Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1108/13 (M. J. i M. I.)

Odluka donesena 18. 12. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1108/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-1108/13, rješavajući apelacije Mirsade Jaranović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mirsada Jaranović i Mersija Isaković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29 0 P 001310 11 REV od 4. decembra 2012. godine;

Žarko Sušac, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 RS 016495 13 RSŽ od 8. maja 2013. godine;

Muharem Mulavdić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 042943 09 RSZ od 14. marta 2013. godine;

Živko Stanić, Samir Šahinović, Mirzet Ćatić, Milan Pilipović i Mirsad Šahinović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine S1 3 P 007491 13 Rev od 16. oktobra 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1108/13 Mirsada Jaranović i Mersija Isaković (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Lukavca, koje zastupa Jakub Memić advokat iz Lukavca, podnijele su 18. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29 0 P 001310 11 REV od 4. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da im tuženi Tuzlanski kanton isplati razliku plaća i naknada za bolovanje, te doprinose za PIO, u iznosima i za periode koji su bliže navedeni u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da apelantice nisu dokazale da im je u spornim periodima tuženi isplaćivao manje iznose plaća i drugih naknada koji su bili ispod minimalnih iznosa garantovanim odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine uz 2005. godine. Osim toga, utvrđeno je da Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), ne obavezuje tuženog, budući da Vlada tuženog nije potpisala, niti naknadno pristupila navedenog Granskom kolektivnog ugovoru, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

2. AP-3086/13 Žarko Sušac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Ivan Herceg advokat iz Ljubuškog, podnio je 12. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 RS 016495 13 RSŽ od 8. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „KONUS“ d.o.o. Ljubuški isplati određeni novčani iznos na ime otpremnine. U postupku je utvrđeno da je apelantu radni odnos kod tuženog prestao na njegov zahtjev, a ne radi otkaza ugovora o radu od strane tuženog ili odlaska u mirovinu po sili zakona, a uzimajući u obzir i to da je apelant ostvario pravo na mirovinu kao razvojačeni branitelj, ne pripada mu pravo na isplatu otpremnine od strane tuženog.

3. AP-3851/13 Muharem Mulavdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 10. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 042943 09 RSZ od 14. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Federacija Bosne i Hercegovine-Vlada Federacije Bosne i Hercegovine isplati plaće za februar i mart 2001. godine i naknade za korištenje godišnjeg odmora-regresa za 1999., 2000. i 2001. godinu u iznosima koji su bliže navedeni u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelant predmetnu tužbu sudu podnio 19. decembra 2005. godine, odnosno nakon proteka zakonom propisanog roka od tri godine, pa je u konkrentom slučaju nastupila zastara potraživanja u smislu člana 106. Zakona o radu, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

4. AP-3852/13 Živko Stanić, Samir Šahinović, Mirzet Ćatić, Milan Pilipović i Mirsad Šahinović (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Sarajeva, koje zastupa Esad Hrvačić advokat iz Sarajeva, podnijeli su 10. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 007491 13 Rev od 16. oktobra 2013. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 23. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena Bosna i Hercegovina-Ministarstvo sigurnosti-Granična policija isplati razliku plata i uplati doprinose za PIO za period od 1. septembra 2009. do 31.maja 2012. godine u iznosima koji su bliže navedeni u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je tužena apelantima od 1. septembra 2009. godine pa nadalje isplaćivala plate primjenom Odluke Vijeća ministara Bosne i Hercegovine o visini osnovice za obračun plate zaposlenim u institucijama BiH, broj 168/09, kojom je ranija osnovica od 535,50 KM smanjena na 498,10 KM. Sud je zaključio da je navedena Odluka donesena u skladu sa Zakonom o platama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine, prema kojem Vijeće ministara Bosne i Hercegovine može odobriti promjenu osnovice za obračun plata u određenom procentu za fiskalnu godinu ako to zahtijeva održanje makroekonomske stabilnosti. U skladu sa navedenim, sud je zaključio da apelantima ne pripada pravo na isplatu traženih naknada.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1108/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1108/13 (M. J. i M. I.) | Sudska praksa | Aktio