Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1061/13 (Z. J.)
Odluka donesena 18. 12. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1061/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-1061/13, rješavajući apelacije Zdenke Jurišić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Zdenka Jurišić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 046059 12 REV od 25. decembra 2012.
godine;
„Heldovac“ d.o.o. Žepče, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 PS 005472 12 REV od 4.
aprila 2013. godine;
„Bišina“ AD Šekovići, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 PS 000011 12 REV od 3. jula 2013. godine;
P. S., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 P 000535 12 GŽ od 24. maja 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1061/13 Zdenka Jurišić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Posušja, koju zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijela je 13. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 046059 12 REV od 25. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi „Euroherc osiguranje“ d.d. Mostar na ime naknade štete zbog izgubljene zarade isplati mjesečnu rentu. U postupku je utvrđeno da je nesporno da je apelantica 1994. godine, krivnjom vozača vozila osiguranog kod tuženog, doživjela saobraćajnu nezgodu u kojoj je zadobila tjelesne povrede, usljed čega joj je utvrđena umanjena opća radna sposobnost. Također je utvrđeno da nakon završenog apelantičinog liječenja, nije bilo razloga da ona ne nastavi započeto školovanje za djelatnost farmaceutskog tehničara i obavlja poslove farmaceutskog tehničara, tj. da posljedicama povrede apelantica nije bila spriječena u školovanju, zapošljavanju i napredovanju. Međutim, prema zaključku suda, apelantica nakon završenog liječenje nije niti pokušala da se zaposli, iz čega proizilazi da ne ispunjava uslove za ostvarenje prava na rentu u smislu člana 195. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), budući da pravo na naknadu ovog oblika štete postoji samo u situaciji kada se utvrdi da povrijeđeni usljed pretrpjelih povreda i narušenog zdravlja ne može da ostvaruje zaradu koju bi ostvarivao da je bio zdrav, a ne samo zbog toga što je kod povrijeđenog utvrđen stepen smanjene sposobnosti.
2. AP-2996/13 „Heldovac“ d.o.o. Žepče (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ibrahim Šabić advokat iz Zavidovića, podnio je 8. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 PS 005472 12 REV od 4. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tužena Općina Zavidovići naknadi materijalnu štetu, dok je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio isplati naknade za gradsko građevinsko zemljište predmet vraćen na ponovni postupak. U pogledu odluke o naknadi materijalne štete, koju apelant osporava predmetnom apelacijom, utvrđeno da je tužena u periodu od juna do oktobra 1999. godine na temelju izvršnih upravnih akata i uz prethodni poziv apelantu da dobrovoljno postupi po tim rješenjima, izvršila uklanjanje apelantovog građevinskog materijala sa javne površine na kojoj nije bilo dozvoljeno deponovanje. Uzimajući u obzir navedeno, kao i činjenicu da je postupak izvršenja proveden na uobičajen i prosječan način, te da je apelant bio pozvan da prisustvuje izvršenju, na koji poziv se nije odzvao, sud je zaključio da u postupanju tuženi nije bilo nezakonitih radnji, niti odgovornosti za štetu na koju apelant ukazuje u tužbi.
3. AP-3813/13 „Bišina“ AD Šekovići (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Gavrić advokat iz Bijeljine, podnio je 9. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 PS 000011 12 REV od 3. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Republika Srpska-Vlada Republike Srpske naknadi materijalnu štetu u vidu izgubljene dobiti jer u periodu od 2002. do 2011. godine nije izdavao u zakup poslovni objekat u Šekovićima, koji je tužena, odnosno Vojska Republike Srpske zaposjela 1992. godine i, na osnovu ugovora o zakupu zaključenog sa apelantom, držala u posjedu sve do 2002. godine. U postupku je utvrđeno da apelant u konkretnom slučaju ničim nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva niti njegovu visinu, tj. da je zbog radnji tužene pretrpio materijalnu štetu u vidu izmakle dobiti za period od 2002. do 2011. godine, niti je dokazao činjenicu o osnovanosti očekivanja da bi prema redovnom toku stvari ostario dobit od spornog poslovnog objekta (i kolika bi visina te dobiti bila), odnosno da bi eventualna ugovorna strana kao zakupac bila zainteresirana s njim zaključiti ugovor o zakupu.
4. AP-3834/13 P. S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prnjavora, koju zastupa Smiljana Moravac Babić advokatica iz Banja Luke, podnijela je 9. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 P 000535 12 GŽ od 24. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužena Ž.T. naknadi materijalnu štetu zbog prodaje pokretnih stvari-poljoprivrednih mašina bliže opisanih u dispozitivu presude. Osim toga, usvojen je protivtužbeni zahtjev Ž.T. kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o poklonu nekretnina, koji je zaključen između B.T. kao poklonodavca i apelantice kao poklonoprimca. U odnosu na apelantičin tužbeni zahtjev, u postupku je utvrđeno da, budući da je prodaja spornih pokretnih stvari izvršena 1997. godine, a apelantica je tužbu radi naknade štete podnijela u julu 2005. godine, protekao je i subjektivni i objektivni rok za podnošenje tužbe prema članu 376. stav 2. ZOO. Osim toga, u pogledu protivtužbenog zahtjeva Ž.T. sud je zaključio da je sporni ugovor (koji je zaključen u oktobru 1996. godine u pismenoj formi) apsolutno ništav u skladu sa odredbama člana 103. Zakona o prometu nepokretnosti, odnosno nije zaključen u skladu sa odredbama člana 9. stav 2. pomenutog zakona, jer apelantičin potpis, tj. potpis poklonoprimca, nije ovjeren kod nadležnog suda, niti je apelantica prihvatila poklon, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1061/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić