Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1003/13 (T. H., S. D. i Ž. M. i M. S.)
Odluka donesena 18. 12. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1003/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-1003/13, rješavajući apelacije Tamare Homešin drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Tamara Homešin, Simeun Dujaković i Živko Milijaš, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 P 011403 12 GŽ od 12. decembra 2012. godine;
M. S., protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 019055 13 GŽ od 3. jula 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1003/13 Tamara Homešin, Simeun Dujaković i Živko Milijaš (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Prnjavora, koju zastupa Trivun Kozomara advokat iz Trna, podnijeli su 11. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 P 011403 12 GŽ od 12. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da ih je tuženi GP „Gradip“ A.D. Prnjavor smetao u posljednjem mirnom posjedu prava prolaza kroz prolaz-haustor u poslovnoj zgradi „CYTY“ u Prnjavoru na način da je u spornom haustoru postavio željezne ramove sa lesonitnim panelima cijelom dužinom i širinom prolaza i onemogućio im ulaz u njihova dvorišta i poslovne objekte, tj. disko-klub, ljetnu baštu i restoran koji se nalaze u zgradi hotela „Novi Nacional“ Prnjavor, te da mu se naloži da ukloni postavljene panele i da se kloni ovakvog ili sličnog smetanja. U postupku je utvrđeno da je osnovan prigovor tuženog o nedostatku aktivne legitimacije na strani apelanata kao tužitelja, budući da je utvrđeno da je hotel „Novi Nacional“ Prnjavor, čiji su apelanti suvlasnici, posljednji mirni posjednik parcela na kojoj je zgrada tog hotela izgrađena. S tim u vezi, sud je zaključio da je predmetnu tužbu za smetanje posjeda moglo podnijeti isključivo preduzeće odnosno pravno lice koje ima svojstvo da se u pravnom prometu pojavljuje kao stranka, tj. preduzeće „Novi Nacional“ Prnjavor u okviru kojeg posluje pomenuti hotel, a ne apelanti kao fizička lica, odnosno suvlasnici tog hotela, jer je predmetnim smetanjem onemogućen rad ugostiteljske djelatnosti koja se obavlja za potrebe hotela,.
2. AP-3839/13 M. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jelaha, kojeg zastupa Džavid Slamnik advokat iz Doboja, podnio je 9. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 019055 13 GŽ od 3. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju apelant je 6. maja 2011. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) kojom je tražio da se utvrdi da ga je tuženi A.S. omeo u posljednjem mirnom, savjesnom i zakonitom posjedu poslovnog prostora i pomoćnog objekta u Jelahu na način da je provalio u apelantov pomoćni objekat i dijelom ga porušio, te postavio građevinsku skelu oko apelantovog poslovnog objekta. Apelant je zatražio da se naloži tuženom da prestane sa daljnjim smetanjem, da tuženi apelantu omogući korištenje poslovnog objekta i parkinga ispred tog objekta, kao i da pomoćni objekat dovede u prijašnje stanje i da se ubuduće kloni ovakvog ili bilo kojeg drugog smetanja. Postupajući po navedenoj tužbi, Općinski sud je donio rješenje broj 39 0 P 019055 11 P od 11. marta 2013. godine kojim je odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu. Općinski sud je utvrdio da je apelant na osnovu pravomoćne presude istog suda napustio predmetni poslovni prostor koji je po osnovu zakupa držao u posjedu, te da se nakon toga desilo sporno smetanje posjeda. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije moguće uspostaviti prijašnje stanje posjeda, niti naložiti tuženom da se ubuduće uzdrži od smetanja, kako apelant traži u tužbi. Općinski sud je, također, zaključio da se u ovakvoj situaciji, i pored činjenice da je nesporno izvršen čin smetanja, prema stavu sudske prakse, ne može parcijalno udovoljiti apelantovom tužbenom zahtjevu na način da se samo utvrdi da je izvršeno smetanje posjeda, a da se pri tome ne naloži uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja i izrekne zabrana budućeg smetanja, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu rješenja.
Postupajući po apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda broj 39 0 P 019055 11 P od 11. marta 2013. godine, Kantonalni sud je 3. jula 2013. godine donio rješenje broj 39 0 P 019055 13 GŽ kojim je odbio apelantovu žalbu i potvrdio osporeno rješenje. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1003/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pored toga, u predmetu AP 3839/13 apelant ističe povredu prava na pravično suđenje zbog dužine trajanja postupka pred Općinskim i Kantonalnim sudom u njegovom predmetu.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
U odnosu na navode apelanta u predmetu broj AP 3839/13 u kojem apelant navodi i povredu prava pravično suđenje zbog dužine trajanja postupka pred Općinskim i Kantonalnim sudom, Ustavni sud, na osnovu činjenica konkretnih predmeta, zaključuje da je dužina trajanja predmetnog postupka, koji je pred pomenutim sudovima ukupno trajao dvije godine i dva mjeseca, primjerena okolnostima u apelantovom predmetu. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta u predmetu broj AP 3839/13 očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić