Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4774/14 (R. S.)
Odluka donesena 18. 12. 2014.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivično djelo
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Pritvor
- Pravo na odbranu
- Ratni zločin
- Trajanje pritvora
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4774/14
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4774/14, rješavajući apelaciju Redžepa Salaja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Redžepa Salaja podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 080170 14 Kž 2 od 10. oktobra 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 080170 14 K od 8. oktobra 2014. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Redžepa Salaja podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 080170 14 Kž 2 od 10. oktobra 2014.
godine i Rješenja Osnovnog suda u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 080170 14 K od 8. oktobra 2014. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Redžep Salaj (u daljnjem tekstu: apelant) s privremenim boravištem u Distriktu Brčko BiH, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Distrikta Brčko BiH, podnio je 5. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda u Distriktu Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 080170 14 Kž 2 od 10. oktobra 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 080170 14 K od 8. oktobra 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Tužilaštva Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 18. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud, Osnovni sud i Tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 26. do 28 novembra 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Tužilaštvo je podiglo optužnicu protiv apelanta (kojem je već ranije određen pritvor koji je prema prethodnom rješenju mogao da traje do 8. oktobra 2014. godine) zbog sumnji da je počinio krivična djela i to ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ.
6. Optužnica je potvrđena 6. augusta 2014. godine, nakon čega je Osnovni sud, u smislu člana 233a. Zakona o krivičnom postupku Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: ZKPDB), zakazao pretpretresno ročište za 2. oktobar 2014. godine u 13.00 sati, o kojem su apelant i njegov branilac blagovremeno obaviješteni 29. septembra 2014. godine.
7. Tužilaštvo je podneskom broj T18 0 KTRZ 0000480 14 od 1. oktobra 2014. godine od Osnovnog suda zatražilo da se apelantu produži pritvor, u smislu člana 131. u vezi s članom 132. stav 1. tačka a), člana 134. stav 1. i člana 137. ZKPDB.
8. Primjerak prijedloga Tužilaštva dostavljen je apelantovom braniocu 2. oktobra 2014. godine u 11.55 sati, a isti primjerak mu je uručen i na ročištu održanom istog dana u 13.00 sati, na kojem su stranke, između ostalog, trebale da se izjasne i o prijedlogu Tužilaštva o produženju pritvora. Osporena rješenja
9. Rješenjem Prvostepenog vijeća Osnovnog suda broj 96 0 K 080170 14 K od 8. oktobra 2014. godine apelantu je produžen pritvor na osnovu člana 137. stav 1. ZKPDB, u vezi s članom 132. stav 1. tačka a) istog zakona (opasnost od bjekstva), koji prema citiranom rješenju može trajati najduže dva mjeseca, računajući od 8. oktobra 2014. godine od 13.00 sati, nakon čega će se izvršiti kontrola opravdanosti pritvora.
10. Vijeće Osnovnog suda je na pretpretresnom ročištu pozvalo Tužilaštvo i odbranu da se izjasne o prijedlogu za produženje pritvora. Pojašnjeno je da se Tužilaštvo izjasnilo u smislu da je u konkretnom slučaju predložena mjera osiguranja opravdana i na zakonu zasnovana, dok se odbrana o prijedlogu nije izjasnila jer je iskazala nezadovoljstvo činjenicom da je prijedlog Tužilaštva apelantovom braniocu dostavljen neposredno pred ročište, pa se nije mogla adekvatno pripremiti.
11. Kako je Vijeće Osnovnog suda iz dostavnice utvrdilo da je apelantovom braniocu primjerak prijedloga Tužilaštva dostavljen 2. oktobra 2014. godine u 11 i 55 sati, Vijeće je, imajući u vidu tu okolnost, pozvalo apelantovog branioca da se o prijedlogu za produženje pritvora izjasni u narednih pet dana pismeno, shodno odredbi člana 148. ZKPDB, ali on do odluke Prvostepenog vijeća nije dostavio bilo kakav podnesak.
12. Nakon što je Vijeće Osnovnog suda razmotrilo prijedlog Tužilaštva o produženju pritvora, a u odsustvu bilo kojih argumenata odbrane, Prvostepeno vijeće je utvrdilo da je prijedlog osnovan jer je za Vijeće bilo nesporno da predočeni dokazi upućuju na to da u odnosu na apelanta postoji osnovana sumnja da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Osim toga, kako je istaklo Prvostepeno vijeće, apelantova odbrana nije predložila, nije dostavila nijedan dokaz, niti je navela bilo koju okolnost kojom bi mogla da eliminira osnovanu sumnju u odnosu na apelanta. U takvim okolnostima Prvostepeno vijeće je istaklo da je potvrđivanjem optužnice ispunjen opći uvjet za produženje pritvora iz člana 132. stav 1. u vezi s članom 137. stav 1. ZKPDB, jer predočeni dokazi ukazuju na to da postoji osnovana sumnja da je apelant učinio krivična djela za koja se optužnicom tereti.
13. U vezi s postojanjem posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPDB, Prvostepeno vijeće se iscrpnije izjasnilo na str. 2. i 3. obrazloženja. Prilikom odlučivanja Prvostepeno vijeće je imalo u vidu i činjenicu da je pritvor najteža mjera koja se izriče apelantu, pa je u vezi s tim razmotrilo mogućnost određivanja druge mjere koja bi za apelanta bila blaža, a kojom bi se postigao željeni cilj, ali je ipak zaključilo da niti jedna druga mjera, osim pritvora, ne bi otklonila opasnost od apelantovog bjekstva i njegovog prisustva tokom suđenja.
14. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vijeće Apelacionog suda je Rješenjem broj 96 0 K 080170 14 Kž 2 od 10. oktobra 2014. godine odbilo žalbu i potvrdilo prvostepeno rješenje. Nakon što je ispitao navode žalbe ocijenivši ih neosnovanim, Vijeće Apelacionog suda je na sjednici održanoj 10. oktobra 2014. godine odlučilo kao u izreci rješenja.
15. U vezi sa suštinskim prigovorima apelantove odbrane da im je povrijeđeno pravo na odbranu jer nisu pozvani na ročište povodom prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora, te da je prvostepeno rješenje doneseno izvan ročišta, Vijeće Apelacionog suda je istaknute prigovore ocijenilo neosnovanim.
16. Apelacioni sud je, pravdajući stav o neosnovanosti ovakvih prigovora, istakao da je uvidom u prvostepeni spis nesporno zaključio da su apelant i njegovo branilac (advokat Osman Mulahalilović) naredbom za dovođenje od 29. septembra 2014. godine (koju su primili istog dana u 10.35 sati) uredno obaviješteni o održavanju pretpretresnog ročišta, koje je, u smislu člana 233a. ZKPDB, zakazano i održano 2. oktobra 2014. godine u 13.00 sati. Osim toga, kako je istakao Apelacioni sud, apelantovom braniocu je za navedeno ročište dostavljen i prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora apelantu, koji je, prema dostavnici iz spisa, primio 2. oktobra 2014. godine u 11.55 sati. Apelacioni sud je istakao da je na pretpretresnom ročištu apelantu i njegovom braniocu bilo omogućeno da se usmeno izjasne i o prijedlogu Tužilaštva, ali se oni o prijedlogu nisu izjasnili, tvrdeći da prijedlog nisu primili. I uz činjenicu da im je prijedlog za produženje pritvora stigao na vrijeme, Prvostepeno vijeće je apelantovom braniocu, uvažajući mogućnost da se branilac nije na vrijeme stigao upoznati sa sadržajem podneska Tužilaštva, uručilo primjerak prijedloga Tužilaštva, te je odbrani omogućeno da se u pismenoj formi očituje o prijedlogu za produženje pritvora i to u narednom roku od pet dana, što odbrana nije učinila, pa je Prvostepeno vijeće svojim rješenjem od 8. oktobra 2014. godine apelantu produžilo pritvor, a Apelacioni sud u ovakvom postupanju Prvostepenog vijeća ne vidi ništa sporno. Naime, kako je istakao Apelacioni sud, donošenjem osporenog rješenja nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, odnosno u postupku donošenja tog rješenja apelantu je bilo omogućeno pravo da bude izveden pred sud i da pred sudom bude raspravljano o osnovanosti prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora, pri čemu mu je data mogućnost da se odmah usmeno, odnosno u naknadno ostavljenom roku pismeno izjasni o prijedlogu, što apelant i njegov branilac nisu učinili.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo iz člana II/3.a) (vjerovatno je, s obzirom na sadržaj apelacionih navoda, apelant mislio na tačku d. citiranog člana) i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U apelaciji se navodi da je apelantov branilac o prijedlogu za produženje pritvora saznao na pretpretresnom ročištu koje je održano 2. oktobra 2014. godine u 13.00 sati i da se tek na ročištu upoznao s tim, budući da je prijedlog Tužilaštva primio pripravnik apelantovog branioca, pa apelantov branilac nije bio u mogućnosti da se na tom ročištu izjasni o prijedlogu za samo nekoliko sekundi. Takvo postupanje redovnog suda je „silovanje zakona“ jer je obaveza suda bila da povodom prijedloga za produženje pritvora održi ročište, koje u konkretnom slučaju nije održano. Međutim, apelantu je pritvor produžen van ročišta, što je direktno kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije koji propisuje da se svako ko je pritvoren mora izvesti pred sudiju. Takvim postupanjem redovnih sudova apelantu je uskraćeno pravo na odbranu jer apelant nije pozvan na ročište povodom prijedloga za produženje pritvora. Zbog činjenice da se apelant i njegov branilac na ročištu nisu mogli izjasniti o prijedlogu za produženje pritvora, te da ročište nije održano, apelant je protivpravno lišen slobode, te se stoga odmah mora pustiti na slobodu.
b) Odgovori na apelaciju
18. Apelacioni sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da su neosnovane tvrdnje apelantovog branioca da je njemu i apelantu na bilo koji način onemogućen pristup sudu, odnosno da je rješenje o produženju pritvora doneseno izvan ročišta. Naime, kako je istakao Apelacioni sud, uobičajeno je da nakon što sud sasluša prijedlog tužioca i odgovor na takav prijedlog optuženog ili njegovog branioca, u pravilu odluku o tom prijedlogu ne objavljuje odmah nakon održanog ročišta. Stoga, Apelacioni sud smatra da datum donošenja odluke ne mora nužno imati isti datum kada je ročište održano, pogotovo ne u konkretnoj situaciji kada je odbrani ostavljen dodatni rok od pet dana za izjašnjenje o prijedlogu Tužilaštva. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Osnovni sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju naveo da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u postupanju suda, nije bilo kršenja apelantovih ustavnih prava i prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Naglašeno je da je sud, odnosno Vijeće održalo ročište povodom prijedloga za produženje pritvora, da su branilac i apelant o tome bili upoznati, da je apelant u prisustvu branioca izveden pred sudiju, odnosno Vijeće, da apelantu nije bilo uskraćeno elementarno pravo na odbranu, niti je protivpravno lišen slobode. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Tužilaštvo je u isto tako opširnom odgovoru, između ostalog, pojasnilo da se u konkretnom slučaju radi o pritvorskom predmetu kada postoji dužnost svih učesnika u postupku da postupaju s posebnom hitnošću. U skladu s tim principom, Tužilaštvo je blagovremeno podnijelo prijedlog za produženje pritvora, koji je dostavljen odbrani, uz zakazivanje ročišta za izjašnjenje o prijedlogu, ali je samo branilac postupio suprotno, ne upoznavši se blagovremeno s prijedlogom o produženju pritvora. Kada je riječ o sadržaju prijedloga, Tužilaštvo je istaklo da je važno napomenuti da se njegov sadržaj nije razlikovao od ranijih prijedloga za određivanje i produženje pritvora u ovom predmetu, te je stoga braniocu koji je dobro upoznat s predmetom bilo potrebno minimalno vrijeme za pripremu odgovora. Također, sud je braniocu ostavio mogućnost da se i u pisanom obliku dodatno izjasni o prijedlogu, ali on nije iskoristio tu mogućnost, što ukazuje na to da nije imao stvarnu namjeru da štiti pravo na odbranu svoga branjenika, nego da opstruira sudski postupak i dovodi u pitanje zakonitost sudskih odluka. Predloženo je da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi
21. Zakon o krivičnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ broj 33/13 – Prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:
Član 131. st. 1, 2, 3. i 4.
Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim ovim zakonom i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžava rješenjem sud na prijedlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 132. stav (1) tačka a) ovog zakona.
(3) Tužilac je dužan da podnese obrazložen prijedlog za produženje pritvora sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom branitelju.
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni ili optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih tijela koja učestvuju u krivičnom postupku i tijela koja im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnošću.
Član 132. stav 1. tačka a) Razlozi za pritvor (1) Kada postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, (…) Član 137. stav 1.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
Član 233a.
Pretpretresno ročište U toku pripreme za glavni pretres sudija ili predsjednik vijeća može održati ročište sa strankama i braniocem da bi se razmotrila pitanja relevantna za glavni pretres.
VI.Dopustivost
22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a)Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije
24. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Apelacionog suda broj 96 0 K 080170 14 Kž 2 od 10. oktobra 2014. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 11. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 5. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je apelacija dopustiva.
b) Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije
26. U vezi s istaknutim navodima o kršenju apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. Saglasno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga nije moguće, u principu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
27. U konkretnom slučaju, krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U trenutku podnošenja apelacije doneseno je rješenje kojim je apelantu produžen pritvor za naredna dva mjeseca (do 8. decembra 2014. godine u 13.00 sati). U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26).
28. Saglasno navedenome, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, preuranjena. VII.Meritum
29. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije, odnosno, iako to apelant nije eksplicitno naveo, iz navoda apelacije proizlazi da apelant ukazuje i na kršenje prava iz člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije.
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
31. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
32. Ustavni sud je i u svojoj jurisprudenciji ukazao na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu s članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije, tj. da lišavanje bude zakonito u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da uvažavanje člana 5. stav
3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne, zakonom predviđene kriterije. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).
33. Ustavni sud, također, ukazuje na praksu Evropskog suda, koji je zaključio da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora protiv osumnjičenog ili optuženog težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret svakako relevantan element za odlučivanje, zbog čega Evropski sud prihvata da ozbiljnost optužbi i težina zaprijećene kazne predstavljaju inicijalni rizik koji nadležni organi mogu opravdano uzeti u obzir. Međutim, Evropski sud je, istovremeno, naglasio da ozbiljnost i težina optužbi ne mogu biti argument koji, sam po sebi, može opravdati produženje pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80˗81).
34. U konkretnom slučaju, apelant i ne osporava odluku o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret, pa se Ustavni sud tim pitanjem neće ni baviti u ovoj odluci. Isto tako, Ustavni sud se u ovoj odluci neće baviti ni postojanjem posebnog pritvorskog razloga za produženje pritvora, u smislu člana 132. stav 1. tačka a) ZKPDB, po osnovu kojeg je apelantu, uz postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, produžen pritvor, jer apelant ne osporava ni taj segment osporenih rješenja.
35. Apelantovi suštinski prigovori svode se na razloge procesne prirode u kontekstu kršenja apelantovog pravo na odbranu. Naime, apelant smatra da mu je pritvor nezakonito produžen van ročišta jer odbrani nije data mogućnost da se povodom prijedloga Tužilaštva o produženja pritvora izjasni na ročištu. U tom smislu ukazuje se na to da odbrana nije blagovremeno obaviještena o prijedlogu za produženje pritvora, te da zbog tog razloga nije imala razumno vrijeme da se pripremi za izjašnjenje o prijedlogu Tužilaštva.
36. Ustavni sud uočava da su ovi razlozi bili predmet razmatranja pred redovnim sudovima, te da apelant identične navode ponavlja u apelaciji, a redovni sudovi su se o njima dovoljno jasno i precizno izjasnili u obrazloženjima rješenja. Naime, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih rješenja zapaža da je Prvostepeno vijeće, nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta (6. august 2014. godine), u smislu člana 233a. ZKPDB, zakazalo pretpretresno ročište za 2. oktobar 2014. godine u 13.00 sati, na koje su apelant i njegov branilac uredno pozvani 29. septembra 2014. godine. Ustavni sud zapaža da je Tužilaštvo, u smislu člana 131. stav 3. ZKPDB, 1. oktobra 2014. godine dostavilo Osnovnom sudu prijedlog za produženje pritvora apelantu, budući da je pritvor prema prethodnim rješenjima isticao 8. oktobra 2014. godine u 13.00 sati. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je prijedlog Tužilaštva apelantovom braniocu, u smislu istog citiranog člana (131. stav 3. ZKPDB) dostavljen 2. oktobra 2014. godine u 11 i 55 sati.
37. Ustavni sud iz raspoloživih dokaza zapaža da je pretpretresno ročište održano u prisustvu apelanta i njegovog branioca, da je na tom ročištu apelantu i njegovom braniocu (kojem je na ročištu uručen prijedlog Tužilaštva jer je apelantov branilac tvrdio da ga nije dobio on lično, već njegov pripravnik, što se u okolnostima visoko razvijenih komunikacijskih sistema teško može prihvatiti kao relevantno opravdanje) data mogućnost da se izjasne o prijedlogu, što su oni propustili da učine, pravdajući propust činjenicom da apelantovom braniocu prijedlog nije blagovremeno uručen, te da stoga odbrana nije imala dovoljno vremena da pripremi izjašnjenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o izjašnjenju o produženju pritvora, te je pretpostavka da Tužilaštvo u svom prijedlogu nije isticalo nikakve nove dokaze i razloge koji nisu isticani ranije u prethodnim prijedlozima pa da bi odbrani trebalo posebno dodatno vrijeme za pripremu izjašnjenja. Međutim, i pod pretpostavkom da je odbrani ipak trebalo dodatno vrijeme za pripremu, Ustavni sud ne primjećuje da je u takvim okolnostima odbrana na pretpretresnom ročištu eksplicitno tražila dodatno vrijeme za pripremu odbrane, odnosno, eventualno, odgodu ročišta. Ustavni sud primjećuje da je odbrana od Prvostepenog vijeća dobila dodatno vrijeme od pet dana za pismeno izjašnjenje o prijedlogu za produženje pritvora (uključujući i dostavu relevantnih dokaza), što odbrana nije iskoristila, te se ni u dodatno ostavljenom vremenu nije izjasnila o prijedlogu za određivanje pritvora. U vezi s tim propustom, apelant u apelaciji ne navodi razloge koji su ga u tome spriječili. Dakle, u takvim činjeničnim i procesnim okolnostima, kada je pretpretresno ročište nesporno održano 2. oktobra 2014. godine u prisustvu apelanta i njegovog branioca, u okviru kojeg je odbrani predočen prijedlog za produženje pritvora, te odbrani data mogućnost da se o njemu izjasni usmeno na ročištu, odnosno pismeno u narednom roku od pet dana, činjenica da je odbrana propustila da iskoristi sve navedene mogućnosti ne može voditi zaključku da je apelantu prekršeno pravo iz člana 5. st. 1.c. i 3. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih rješenja postupili u skladu s odredbom člana 131. ZKPDB, te sve apelantove prigovore usmjerene u pravcu procesnih propusta prilikom donošenja osporenih rješenja smatra neosnovanim.
38. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih rješenja o produženju pritvora, poštujući proceduru propisanu odredbom člana 131. ZKPDB, omogućili odbrani da se izjasni o prijedlogu Tužilaštva usmeno i pismeno, što odbrana u ostavljenom roku od pet dana nije iskoristila.
40. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić