Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4204/11 (D. K., R. N., N. J., N. N. i T. M.)
Odluka donesena 18. 12. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Privatizacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4204/11
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4204/11, rješavajući apelaciju D. K. i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija D. K., R. N., N. J., N. N. i T.
M.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 003827 11 Rev od 29. februara 2012. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantima D. K., R.
N., N. J., N. N. i T. M., u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 2.100,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.
Odbija se kao neosnovana apelacija D. K., R. N., N. J., N. N.
i T. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 003827 11 Rev od 29. februara 2012. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 003827 10 Gž od 23. avgusta 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 003827 99 P od 20. avgusta 2010. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. D. K., R. N., N. J., N. N. i T. M. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Trebinja, koje zastupa Drago Babić, advokat iz Bileće, podnijeli su 25. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 003827 10 Gž od 23. avgusta 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 003827 99 P od 20. avgusta 2010. godine, kao i zbog dužine trajanja postupka. Apelanti su 4. aprila 2012. godine dopunili apelaciju na način da su osporili i u međuvremenu donesenu Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 003827 11 Rev od 29. februara 2012. godine, kojom je okončan postupak povodom revizije pred tim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09; u daljnjem tekstu: ranije važeća Pravila), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 11. i 14. novembra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud je 23. novembra 2011. godine dostavio odgovor na apelaciju. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. U skladu s članom 26 stav 2 ranije važećih Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je punomoćniku apelanata 20. januara 2012. godine.
5. Takođe, na osnovu člana 23 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Vrhovnog suda, te Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo RS, i „Autorada“ a.d. Trebinje zatraženo je 26. i 27. juna 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je 30. juna 2014. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj 95 0 P 003827 99 P.
6. Vrhovni sud i Pravobranilaštvo RS su 27. juna i 10. jula 2014. godine dostavili odgovore na apelaciju. Okružni sud i „Autorad“ a.d. Trebinje nisu dostavili odgovore na apelaciju. Osnovni sud je traženi spis dostavio 7. jula 2014. godine. III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
8. Apelanti (D. K., N. J., N. N. i T. M.) su zajedno sa još 15 lica 13. avgusta 1997. godine podnijeli tužbu protiv „Autorada“ a.d. Trebinje i Republike Srpske, Vlade Republike Srpske – Direkcije za privatizaciju Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi), radi sticanja bez osnova. Takođe, tužioci su podnijeli prijedlog Osnovnom sudu da donese privremenu mjeru kojom bi zabranio tuženim da vrše privatizaciju prvotuženog i da na bilo koji način raspolažu njegovom imovinom do okončanja postupka. U toku postupka Osnovni sud je na pripremnom ročištu održanom 16. februara 1999. godine dozvolio proširenje-preinačenje tužbe, u smislu da se kao tužioci pojavljuju apelant R. N. i još jedno lice (M. S.).
9. Osnovni sud je Presudom broj P-178/97 od 10. marta 1999. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata i ostalih tužilaca kojim su tražili da im tuženi isplate novčane iznose pobliže označene u dispozitivu navedene presude sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
10. Rješenjem Okružnog suda broj GŽ-86/99 od 11. novembra 1999. godine ukinuta je prvostepena presuda i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
11. U ponovnom postupku Osnovni sud je održao veliki broj ročišta koja su odlagana na prijedlog apelanata i ostalih tužilaca (zbog sprovođenja vještačenja, dodatnog vještačenja, dopune i preciziranja tužbe i proširenja tužbe), tuženih (zbog sprovođenja supervještačenja, traženja dodatnog mišljenja i nalaza supervještačenja, spriječenosti punomoćnika tuženih da prisustvuju ročištima), kao i na prijedlog suda (spis se nalazio na vještačenju). Takođe, tokom trajanja postupka pred prvostepenim sudom postupajući sudija je dva puta mijenjan.
12. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 003827 99 P od 20. avgusta 2010. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata i ostalih tužilaca kojim su tražili da sud obaveže tužene da im, po osnovu sticanja bez osnova, solidarno isplate iznose pobliže označene u izreci presude za svakog tužioca posebno, sa zakonskom zateznom kamatom od 13. avgusta 1997. godine. Istom presudom odbijen je zahtjev apelanata i ostalih tužilaca da im tuženi naknade troškove parničnog postupka, te su apelanti i ostali tužioci obavezani da drugotuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 5.425,00 KM.
13. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su tužioci u tužbi istakli da su tokom 1991. godine bili zaposleni kod tuženog kada je kod njega izvršena svojinska transformacija na način da je od društvenog preduzeća nastalo dioničko društvo, te da su apelanti i ostali tužioci otkupili interne dionice. Dalje su, između ostalog, naveli da se prvotuženi transformisao u državno preduzeće i upisao u registar suda 23. maja 1996. godine, čime je zvanično privatna svojina tužilaca bez pravnog osnova postala državna svojina. Osnovni sud je naveo da je nesporno da je prvotuženi prije ratnih dejstava, tj. u toku 1991. godine otpočeo svojinsku transformaciju prema Zakonu o društvenom kapitalu („Službeni list SFRJ“ br. 84/89 i 69/90), da je organizovan kao mješovito preduzeće, te da su apelanti i ostali tužioci kao njegovi radnici vršili uplatu internih dionica. Sud navodi da apelanti i ostali tužioci smatraju da su tuženi nacionalizovali imovinu koja je bila predmet privatizacije, odnosno da su oduzeli njihovu privatnu imovinu i na taj način se neosnovano obogatili jer su privatna sredstva neovlašćeno prenijeli u državnu svojinu, te u skladu s članom 210 Zakona o obligacionim odnosima traže isplatu vrijednosti uloženih sredstava na ime kupovine dionica, pravo na dobit i na dio revalorizacionih rezervi.
14. Osnovni sud je nakon sprovedenog postupka utvrdio da se u konkretnom predmetu trebaju primijeniti odredbe koje regulišu postupak privatizacije, odnosno Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 24/98, 62/02, 38/03, 65/03 i 109/05), koji je tada bio na snazi i kojim je propisano da će način utvrđivanja vrijednosti privatnog kapitala biti regulisan posebnim aktom Vlade RS. Dalje se navodi da je članom 24 Uredbe o utvrđivanju i korigovanju strukture trajnog kapitala preduzeća (u daljnjem tekstu: Uredba) propisano da je preduzeće u obavezi da rezultat kontrole prethodno izvršene svojinske transformacije na bazi nominalne vrijednosti dioničkog kapitala u poslovnim knjigama 30. juna 1998. godine, nastale korekcijama pri izradi početnog bilansa stanja, rasporedi na dioničare, srazmjerno učešću njihovih nominalnih otplata ranije evidentiranih u knjizi dioničara, te da kod prijenosa internih dionica na druga lica preduzeće postupa prema odredbama Zakona o nasljeđivanju ili ugovora o prijenosu, a u skladu s odlukama o izdavanju internih dionica. Članom 22 stav 3 navedene Uredbe je propisano da na osnovu zapisnika o izvršenoj kontroli Direkcija za privatizaciju u roku od 15 dana od dana prijema zapisnika donosi rješenje o rezultatu prethodno izvršene svojinske transformacije. Osnovni sud je naveo da je Direkcija za privatizaciju, u skladu s navedenim odredbama Uredbe, donijela Rješenje broj 01-580-2/99 od 11. januara 2000. godine, kojim je utvrđeno da je, nakon pravilno sprovedenog postupka svojinske transformacije društvenog kapitala prvotuženog 31. decembra 1992. godine, struktura kapitala iznosila 83,95% društveni i 16,05 % dionički. U skladu s utvrđenom strukturom kapitala, prvotuženi je trebalo da izda potvrde o dionicama kojima su dioničari mogli da prometuju, odnosno, shodno tome, da učestvuju u upravljanju prvotuženog i u podjeli dobiti. Sud je utvrdio da je navedeno rješenje Direkcije za privatizaciju doneseno u upravnom postupku i da je, s obzirom na to da protiv njega nije izjavljen pravni lijek, postalo konačno, te da se navedeno rješenje ne može preispitivati u drugom postupku, pa tako ni u predmetnom parničnom postupku. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da apelanti i ostali tužioci ne mogu da traže više nego što im je priznato u sprovedenom postupku Direkcije za privatizaciju, koja je, shodno navedenim zakonskim odredbama, bila jedina ovlašćena da sprovodi postupak privatizacije, kao i da sud ne može u parničnom postupku ocjenjivati valjanost i zakonitost rješenja direkcije. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.
15. Odlučujući o žalbi apelanata i ostalih tužilaca protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 95 0 P 003827 10 Gž od 23. avgusta 2011. godine, kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je zaključio da iz činjeničnih navoda datih u obrazloženju prvostepene presude proizilazi da je prvostepeni sud, nakon sprovedenog postupka i ocjene sprovedenih dokaza, pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe koje regulišu postupak privatizacije. U odnosu na žalbene navode apelanata i ostalih tužilaca koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Okružni sud je zaključio da oni nisu osnovani, jer je, prema mišljenju suda, prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na izvedenim dokazima (uvidom u rješenje Direkcije za privatizaciju i sprovođenjem vještačenja iz finansijske oblasti). Naime, prvostepeni sud je nakon izvođenja dokaza učinio nespornim da je prvotuženi otpočeo svoju transformaciju tokom 1991. godine, prema Zakonu o društvenom kapitalu, na način da se organizovao kao mješovito preduzeće, da su apelanti i ostali tužioci kao radnici prvotuženog vršili uplatu internih dionica, te da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u predmetnom postupku trebaju primijeniti odredbe koje regulišu postupak privatizacije a ne odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Takođe, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da struktura kapitala prvotuženog, nakon pravilno sprovedenog postupka svojinske transformacije društvenog kapitala sa stanjem od 31. decembra 1992. godine i uvida u Rješenje Direkcije za privatizaciju broj 01-580-2/99 od 11. januara 2000. godine, iznosi 83,95% društveni i 16,05% dionički kapital. S tim u vezi, neosnovani su navodi apelanata i ostalih tužilaca koji tvrde da struktura kapitala prvotuženog iznosi 98,52 % dionički i 1,48% društveni kapital, posebno ako se ima u vidu da je, kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud, navedeno rješenje Direkcije postalo konačno tako da procenat u kapitalu prvotuženog ne može da se mijenja.
16. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata i ostalih tužilaca protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 95 0 P 003827 11 Rev od 29. februara 2012. godine, kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se tužbeni zahtjev apelanata i ostalih tužilaca sastoji od zahtjeva za isplatu otplaćenih dionica s popustom i zahtjevom za isplatu dobiti i revalorizacionih rezervi na ime povećanja dioničarske glavnice, te da je potraživanje po navedenim osnovima zasnovano na tvrdnjama da podaci, relevantni za utvrđenje stvarnog stanja državnog i dioničkog kapitala koji su iskazani u poslovnim knjigama prvotuženog, ne odgovaraju stvarnim stanjima sredstava, odnosno da su netačno iskazani dionička glavnica i osnovni kapital iz aktivnog podbilansa na 30. jun 1998. godine, koji je odobrila Direkcija za privatizaciju. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da konačnost i pravosnažnost rješenja Direkcije za privatizaciju, kojim je utvrđena struktura društvenog/državnog i dioničkog kapitala prvoapelanta, veže sud u parničnom postupku tako da se apelanti i ostali tužioci ne mogu u ovoj parnici sa osnovom pozivati na nepravilno utvrđeno učešće dioničkog kapitala u poslovnim knjigama prvotuženog na 30. jun 1993. godine, a posljedično tome i na 30. jun 1998. godine (na koji dan se prema članu 1 Uredbe o utvrđivanju metodologije za izradu početnog bilansa stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima postojeći bilans stanja koriguje i transformiše u početni bilans stanja, u skladu sa Zakonom o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima). Dalje se kratko navodi proces promjene statusa prednika prvotuženog (23. maja 1996. godine izvršena promjena statusa - iz dioničkog društva u državno preduzeće, u skladu s odredbama Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu i Zakona o državnim preduzećima, a nakon toga transformacija državnog preduzeća u akcionarsko društvo ili društvo s ograničenom odgovornošću, u skladu s odredbama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima), uz naznaku da je način utvrđivanja vrijednosti kapitala regulisan posebnim aktom Vlade RS, Uredbom o utvrđivanju metodologije za izradu početnog bilansa stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima i Uredbom o utvrđivanju i korigovanju strukture trajnog kapitala preduzeća.
17. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani revizioni navodi apelanata i ostalih tužilaca da nisu uspjeli u ovom sporu zbog neobjektivnosti suda prilikom donošenja osporavane presude. Naime, s obzirom na to da apelanti i ostali tužioci nisu osporili rješenje organa drugotužene, Direkcije za privatizaciju, od 11. januara 2000. godine, koje je poslužilo kao osnov za donošenje rješenja od 2. juna 2000. godine, kojim je odobren Program privatizacije prednika prvotuženog, to je pravilno shvatanje nižestepenih sudova da apelanti i ostali tužioci ne mogu sa osnovom tražiti isplatu spornog iznosa sredstava po osnovu nesaglasnosti iskazanog knjigovodstvenog stanja i stvarnog stanja sredstava, izvora sredstava, potraživanja i obaveza u periodu od 31. decembra 1989. godine do 30. juna 1993. godine. Takođe, suprotno revizionim navodima, smatra se da su tačni podaci o dioničkoj glavnici i osnovnom kapitalu iz aktivnog podbilansa na 30. jun 1998. godine, koji je odobrila Direkcija za privatizaciju, imajući u vidu da su rješenja Direkcije za privatizaciju konačna i pravosnažna i da se njihova zakonitost ne može preispitivati u ovom a ni nekom drugom postupku. Vrhovni sud je zaključio da su neosnovane i revizione tvrdnje da se u konkretnom slučaju nisu mogli primijeniti propisi iz 1998. godine pri činjenici da je tužba podnesena 1997. godine. Naime, postupak privatizacije prednika prvotuženog sproveden je prema propisima koji su stupili na snagu 1998. godine, a u vezi su s pomenutim Zakonom o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu i Zakonom o državnim preduzećima. Takođe, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani revizioni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešnoj ocjeni izvedenih dokaza. Naime, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi sprovedene dokaze ocijenili na način kako je to propisano članom 8 Zakona o parničnom postupku, odnosno da je drugotuženi putem svog organa, Direkcije za privatizaciju, sproveo postupak privatizacije prvotuženog u skladu s pomenutim zakonskim i podzakonskim propisima, te da je strukturu kapitala prvotuženog utvrdio na osnovu finansijsko-računovodstvene dokumentacije prvotuženog. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su kratko naveli hronologiju privatizacije prvotuženog, te način na koji im je oduzeta imovina, istaknuvši da smatraju kako su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo u predmetnom postupku, konkretno propise koji su doneseni 1998. godine, iako je predmetna tužba podnesena 1997. godine, zbog čega im je povrijeđeno i pravo na imovinu. Takođe, apelanti su istakli da im je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te su zatražili da Ustavni sud obaveže Republiku Srpsku da im isplati ukupan iznos od 140.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena prava apelanata navedena u apelaciji i da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude, uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana. Takođe, Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nema mjesta prigovorima apelanata o dužini trajanja postupka pred ovim sudom.
20. Osnovni sud je u svom odgovoru naveo da su razlozi za presuđivanje obrazloženi u njegovoj presudi i presudi drugostepenog suda, dok se u pogledu dužine trajanja postupka ne može izjasniti bez uvida u spis koji se trenutno nalazi u Vrhovnom sudu na rješavanju povodom revizije apelanata. Osnovni sud je naveo da su apelanti s ostalim tužiocima u toku postupka više puta vršili subjektivno preinačenje tužbe, pa je tokom postupka na njihov zahtjev više ročišta odlagano. Takođe, Osnovni sud je naveo i problem dostavljanja poziva prvotuženom čije su prostorije niz godina zatvorene, tako da je dopise dostavljao tuženom na adresu koju su apelanti i ostali tužioci dostavili u toku postupka.
21. Pravobranilaštvo RS je u svom odgovoru navelo da je njegov stav naveden u odgovoru na tužbu, te da se tokom postupka uredno odazivalo pozivima suda i da nije uticalo na dužinu trajanja postupka.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 24/98, 62/02, 38/03, 65/03 i 109/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 5.
Uplaćeni privatni kapital, zajedno sa pripadajućim popustom, na osnovu Zakona o društvenom kapitalu („Službeni list SFRJ“, br. 84/89 i 46/90) i Zakona o isplati ličnih dohodaka, sredstava za neposrednu zajedničku potrošnju i sredstava za ishranu radnika u toku rada („Službeni list SFRJ“, br. 37/90 i 84/90), prikazan u početnom bilansu stanja, nije predmet privatizacije po ovom zakonu.
Način utvrđivanja vrijednosti privatnog kapitala iz prethodnog stava biće regulisan posebnim aktom Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada).
23. Uredba o utvrđivanju i korigovanju strukture trajnog kapitala preduzeća („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 28/98 i 4/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 29.
Ako se više od jedne četvrtine dioničara u preduzeću ne slaže sa nalazom kontrole, u njihovo ime preduzeće ima pravo da podnese prigovor Direkciji za privatizaciju u roku od 8 dana od prijema rješenja.
Direkcija za privatizaciju je dužna u roku od 8 dana da donese konačno rješenje.
24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav 1.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
VI.Dopustivost
25. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. Dalje, prema članu 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da izuzetno razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na tu odredbu, iako u vrijeme podnošenja apelacije predmetni postupak nije bio okončan, Ustavni sud smatra da je apelacija bila dopustiva, budući da su apelanti ukazivali na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku.
28. Ustavni sud zapaža da su apelanti u dopuni apelacije osporili i Presudu Vrhovnog suda broj 95 0 P 003827 11 Rev od 29. februara 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 21. marta 2012. godine, a dopuna apelacije kojom su osporene presude redovnih sudova je podnesena 4. aprila 2012. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.
29. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A) U odnosu na primjenu materijalnog prava
33. Apelanti smatraju da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da su dali proizvoljno obrazloženje za svoje odluke.
34. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
35. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje).
36. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Osnovni sud, nakon sprovedenog dokaznog postupka, utvrdio da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata koji su nezadovoljni utvrđenim učešćem dioničkog kapitala nakon promjene statusa prvotuženog tražili isplatu otplaćenih dionica s popustom i isplatu dobiti i revalorizacionih rezervi na ime povećanja dioničarske glavnice. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud utvrdio da se u konkretnom postupku trebaju primijeniti odredbe koje regulišu postupak privatizacije (Zakon o privatizaciji državnog kapitala i Uredba o utvrđivanju i korigovanju strukture trajnog kapitala preduzeća), te je na osnovu rješenja Direkcije za privatizaciju (kojima je utvrđena struktura kapitala prvotuženog nakon pravilno sprovedenog postupka svojinske transformacije i odobren Program privatizacije prednika prvotuženog) zaključio da apelanti ne mogu da traže više nego što im je priznato u sprovedenom postupku privatizacije. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da su rješenja Direkcije za privatizaciju konačna i pravosnažna i da se njihova zakonitost ne može preispitivati u ovom a ni nekom drugom postupku.
37. Takođe, Ustavni sud zapaža da su potom Okružni sud (odlučujući o žalbi apelanata) te Vrhovni sud (odlučujući o reviziji apelanata) došli do istog zaključka o konkretnoj pravnoj stvari i pri tome su ukazali na relevantne odredbe materijalnog zakona (Zakona o privatizaciji državnog kapitala i Uredbe o utvrđivanju i korigovanju strukture trajnog kapitala preduzeća). Pri tome, Ustavni sud zapaža da su sva tri suda vrlo detaljno razmotrili sva pitanja koja su apelanti postavljali u toku postupka, kako ona vezano za utvrđeno činjenično stanje tako i ona vezana za primjenu materijalnog prava, te su, suprotno apelacionim navodima, zaključili da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, pri čemu su u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za takvo odlučivanje, pozvavši se pri tome na relevantne odredbe materijalnog prava.
38. Imajući u vidu navedeno, te relevantne odredbe materijalnog prava na kojim su redovni sudovi zasnovali svoje odluke, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali dovoljne, jasne i precizne razloge u pogledu primjene relevantnih odredbi materijalnog prava, te da su na taj način poštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da, u ovom dijelu, nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije na koje su se apelanti pozvali. B) U odnosu na suđenje u razumnom roku
a) Relevantni principi
39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
40. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Analiza razumnosti trajanja postupka
41. Apelanti i ostali tužioci su postupak pokrenuli pred Osnovnim sudom podnošenjem tužbe 13. avgusta 1997. godine, a postupak je pravosnažno okončan presudom Vrhovnog suda od 29. februara 2012. godine. Dakle, postupak je trajao 14 godina i šest mjeseci.
42. Ustavni sud zapaža da je predmet tužbenog zahtjeva apelanata i ostalih tužilaca isplata otplaćenih dionica s popustom i isplata dobiti i revalorizacionih rezervi na ime povećanja dioničarske glavnice. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, te okolnost da je tužbenim zahtjevom trebalo odlučiti o potraživanju više tužilaca (20) i da je trebalo sprovesti određena vještačenja, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju može govoriti o nešto složenijem predmetu.
43. Vezano za doprinos redovnih sudova dužini postupka, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanata i ostalih tužilaca, donio presudu nakon godinu dana i nešto više od šest mjeseci, te da je Okružni sud nakon osam mjeseci donio rješenje kojim je prvostepenu odluku ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Odlučujući u ponovnom postupku, prvostepeni sud je u periodu od 28. decembra 1999. godine (kada je zakazao prvo ročište) do donošenja presude (20. avgusta 2010. godine) održao velik broj ročišta koja je sud odlagao zbog sprovođenja vještačenja, dodatnog vještačenja, dopune i preciziranja tužbe i proširenja tužbe (na prijedlog apelanata i ostalih tužilaca), sprovođenja supervještačenja, traženja dodatnog mišljenja i nalaza supervještačenja, spriječenosti punomoćnika tuženih da prisustvuju ročištima (na prijedlog tuženih), te zbog činjenice da se predmetni spis nalazio na vještačenju-supervještačenju. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je tokom trajanja postupka dva puta došlo do promjene postupajućeg sudije. Dakle, Ustavni sud nalazi da je ponovni postupak pred Osnovnim sudom do donošenja prvostepene presude trajao deset godina i nešto više od sedam mjeseci, što svakako ne predstavlja period koji se može smatrati razumnim rokom za rješavanje takvog predmeta. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud drugostepenu presudu donio u roku od godinu dana (23. avgusta 2011. godine), dok je Vrhovni sud povodom revizije apelanata donio odluku nakon nešto više od pet mjeseci (19. februara 2012. godine), a taj period se može smatrati razumnim rokom za rješavanje o žalbi apelanata podnesenoj protiv prvostepene presude i reviziji podnesenoj protiv presude drugostepenog suda.
44. Na kraju, Ustavni sud mora da naglasi da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi prvenstveno Osnovni sud.
45. Imajući u vidu navedeno, te posmatrajući trajanje postupka u cjelini, nezavisno od činjenice da su u pojedinim fazama redovni sudovi iskazali primjerenu ažurnost (Okružni sud i Vrhovni sud), Ustavni sud smatra da period od 14 godina i šest mjeseci svakako ne predstavlja razuman rok za rješavanje takvog predmeta pred redovnim sudovima. Prema tome, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
46. Apelanti su tražili naknadu na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka u ukupnom iznosu od 140.000,00 KM. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete, te da se ona, u smislu stava 2 navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.
47. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je postupak u konkretnom predmetu trajao 14 godina i šest mjeseci, te da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da bi apelantima trebalo isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, ukupan iznos od 2.100,00 KM. Navedeni iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali navodi
48. U pogledu navoda apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, svode na navode o povredi prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o povredi člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je parnični postupak trajao 14 godina i šest mjeseci, te kada neopravdano trajanje postupka može da se pripiše ponašanju Osnovnog suda.
50. S druge strane, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi za svoj zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata dali detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
51. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
52. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana (74) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić