Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3776/11 (H. H.)
Odluka donesena 18. 12. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građevinsko zemljište
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 262
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 262
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
Predmeti (1)
AP-3776/11
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3776/11, rješavajući apelaciju Huzeira Hasanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Huzeira Hasanovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku okončanom Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 00 1008 10 Rev od 2. juna 2011. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Huzeira Hasanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 00 1008 10 Rev od 2. juna 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-002 157 od 21. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P- 1158/01 od 21. jula 2006. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Huzeir Hasanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Leverkuzena, Njemačka, kojeg zastupa Suada Halilagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. septembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 00 1008 10 Rev od 2. juna 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž- 06-002 157 od 21. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1158/01 od 21. jula 2006. godine. Apelant je uz apelaciju podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršni postupak koji se vodi kod Općinskog suda u Sarajevu pod brojem 65 0 I 114696 09 I do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 4. novembra 2014. godine dopunio apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09, u daljnjem tekstu: prethodna Pravila), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 28. septembra 2011. godine, a od Mihajle Dragojević (koja je imala procesnu poziciju tužiteljice u predmetnom parničnom postupku, u daljnjem tekstu: tužiteljica) i Emre Hasanovića (koji je imao procesnu poziciju prvotuženog u predmetnom parničnom postupku, u daljnjem tekstu: prvotuženi) zatraženo je 30. septembra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Na osnovu člana 26. stav 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda, Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. oktobra 2011. godine, Kantonalni sud 6. oktobra 2011. godine, a Općinski sud 26. decembra 2011. godine. Tužiteljica nije dostavila odgovor na apelaciju, dok je pismeno poslato na adresu prvotuženog vraćeno Ustavnom sudu sa naznakom da je prvotuženi umro.
4. Ustavni sud je na sjednici Malog vijeća, održanoj 9. novembra 2011. godine, donio odluku kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
5. Ustavni sud je 30. jula 2014. godine zatražio od Općinskog suda da dostavi kompletan spis tog suda broj P-1158/01. Općinski sud je 20. augusta 2014. godine dostavio Ustavnom sudu traženi spis.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Tužiteljica je 13. jula 2001. godine podnijela tužbu tadašnjem Općinskom sudu I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud I) protiv prvotuženog i apelanta radi izvršenja ugovora.
8. S obzirom na to da je prvotuženi na ročištu zakazanom za 1. oktobar 2001. godine izjavio da se apelant odselio u Njemačku, Općinski sud I je odgodio to ročište na prijedlog tužiteljice radi pribavljanja apelantove adrese. Tužiteljica je 2. novembra 2011. godine dostavila apelantovu adresu u Sarajevu i u Njemačkoj.
9. Poziv za ročište zakazano za 21. januar 2001. godine uručen je apelantu na adresu u Sarajevu stavljanjem poziva na vrata kuće. Međutim, s obzirom na to da je prvotuženi (apelantov brat) na tom ročištu izjavio da apelant u periodu kada je izvršeno dostavljanje poziva uopće nije dolazio u Sarajevo, Općinski sud I je na prijedlog tužiteljice odgodio ročište i odredio da se apelant pozove na sljedeće ročište putem Ministarstva pravde FBiH na adresu u Njemačkoj.
10. Općinski sud I je, zatim, u nekoliko navrata dostavljao dopise Ministarstvu pravde FBiH, tražeći da se pozivi za ročište uruče apelantu diplomatskim putem na adresu u Njemačkoj (prvi takav dopis poslan je 23. januara 2001. godine). Međutim, pošto Ministarstvo pravde FBiH nije postupalo povodom tih dopisa, Općinski sud I je odgodio dva ročišta. Najzad, Ministarstvo je dopisom od 10. marta 2003. godine obavijestilo Općinski sud I da je apelantu uručen poziv za ročište i dostavilo dostavnicu o uručenju apelantu tog poziva.
11. Općinski sud I je, zatim, održao ročište 8. jula 2003. godine kojem su prisustvovale sve parnične stranke, te ročište 1. oktobra 2003. godine u odsustvu uredno obaviještenih prvotuženog i apelanata.
12. Nakon toga Općinski sud je dopisom od 29. aprila 2004. godine, upućenim diplomatskim putem preko Ministarstva pravde BiH, pozvao apelanta da u roku od 30 dana odredi zastupnika za prijem pismena sa prebivalištem u Bosni i Hercegovini, te ga upozorio da će mu, ukoliko propusti taj rok, postaviti opunomoćenika o njegovom trošku. Međutim, dopisom Ministarstva vanjskih poslova BiH od 28. oktobra 2004. godine, koji je proslijeđen Općinskom sudu 18. januara 2005. godine, taj sud je obaviješten da je apelant odbio da primi pošiljku. Shodno tome, Općinski sud je Rješenjem broj P-1158/01-A od 27. juna 2005. godine postavio Emu Alić-Hodžić, advokata iz Sarajeva, za apelantovog opunomoćenika za prijem pismena uz obrazloženje da je apelant lično prisustvovao ročištu od 8. jula 2003. godine i da je dao odgovor na tužbu, te da je apelantovo odbijanje da primi pošiljku, u suštini, svjesno odugovlačenje postupka zbog čega se može smatrati da je apelantu pismeno dostavljeno na način propisan članom 350. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
13. Općinski sud je, zatim, zakazao pripremno ročište za 6. oktobar 2005. godine kojem su pristupili tužiteljicin opunomoćenik, te prvotuženi i apelant lično. Na tom ročištu apelant je podnio zahtjev za izuzeće postupajuće sutkinje Ljiljane Lalović, koji je odbijen Rješenjem Općinskog suda broj SU- VIII-58/05 od 21. oktobra 2005. godine.
14. Sud je ponovo zakazao pripremno ročište za 1. februar 2006. godine, koje je odgođeno jer dostava apelantu nije bila iskazana. Najzad, pripremno ročište je održano 23. marta 2006. godine, a ročište za glavnu raspravu 20. i 21. juna 2006. godine.
15. Općinski sud je donio Presudu broj P-1158/01 od 21. jula 2006. godine kojom je apelant obavezan da tužiteljici isplati iznos od 30.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. januara 1998. godine, pa dalje i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.689,80 KM, dok je u odnosu na prvotuženog tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan u cijelosti.
16. Općinski sud je u obrazloženju svoje presude utvrdio da su parnične stranke zaključile više ugovora kojima su regulirale međusobna prava i obaveze u vezi sa kupoprodajom nekretnina u Ulici Gabrijela Morenija Lukaterija u Sarajevu, u naravi porodične stambene zgrade, sagrađene na parceli označenoj kao k.č. broj 157 k.o. Sarajevo, kao i parcelama označenim kao k.č. broj 224, k.č. broj 277 i k.č. broj 275, sve upisano u zk.ul. broj CXXX/87 k.o. Sarajevo, ukupne površine 666 m². Naime, utvrdio je da su ugovorom od 8. novembra 1996. godine i ugovorom od 8. jula 1997. godine predmet kupoprodaje bile k.č. br. 157 i 224, ukupne površine 439 m², dok su naknadnim ugovorom od 8. septembra 1997. godine predmet kupoprodaje bile k.č. br. 277 i 275, ukupne površine 227 m². Također, konstatirao je da apelant i prvotuženi nisu sporili da su na ime kupoprodajne cijene uplatili iznos od 90.000,00 DM, te da je nakon toga apelantu vraćen iznos od 30.000,00 DM dok tužiteljica u upravnom postupku ne regulira sva sporna pitanja u vezi sa vlasništvom na nekretninama. Zatim, utvrdio je da je tužiteljica u svom iskazu datom u svojstvu parnične stranke navela da su predmetne nekretnine u njenom posjedu, odnosno u posjedu njene porodice od II svjetskog rata, i da posjedovno stanje u katastru nije isto kao faktičko stanje zbog toga što se o tome nije vodilo računa. Dalje, utvrdio je da je tužiteljica navela da nije znala da su, osim nje kao posjednika, označeni i srodnici njene majke sa dijelovima od po 1/3, što je i bio razlog zbog kojeg se odmah nakon zaključenja ugovora o kupoprodaji nisu mogli upisati na cjelokupnoj prodatoj nekretnini kao posjednici. Također, utvrdio je da je tužiteljica navela da je to bio i razlog zbog kojeg je pristala da vrati dio primljenog novca na ime kupoprodajne cijene apelantu, kao sredstvo osiguranja preuzete obaveze da regulira posjedovno stanje, te da je postupak u cijelosti završila, pa su kao posjednici sa dijelom od po ½ u katastarskim knjigama upisani apelant i prvotuženi. Općinski sud je u cijelosti prihvatio ovaj iskaz tužiteljice, ocijenivši da je potvrđen materijalnim dokazima, i to Rješenjem Uprave za geodetske poslove, katastar nekretnina i imovinskopravne poslove Općine Centar Sarajevo broj 05/C-952-00338/95 od 12. februara 1998. godine. Ocijenio je da iz tog rješenja proizlazi da su u posjedovnom listu broj 262 kao korisnici predmetnih nekretnina upisani apelant i prvotuženi sa dijelovima od po ½. Također, konstatirao je da je predmetnu obavezu tužiteljica preuzela aneksom ugovora o kupoprodaji od 11. jula 1997. godine i da je, sudeći prema sadržaju tog aneksa ugovora i citiranom rješenju, tu obavezu i izvršila. Dalje, Općinski sud je utvrdio da iz aneksa ugovora od 11. jula 1997. godine proizlazi da su se tim ugovorom ugovorne strane saglasile da se po upisivanju u zk. izvod stanja iz posjedovnog lista broj 262 na ime tužiteljice izvrši izmirenje obaveza apelanta kao kupca u iznosu od 30.000,00 DM pod uvjetom da apelant uz punomoć uspije podići ta sredstva u svoju korist od tužiteljicinog supruga B.D. Općinski sud je zaključio da iz iskaza tužiteljicinog supruga B.D., saslušanog u svojstvu svjedoka, između ostalog, proizlazi da je na osnovu punomoći, odnosno ovlaštenja koje mu je dala tužiteljica zaključio aneks ugovora od 11. jula 1997. godine sa apelantom i ovlastio ga da sa njegovog računa, otvorenog u banci u Njemačkoj, može podići iznos od 30.000 DM, koji je apelant i podigao.
17. Općinski sud je dalje konstatirao da je apelant u svom iskazu potvrdio da je podigao iznos od 30.000,00 DM, kao i naveo da ta sredstva nije vratio tužiteljici, jer smatra da tužiteljica nije izvršila svoju obavezu. Pored toga, konstatirao je da je apelant u vezi sa tim, između ostalog, ukazao da mu je tužiteljica prodala parcele koje su društveno vlasništvo, ali je zaključio da je taj prigovor neosnovan. Naime, ocijenio je da svaki od zaključenih ugovora sadrži odredbu iz koje proizlazi da su apelant i prvotuženi i u vrijeme kupovine znali da kupuju parcele na kojima je konstituirano trajno pravo korištenja u korist vlasnika zgrade i da je to vidljivo iz člana 9. ugovora od 8. novembra 1996. godine, člana 6. tačka 2. ugovora od 8. jula 1997. godine i iz člana 5. tačka 2. aneksa ugovora o prodaji nekretnina od 8. septembra 1997. godine. Općinski sud je istakao da su te ugovorne odredbe vrlo jasne, jer ukazuju da se kupci odriču bilo kakvih potraživanja prema prodatim nekretninama po provedenoj denacionalizaciji. Dalje, istakao je da su apelant i prvotuženi potpisnici tih ugovora, pa se neosnovano ukazuje da im nije bilo poznato koji režim vlasništva je bio uspostavljen na nekretninama. Također, zaključio je da je taj prigovor neosnovan zbog toga što je važećim Zakonom o građevinskom zamljištu, i to članom 39. tog zakona, nacionalizirano zemljište vraćeno ranijim vlasnicima, ocijenivši da se to svakako odnosi i na zemljište na kojem je uspostavljeno trajno pravo korištenja u smislu člana 37. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Dalje, Općinski sud je naveo da su apelant i prvotuženi i u zemljišnim knjigama upisani kao nosioci prava korištenja na svim predmetnim parcelama, odnosno kao nosioci prava vlasništva sa dijelom ½ na zgradi, sagrađenoj na k.č. broj 157, što je vidljivo iz zk. izvoda za zk. Uložak broj CXXX/87 od 7. februara 1998. godine, pa i dalje iz trenutnog zk. stanja. Općinski sud je istakao da to daje osnov za zaključak da je tužiteljica u cijelosti izmirila svoju obavezu preuzetu aneksom ugovora o kupoprodaji od 11. jula 1997. godine i da su apelant i prvotuženi upisani kao posjednici i kao vlasnici zgrade sagrađene na k.č. broj 157 i da su nosioci prava korištenja na svim predmetnim parcelama, a prema važećem Zakonu o građevinskom zemljištu, i vlasnici svih tih parcela. Pored toga, Općinski sud je utvrdio da je samo apelant (a ne i prvotuženi) zaključio aneks ugovora od 11. jula 1997. godine i da je on primio iznos od 30.000,00 DM zbog čega je njegova ugovorna obaveza da primljeni iznos vrati, pa je primjenom člana 176. ZPP u vezi sa članom 262. ZOO usvojio tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta.
18. Apelant je 22. augusta 2006. godine podnio žalbu protiv presude Općinskog suda.
19. Spis predmeta je dostavljen Kantonalnom sudu 12. septembra 2006. godine.
20. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-002 157 od 21. maja 2008. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
21. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude konstatirao da je prvostepena presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da pri tome nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka. Također, konstatirao je da je prvostepeni sud u svojoj presudi dao valjane razloge za svoje odlučenje, koje nema potrebe da ponavlja, jer sadrže iscrpno obrazloženje na prigovore koje je apelant postavljao u toku prvostepenog postupka i koje je istakao u žalbi, a koje razloge u cijelosti prihvata i taj sud.
22. U dopisu Kantonalnog suda od 19. augusta 2008. godine upućenom Općinskom sudu navedeno je da je presuda dostavljena apelantu na ruke opunomoćenika 11. juna 2008. godine. Iz dostavnice Općinskog suda proizlazi da je presuda Kantonalnog suda dostavljena apelantu 16. juna 2010. godine.
23. Apelant je 1. jula 2010. godine izjavio reviziju protiv presude Kantonalnog suda, koja je dostavljena tužiteljici na odgovor 19. jula 2010. godine.
24. Spis je dostavljen Vrhovnom sudu 2. septembra 2010. godine.
25. Vrhovni sud je Presudom broj 70 0 P 00 1008 10 Rev od 2. juna 2011. godine odbio reviziju.
26. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je tužiteljica ponuđenim i izvedenim dokazima dokazala da joj apelant duguje utuženi iznos od 30.000, 00 KM prema aneksu ugovora od 11. jula 1997. godine, koji je bio dužan vratiti nakon upisa u zemljišne knjige stanja kako je upisano u posjedovnim knjigama. Također, naveo je da je drugostepeni sud dao razloge u obrazloženju pobijane presude koje u cijelosti prihvata taj sud, bez potrebe da se oni ponavljaju. Vrhovni sud je, pored toga, istakao da svaki od zaključenih ugovora sadrži odredbu iz koje proizlazi da su prvotuženi i apelant znali da kupuju zemljište na kojem je konstituirano trajno pravo korištenja u smislu člana 37. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta u korist vlasnika zgrade, te su u zemljišnim knjigama upisani kao nosioci prava korištenja na predmetnim parcelama, odnosno kao nosioci prava vlasništva sa dijelom ½ na zgradi sagrađenoj i upisanoj u zk. Ulošku broj CXXX/87 K. od 7. februara 1998. godine. Vrhovni sud je istakao da je tužiteljica u cijelosti ispunila svoju obavezu koja je bila predmet ugovora i aneksa ugovora o kupoprodaji od 11. jula 1997. godine i provela postupak priznanja prava korištenja zemljišta koje je bilo predmet ugovora i aneksa ugovora pred nadležnim organom uprave, pa je apelant kao potpisnik ugovora bio obavezan da izvrši svoju obavezu, tj. vrati iznos od 30.000,00 KM, kako su to nižestepeni sudovi pravilno zaključili.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
27. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju postignuta saglasnost volja da se sa tužiteljice kao prodavca na apelanta i prvotuženog kao kupce prenese pravo vlasništva na devastiranoj zgradi i zemljištu, te da se to imalo u vidu prilikom utvrđivanja kupoprodajne cijene od 90.000,00 KM. Apelant tvrdi da to proizlazi iz ugovora od 8. novembra 1996. godine, apelanticine tužbe, iskaza tužiteljice kao parnične stranke, apelantovog iskaza i iskaza svjedoka B.D. Dalje, navodi da su tek prilikom upisa u zemljišnu knjigu saznali da je predmetno zemljište, zapravo, gradsko građevinsko zemljište u državnom vlasništvu zbog čega je postignut naknadni dogovor sa tužiteljicom da preduzme određene radnje kako bi se otklonili ti pravni nedostaci, a dok se to ne ostvari, da tužiteljica vrati apelantu dio ukupne cijene od 30.000,00 KM. Međutim, tvrdi da tužiteljica nije ispunila svoju obavezu prenosa na apelanta i prvotuženog prava vlasništva na predmetnom zemljištu, a da su predmetne parcele prema zk. izvodu za zk. uložak broj CXXX/89, preuzete iz zk. uloška broj CXXX/87 k.o. Sarajevo, ostale samo neizgrađene građevinske parcele na kojima čak nije ni uspostavljeno trajno pravo korištenja, već privremeno pravo korištenja (izuzev k.č. broj 157 na kojoj postoji trajno pravo korištenja). Shodno navedenom, apelant smatra da je netačno utvrđenje redovnih sudova da je na svim predmetnim parcelama u korist apelanta i prvotuženog konstituirano trajno pravo korištenja. Također, apelant ističe da su sudovi proizvoljno primijenili propise o građevinskom zemljištu i da je netačna njihova konstatacija da su po samom Zakonu o građevinskom zemljištu „sve te parcele pretvorene u vlasništvo“. U vezi sa tim, apelant tvrdi da nije proveden postupak po članu 39. tog zakona u odnosu na k.č. broj 157 kod nadležne općinske imovinskopravne službe, a da u odnosu na k.č. br. 224, 277 i 275 pretvorba tih parcela shodno članu 96. istog zakona nije moguća, jer nisu nacionalizirane općinskom odlukom. Također, navodi da je neosnovana tvrdnja Općinskog suda da je apelant „na osnovu punomoći podigao novac“ i da je dokaz za to izjava tužiteljicinog supruga data na zapisnik 21. juna 2006. godine. Pored toga, ističe da je proizvoljan stav redovnih sudova da samo apelant ima obavezu da isplati tužiteljici iznos od 30.000,00 sa zateznim kamatama od 1998. godine, a da prvotuženi nema nikakvu obavezu da bilo šta plati tužiteljici. I, najzad, tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje kršenjem razumnog roka za donošenje sudskih odluka.
28. U dopuni apelacije apelant je, između ostalog, naveo da sudovi uopće nisu ocijenili dokaze u spisu suda u skladu sa članom 8. ZPP, „niti ozbiljno uzeli iskaz“ apelanta. Dalje, naveo je da „sud nije dao da se sasluša niti jedan apelantov svjedok, da ga je obavezao da izvrši aneks ugovora koji je tužiteljicin muž zaključio bez punomoći i da mu je tokom cijelog postupka uskraćivao pravo da izvodi dokaze“. Zatim, naveo je da su ga sudovi obavezali da plaća zatezne kamate počev od 12. januara 1998. godine na svoj novac koji je tužiteljica bespravno zadržala. Također, navodi da je tražio izuzeće postupajućeg sudije zbog zloupotrebe položaja, a da sud nikada nije „razmatrao apelantove razloge, niti je dostavio rješenje“ apelantu. Pored toga, zatražio je da se odgodi izvršenje Presude broj P-1158/01 do donošenja odluke Ustavnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
29. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje odluke, te da, suprotno apelantovom stanovištu, smatra da mu tom presudom nisu uskraćena prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na čiju se povredu pozvao u apelaciji, niti da je primjena prava u predmetnoj presudi s tim u vezi bila proizvoljna.
30. Kantonalni sud je naveo da je drugostepena presuda donesena na zakonit način i da je dovoljno jasno obrazložena. Također, istakao je da apelant ni na jedan način nije potkrijepio svoju tvrdnju da tužiteljica nije izvršila ugovornu obavezu, što je za njega bio osnovni razlog da ne izvrši povrat iznosa osiguranja od 30.000,00 KM, te da apelacija ne nudi argumentaciju za tvrdnju o povredi prava na pravično suđenje i imovinu, već da je izraz nezadovoljstva pravomoćnom sudskom odlukom. U odnosu na dužinu trajanja postupka pred Kantonalnim sudom, naveo je da smatra da je postupak okončan u razumnom roku. Smatrajući da je osporena odluka donesena pravilnom primjenom zakona, predložio je da se apelacija odbije.
31. Općinski sud je naveo da se prilikom donošenja osporene presude pridržavao propisa i odredaba Evropske konvencije i da nije bilo kršenja apelantovih prava.
V. Relevantni propisi
32. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 136.
Stranku ili njenog zakonskog zastupnika koji se nalaze u inostranstvu, a nemaju punomoćnika u Federaciji, pozvat će sud da u primjerenom roku postave punomoćnika za primanje pismena u Federaciju. Ako stranka ili njen zakonski zastupnik ne postave takvog punomoćnika, sud će stranci na njezin trošak postaviti privremenog zastupnika ovlaštenog za primanje pismena i o tome obavijestiti stranku odnosno njezina zakonskog zastupnika.
33. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 353.
[…] Tuženog ili njegovog zastupnika koji se nalaze u inostranstvu, a nemaju punomoćnika u Bosni i Hercegovini, sud će već prilikom dostavljanja prvog pismena pozvati da u primjerenom roku postave punomoćnika za primanje pismena u Bosni i Hercegovini, uz upozorenje da će u suprotnom sud tuženom na njegov trošak postaviti zastupnika za primanje pismena i preko toga zastupnika obavijestiti tuženog odnosno njegovog zastupnika o tom postavljanju.
[…]
34. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 262.
Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
[…]
35. U Zakonu o građevinskom zemljištu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 25/03 i 67/05), koji je stupio na snagu 16. maja 2003. godine, relevantne odredbe glase: Član 39.
Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovoga zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je prostornim planom ili planom parcelizacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. 87. do 92. prijelaznih odredaba ovoga zakona.
Ako prostornim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem općinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove uz pribavljeno mišljenje općinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma.
VI. Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 00 1008 10 Rev od 2. juna 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. jula 2011. godine a apelacija je podnesena 24. septembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav
1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
40. Apelant osporava navedene presude redovnih sudova, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
43. Ustavni sud konstatira da se ovaj parnični postupak odnosi na spor oko izvršenja ugovorne obaveze, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
a) U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
44. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da su u predmetnom postupku pogrešno ocijenjeni dokazi, te, u vezi sa tim, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđeno da je tužiteljica izvršila svoju ugovornu obavezu, a apelant nije izvršio svoju ugovornu obavezu iz aneksa ugovora o kupoprodaji od 11. jula 1997. godine.
45. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Također, Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi vjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
46. Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
47. U vezi sa navodima iz apelacije, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud proveo dokazni postupak u skladu sa relevantnim procesnim zakonom i da je u tom smislu saslušao tužiteljicu i apelanta u svojstvu parničnih stranaka, te saslušao svjedoka B.D. i izvršio uvid u materijalne dokaze, kao i da je ocijenio sve dokaze provedene u postupku pred tim sudom kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Dalje, Ustavni sud zapaža da je taj sud dao jasno i logično obrazloženje za svoj zaključak da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužiteljica izvršila svoju obavezu preuzetu aneksom ugovora o kupoprodaji od 11. jula 1997. godine, a da apelant nije izvršio svoju obavezu iz tog aneksa ugovora. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u vezi sa tim, između ostalog, obrazložio da je svaki od tih ugovora sadržavao odredbu iz koje proizlazi da su apelant i prvotuženi u vrijeme kupovine znali da kupuju parcele na kojima je konstituirano trajno pravo korištenja u korist vlasnika zgrade, te da je članom
39. Zakona o građevinskom zemljištu nacionalizirano zemljište vraćeno ranijim vlasnicima i da se to svakako odnosi na zemljište na kojem je uspostavljeno trajno pravo korištenja u smislu člana 37. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Također, obrazložio je da je na osnovu zk. izvoda za zk. uložak broj CXXX/87 od 7. februara 1998. godine i iz trenutnog zemljišnoknjižnog stanja utvrdio da su apelant i prvotuženi upisani kao posjednici i kao vlasnici predmetne zgrade i da su nosioci prava korištenja na zemljištu koji su bili predmet ugovora o kupoprodaji a, prema važećem Zakonu o građevinskom zemljištu, i vlasnici svih predmetnih parcela, što daje osnov za zaključak da je tužiteljica u cijelosti izmirila svoju ugovornu obavezu preuzetu predmetnim aneksom ugovora. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant u postupku povodom pravnih lijekova nije ni osporavao ove dokaze i takvo utvrđenje Općinskog suda, odnosno nije ni tvrdio da je zemljišnoknjižno stanje drugačije od onog koje je utvrdio prvostepeni sud, niti je tvrdio da je taj sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o građevinskom zemljištu. Dalje, u vezi sa apelacionim navodima da je neosnovana tvrdnja Općinskog suda da je apelant „na osnovu punomoći podigao novac“ i da je dokaz za to izjava tužiteljicinog supruga data na zapisnik 21. juna 2006. godine, Ustavni sud zapaža da je i sam apelant u svom iskazu datom pred Općinskim sudom potvrdio da je podigao ugovoreni iznos od 30.000,00 DM i da u postupku povodom pravnih lijekova nije osporavao ni ovu činjenicu. Pored toga, u odnosu na apelantove navode da je proizvoljan stav redovnog suda da samo apelant ima obavezu da isplati tužiteljici navedeni novčani iznos, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud jasno obrazložio da je samo apelant (a ne i prvotuženi) zaključio predmetni aneks ugovora i da je on primio iznos od 30.000,00 DM zbog čega je njegova ugovorna obaveza da primljeni iznos vrati u smislu člana 262. ZOO. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da su obrazloženje prvostepenog suda prihvatili i Kantonalni i Vrhovni sud kako u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene prava.
48. U pogledu apelantove dopune apelacije 4. novembra 2014. godine, Ustavni sud ukazuje da se, u smislu člana 22. stav 3. Pravila Ustavnog suda, apelacija bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome Ustavni sud podsjeća i na svoj raniji stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. prethodnih Pravila Ustavnog suda osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 11/07). Imajući u vidu sadržaj predmetne dopune apelacije, Ustavni sud smatra da se ta dopuna apelacije ne odnosi na nove pravne okolnosti. Shodno tome, uzimajući u obzir da je apelant osporenu presudu primio 29. jula 2011. godine, a da je dopunu apelacije podnio 4. novembra 2014. godine, Ustavni sud ukazuje da, shodno navedenom, neće ispitivati apelantove navode iznesene u dopuni apelacije.
49. Imajući u vidu navedeno, kao i sadržaj zakonskih odredaba na koje su se redovni sudovi pozvali u svojim odlukama, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih presuda jasna i logična i da iz njih ne proizlazi da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, ni da je proizvoljno primijenjeno pravo, niti ima elemenata koji ukazuju na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na suđenje u razumnom roku Period koji se uzima u obzir
50. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak pokrenut tužbom koju je tužiteljica 13. jula 2001. godine podnijela protiv apelanta i prvotuženog, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 2. juna 2011. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine postupka jeste devet godina i deset mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
51. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o sporu oko izvršenja ugovorne obaveze, pa se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, ne može govoriti o složenom predmetu.
52. U vezi sa ponašanjem redovnih sudova i apelanta, Ustavni sud zapaža da je tadašnji Općinski sud I nakon podnošenja tužbe bio aktivan i da je u kratkom roku zakazao dva ročišta, koja je odgodio na prijedlog tužiteljice i iz opravdanih razloga, prvo zbog pribavljanja apelantove adrese, a drugo zbog dostave poziva za ročište apelantu koji se nalazi u inozemstvu, i to diplomatskim putem preko Ministarstva pravde FBiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da je poslije toga prošao dug vremenski period (duži od dvije godine) dok poziv za ročište na taj način konačno nije uručen apelantu, ali da je nakon što je obaviješten o tome, Općinski sud I u relativno kratkom roku održao dva ročišta (8. jula i 1. oktobra 2003. godine) od kojih prvo u apelantovom prisustvu. Međutim, Ustavni sud primjećuje da se Općinski sud tada nije koristio svojim ovlaštenjem iz odredbe člana 136. ranijeg ZPP koji je važio u relevantnom periodu, odnosno nije pozvao apelanta da postavi opunomoćenika za prijem pismena, a što je u konkretnom slučaju bilo neophodno s obzirom na to da se radilo o licu koje se nalazilo u inozemstvu i koje nije imalo opunomoćenika u predmetnom postupku. Također, Ustavni sud uočava da, nakon održavanja ovih ročišta, taj sud nije preduzimao nikakve procesne radnje u periodu dužem od devet mjeseci da bi tek nakon stupanja na snagu važećeg ZPP pozvao apelanta da postavi opunomoćenika za prijem pismena i taj poziv mu uputio diplomatskim putem. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, nakon što je obaviješten da je apelant odbio da primi pošiljku, Općinski sud u prihvatljivim rokovima donio rješenje o postavljanju apelantu opunomoćenika za prijem pismena i zakazivao i održavao ročišta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da su činjenica da je apelantovo mjesto prebivališta u drugoj državi i način dostavljanja (diplomatskim putem) utjecali na preduzimanje radnji tog suda i da su doprinijeli trajanju postupka pred tim sudom. Također, Ustavni sud zapaža da je i apelant u izvjesnoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka pred tim sudom s obzirom na to da je odbio da primi dopis koji je poslao sud i da je podnio zahtjev za izuzeće postupajućeg sudije. Međutim, navedeno ne može opravdati činjenicu da Općinski sud nije odmah na prvom ročištu kojem je apelant bio prisutan postupio po odredbi člana
136. ZPP, koja je važila u relevantnom periodu, čime bi se spriječilo dalje odugovlačenje postupka, te činjenicu da je taj sud bio potpuno neaktivan u periodu od devet mjeseci i da je prvostepenu odluku u postupku koji se može ocijeniti relativno jednostavnim donio tek nakon skoro pet godina od podnošenja tužbe. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je sud taj koji je odgovoran i koji je dužan da upravlja postupkom, te da, u smislu člana 10. Zakona o parničnom postupku, postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova.
53. Zatim, u odnosu na postupanje Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da je taj sud svoju odluku donio u prihvatljivom roku od jedne godine i osam mjeseci. Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz spisa predmeta i osporenih odluka proizlazi da je, uslijed propusta Kantonalnog suda, ta odluka dostavljena apelantu na zakonom popisan način tek nakon više od dvije godine od njenog donošenja, što je znatno utjecalo na dužinu trajanja cjelokupnog postupka. I, najzad, što se tiče ponašanja Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da taj sud nije u većoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka s obzirom na to da je odluku donio u roku od jedanaest mjeseci.
54. Stoga, ocjenjujući ponašanje redovnih sudova i apelanta, Ustavni sud smatra da se dužina ovog parničnog postupka, koji je trajao devet godina i deset mjeseci, može u pretežnom dijelu pripisati Općinskom sudu koji je propustio da djelotvorno kontrolira parnični postupak, te Kantonalnom sudu koji je propustio da dostavi odluku o žalbi apelantu na zakonom propisan način, što je utjecalo na dužinu trajanja cjelokupnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te posmatrajući parnični postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
55. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelant nije posebno obrazložio svoje navode o kršenju tog prava, odnosno da su oni, u suštini, isti kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
56. Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz osporenih presuda ne proizlazi proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni materijalnog i procesnog prava, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju odluka na tri sudske instance za svoje stavove dali jasne i logične razloge.
57. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak radi izvršenja ugovorne obaveze trajao devet godina i deset mjeseci i kada Ustavni sud smatra da se takvo neopravdano trajanje parničnog postupka može u pretežnom dijelu pripisati ponašanju prvostepenog i drugostepenog suda.
58. Na osnovu člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić