u posjed spornih nekretnina vlasniku, pa je predmetni spor trebalo rješavati uz primjenu zakonskih propisa koji reguliraju taj pravni institut. Dalje je navedeno da, prema odredbi člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 6/98), vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari, pri čemu tužitelj mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Dovodeći u pitanje pravnu valjanost kupoprodajnog ugovora kao osnova na koji se poziva apelant koji je posjednik nekretnine kupljene od drugotuženog i trećetužene, kao zemljišnoknjižnih suvlasnika, tužitelj, kao vanknjižni vlasnik koji je sporne nekretnine stekao kupoprodajnim ugovorom od 1985. godine, zaključenim sa prednikom drugotuženog i trećetužene, koji nije proveden u zemljišnim knjigama jer je prodavač umro 1991. godine, zapravo, traži zaštitu prava vlasništva putem predaje u posjed.
13. Polazeći od navedene suštine tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud, prije svega, ocjenjuje da kupoprodajni ugovor zaključen između tuženih 9. novembra 1999. godine kojim je, prema utvrđenju nižestepenih sudova, prodata tuđa stvar (nekretnine tužitelja) je ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO, kao što ništavost ugovora utvrđuju i nižestepeni sudovi. Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda, tužitelj kao utvrđeni vlasnik nekretnina nije ovlašten, odnosno nije aktivno legitimiran tražiti da sud presudom utvrdi ništavost ugovora o prodaji stvari, jer mu to pravo ne pripada u smislu člana 460. ZOO. Tim članom se propisuje da prodaja tuđe stvari obavezuje ugovarača, ali kupac koji nije znao ili nije mogao znati da je stvar tuđa može, ako se uslijed toga ne može ostvariti cilj ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete. Prema tome, tužitelj ne može radi zaštite prava vlasništva pobijati pravni posao trećih lica samo zato što je predmet ugovora njegovo vlasništvo. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo iz odredaba čl. 103. i 460. ZOO kada su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji stvari. Po ocjeni Vrhovnog suda, kupovina od nevlasnika, kada su u pitanju nepokretne stvari, čini osnovanim zahtjev vlasnika, tužitelja za predaju stvari u posjed u odnosu na kupca, prvotuženog apelanta kome je stvar predana, pa je u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja apelantova revizija neosnovana. Dalje, Vrhovni sud navodi da apelant u reviziji neosnovano tvrdi da tužitelj nije vlasnik predmetnih nekretnina, jer na taj način osporava činjenična utvrđenja nižestepenih sudova iz kojih razloga se revizija ne može izjaviti (član 240. stav 2. ZPP). Iz navedenih razloga, odlučeno je kao u izreci ove presude, primjenom odredaba člana 250. stav 1. i člana 248. ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
15. Apelant smatra da je Vrhovni sud, postupajući po reviziji, donio kontradiktornu presudu kojom je, s jedne strane, potvrdio pravovaljanost stjecanja prava vlasništva apelanta i odbio zahtjev tužitelja da se takav ugovor poništi a, s druge strane, naložio apelantu, „vlasniku nekretnine“, da preda nekretninu tužitelju, čime je osporio konstitutivne elemente prava vlasništva, dakle, posjedovanje, raspolaganje i korištenje, te mu time praktično i osporio vlasništvo, odnosno načinio ga formalnim, a ne sadržajnim pojmom. Apelant smatra da tužitelj ničim nije dokazao pravo vlasništva, dakle, pravnu vlast na stvari na navedenoj parceli. Dokumenti koje je posredstvom svog opunomoćenika navodio u postupku pred Općinskim sudom kao što su blok porudžbina i obračun troškova, evidencija imovine koju je sačinila MZ Rakovica, vlastite izjave o posjedovanju zemlje ne mogu se, pored zvaničnog zk. izvoda u kojem su drugotuženi i trećetužena upisani kao suvlasnici kupljene nekretnine, smatrati dokazom o vlasništvu. Time je prekršen član 43. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima kojim je određeno da vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva. Apelant je kao savjestan i odgovoran kupac kupio navedenu nekretninu od lica koja su u zemljišnim knjigama bila navedena kao suvlasnici sporne nekretnine sa 1/4 vlasništva, potpuno se pouzdajući u tačnost podataka iz zemljišnih knjiga.
16. Na osnovu svega navedenog, apelant podnosi ovu apelaciju i predlaže da se osporena presuda proglasi nevažećom i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
17. U odgovoru Općinskog suda na apelaciju se navodi da sud nije u mogućnosti da se detaljnije izjasni na navode iz podnesene apelacije pošto sudija koji je trenutno zadužen predmetnim spisom nije postupao u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene odluke.
18. U odnosu na navode iz apelacije Kantonalni sud smatra da nije bilo kršenja apelantovih prava, jer je drugostepena odluka donesena na zakonit način, dajući jasno obrazloženje presude, ocjenjujući žalbene prigovore koji su bili relevantni za pravilno presuđenje u skladu sa odredbom člana 231. ZPP. Sudovi su u postupku utvrdili da je tužitelj vanknjižni vlasnik spornih nekretnina i da je apelant znao za neslaganje knjižnog i vanknjižnog stanja, odnosno da je tužitelj vlasnik nekretnina, posebno ako se uzme u obzir da je apelant tužitelju dao kaparu za kupovinu zemljišta i vikendice, pa stoga okolnost da je ugovor o kupoprodaji zaključio sa trećim licima za koja je znao da nisu vlasnici nekretnina ne može ga osloboditi obaveze da tužitelju kao vlasniku preda na korištenje sporne nekretnine. Kantonalni sud zaključuje da se apelant upustio u rizičan pravni posao sa drugotuženim i trećetuženom, a odluke sudova o predaji u posjed nekretnina tužitelju su posljedice nezakonitog postupanja tuženih u odnosu na tužitelja, a ne kršenja apelantovog prava, kako se u apelaciji neosnovano ističe. Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije i utvrdi da ne postoji povreda apelantovih prava i sloboda zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. U odgovoru Vrhovnog suda se navodi da je obrazloženo zbog kojih razloga sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja da se poništi, odnosno pravilno utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina, zaključen 9. novembra 1999. godine, neosnovan i zbog čega je Vrhovni sud reviziju tuženog djelimično usvojio, a u odnosu na zahtjev za predaju nekretnina tužitelju od apelanta reviziju odbio. Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, posebno pravo na imovinu, pa predlaže da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
20. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima FBiH („Službene novine FBiH“ broj 6/98), relevantne odredbe glase:
Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.
21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 103.
Ugovor koji je protivan utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima (….) ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(….)
Pojam Član 454.
Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da stvar koju prodaje kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu.
Prodaja tuđe stvari Član 460.
Prodaja tuđe stvari obavezuje ugovarače, ali kupac koji nije znao ili nije morao znati da je stvar tuđa, može, ako se usljed toga ne može ostvariti cilj ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete.
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 198135 11 Rev od 4. augusta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. augusta 2011. godine, a apelacija je podnesena 27. septembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
k) Pravo na imovinu.
28. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
29. Prije svega, Ustavni sud konstatira da se u predmetnom slučaju spor vodio o tužbenom zahtjevu tužitelja koji je tražio da apelant preda u posjed sporne nekretnine vlasniku (tužitelju), što nesumnjivo predstavlja imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te stoga Ustavni sud smatra da je navedeni član Evropske konvencije primjenjiv u ovoj situaciji.
30. Suštinu povrede prava na imovinu apelant vidi u tome što je Vrhovni sud, postupajući povodom revizije, donio presudu kojom je, s jedne strane, potvrdio pravovaljanost stjecanja prava vlasništva apelanta i odbio zahtjev tužitelja da se takav ugovor poništi a, s druge strane, naložio apelantu, „vlasniku nekretnine“, da preda nekretninu tužitelju, čime je osporio njegovo pravo na vlasništvo, dakle na posjedovanje, raspolaganje i korištenje, te mu time praktično i osporio vlasništvo, odnosno načinio ga formalnim, a ne sadržajnim pojmom. Apelant smatra da tužitelj ničim nije dokazao pravo vlasništva, dakle, pravnu vlast na stvari na navedenoj parceli.
31. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A broj 52, stav 61).
32. Prilikom ispitivanja da li je došlo do povrede prava na imovinu treba da se daju odgovori na sljedeća pitanja: a) da li se radi o imovini koja spada pod zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, b) da li je bilo miješanja u imovinu, c) u sklopu kojeg od tri navedena pravila miješanje može biti razmatrano, d) da li miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom ili općem interesu, e) da li je miješanje proporcionalno, tj. da li postoji fer-balans između zahtjeva za opći interes zajednice i zahtjeva za zaštitu individualnih osnovnih prava i f) da li je miješanje u skladu sa principom pravne sigurnosti ili zakonitosti (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Latardis protiv Grčke, od 25. marta 1999. godine).
33. Ustavni sud smatra da je došlo do miješanja u imovinu s obzirom na to da je apelantu osporeno pravo na posjed na spornim nekretninama, jer je tužitelj, zapravo, tražio zaštitu prava na vlasništvo putem predaje u posjed tih nekretnina. Stoga, Ustavni sud smatra da se izvršeno miješanje može razmatrati u okviru drugog i trećeg pravila, vezanog za član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
34. U konkretnom slučaju miješanje u apelantovu imovinu izvršeno je na osnovu pravosnažne sudske presude, koja se zasniva na važećim zakonskim odredbama člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima koje su transparentne (zakon objavljen u službenom glasilu) i one dovoljno precizno govore o pravima i obavezama koje su predmet njihovog reguliranja. Naime, navedenom zakonskom odredbom je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari (u konkretnom slučaju je to tužitelj) s tim da vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Ustavni sud zapaža, a što iz spisa predmeta nesporno proizlazi, da je u toku postupka, suprotno apelacionim navodima, kao nesporno „dokazano da je tužitelj od 1986. godine vlasnik predmetnog zemljišta […], te činjenica da on nikada u Zemljišnoknjižnom uredu [nije] izvršio prenos i uknjižbu prava vlasništva na njemu ne može biti odlučna za priznanje prava aktivne legitimacije tužitelja“. Također, prema utvrđenju suda, apelant je kao prvotuženi imao „saznanje ko je faktički posjednik i vlasnik predmetnog zemljišta - nekretnina već u periodu i prije prvog kontakta sa tužiteljem“. Kantonalni sud je naveo da su „svi tuženi […] znali da je tužitelj kupio sporne nekretnine na kojim je sagradio vikendicu, ali su, ipak, zaključili sporni ugovor kojim su drugotuženi i trećetužena prodali nekretnine za koje su znali da nisu njihove, dakle prometovali tuđom stvari“.
35. Dakle, miješanje u apelantovu imovinu izvršeno je „u skladu sa zakonom“, koji je usklađen sa značenjem termina iz Evropske konvencije i koji se sastoji od više elemenata: a) miješanje mora biti utemeljeno na domaćem ili međunarodnom zakonu, b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno pristupačan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A-30 stav 49). Prema tome, predmetno miješanje u apelantovu imovinu izvršeno je u skladu sa zakonom (za koji je prethodno utvrđeno da je u skladu sa značenjem termina iz Evropske konvencije) iz čega proizlazi da izvršeno miješanje slijedi legitimne ciljeve, koji su u javnom interesu, što se ogleda u pozitivnoj obavezi države da osigura provođenje važećih zakona.
36. Imajući u vidu navedene činjenice, Ustavni sud smatra da je predmetno miješanje u apelantovu imovinu bilo proporcionalno i da postoji fer-balans između zahtjeva za opći interes zajednice, koji nalaže da svako fizičko lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine, a da država primjenjuju takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa općim interesima. Ustavni sud smatra da su osporenim odlukama redovni sudovi usvojili stanovište da se u konkretnom slučaju moraju zaštititi prava tužitelja u ovoj pravnoj stvari, kao vlasnika nekretnina, i u odnosu na apelanta koji je sporne nekretnine, kako su utvrdili redovni sudovi, kupio od nevlasnika i držao u posjedu na osnovu ugovora zaključenog sa tuženim koji su, prema utvrđenju sudova, nesporno znali, neovisno o stanju u zemljišnim knjigama, da je tužitelj vlasnik predmetnog zemljišta i nekretnine na njemu, tj. da su tuženi prometovali tuđom stvari. Prema mišljenju Ustavnog suda, neupitan je interes države da se nosiocima prava vlasništva omogući korištenje pravima i ovlaštenjima u odnosu na stvari, u skladu sa javnim poretkom, te da im se mora osigurati zaštita vlasničkih prava kao u konkretnom slučaju. Stoga, budući da je, po utvrđenju redovnih sudova, tužitelj „dokazao svoj titulus i modus, vlasništvo prednika, faktičko vlasništvo, vlasništvo i posjed [apelanta] na njegovoj nekretnini stečeno nesavjesnim pravnim poslom“, odluka redovnog suda da apelant preda sporne nekretnine tužitelju ne stavlja pretjerani pojedinačni teret na apelanta u poređenju sa javnim interesom koji se želi ostvariti (omogućavanje vlasnicima, in abstracto, korištenja prava i ovlaštenja u odnosu na stvari, u skladu sa javnim poretkom i, ujedno, i onemogućavanje nesavjesnim licima da raspolažu stvarima koje nisu njihovo vlasništvo), čime je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinca, te je nesporno da je predmetno miješanje u apelantovu imovinu u skladu sa principom pravne sigurnosti.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
30. Ne postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada je apelantu, koji je u posjed spornih nekretnina došao na osnovu ugovora zaključenog sa nevlasnikom, a što mu je bilo poznato u momentu zaključenja ugovora, osporenim odlukama naloženo da preda u posjed nekretnine tužitelju kao njihovom vanknjižnom vlasniku.
31. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić