Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1351/12 (H. G.)
Odluka donesena 18. 12. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1351/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-1351/12, rješavajući apelacije Huseina Grabusa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Husein Grabus protiv:
- presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 0 P 000889 10 Rev od 20. decembra 2011. godine;
- rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 P 008296 12 Gži od 11. januara 2013. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1351/12
Husein Grabus (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Anto Grgić, advokat iz Kaknja, podnio je 13. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 0 P 000889 10 Rev od 20. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom tuženi „Prevoz putnika“ d.o.o. Zavidovići je obavezan da isplati apelantu za period od 8. decembra 2003. godine do 30. novembra 2005. godine po osnovu razlike plate i po osnovu razlike regresa određene novčane iznose, dok je apelant sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenih iznosa, kao i u pogledu potraživanja razlike toplog obroka i troškova prevoza odbijen. U toku postupka je utvrđeno da je apelant bio zaposlenik tuženog na neodređeno vrijeme i obavljao poslove vozača autobusa na osnovu ugovora o radu od 1. jula 2001. godine, da je tuženi u navedenom periodu isplaćivao plate apelantu i ostale naknade u iznosima koji su bili manji od onih utvrđenih odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: OKU iz 2000. godine), Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU iz 2005. godine), te Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti cestovnog prometa za teritoriju F BiH (u daljnjem tekstu: GKU), da je tuženi od 7. novembra 2000. godine preduzeće sa 100% privatnim kapitalom i da u periodu od 8. decembra 2003. do 8. septembra 2005. godine nije bio član udruženja poslodavaca F BiH. Nadalje, utvrđeno je da je prvostepeni sud pravilno, za razliku od drugostepenog suda, odbio tužbeni zahtjev za period od 8. decembra 2003. do 7. septembra 2005. godine, cijeneći da tuženog ne obavezuje OKU iz 2000. godine, ni GKU jer je društvo sa isključivim privatnim kapitalom, a niti Privremeni ugovor o pristupanju Udruženja poslodavaca F BiH Općem kolektivnom ugovoru zaključen 13. maja 2002. godine. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da kako tuženi nije bio član pomenutog udruženja, pa ga ne obavezuju odredbe predmetnih kolektivnih ugovora, to je obavezan na isplatu određenog novčanog iznosa za navedeni period, koji se odnosi na neizmirena potraživanja razlike plate i regresa od vremena kada je stupio na snagu OKU iz 2005. godine.
2. AP-1110/13
Apelant, kojeg zastupa Anto Grgić, advokat iz Kaknja, podnio je 18. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 P 008296 12 Gži od 11. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je naloženo da vrati izvršeniku („Prevoz putnika“ d.o.o. Zavidovići) određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da se u postupku protivizvršenja donose dva rješenja, kako to uostalom i propisuju odredbe čl. 55. stav 3. i 56. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Dakle, pobijano rješenje je prvo od dva. Tim rješenjem donijetim na temelju odredbi čl. 54. i 55. ZIP, nalaže se uspostavljanje jedinstvene restitucije, te se tim rješenjem apelant u svojstvu tražitelja izvršenja obavezuje na vraćanje onoga što je izvršenjem primio jer primljeno, saglasno odredbi člana 54. stav 1. tačka 1. ZIP, drži bez pravnog osnova. Nadalje, utvrđeno je da među strankama i nije bilo sporno da su uslovi iz pomenute zakonske odredbe za podnošenje prijedloga za protivizvršenje ostvareni. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je apelant naplatio novčane iznose dosuđene presudom Kantonalnog suda u Zenici od 14. juna 2011. godine i da je Vrhovni sud pomenutom presudom od 20. decembra 2011. godine, presudu Kantonalnog suda u Zenici preinačio, tako što je apelantovu žalbu odbio, a presudu prvostepenog suda potvrdio. Također, sud je zaključio da su razlozi za protivizvršenje propisani u odredbi člana 54. stav 1. tačka 1. ZIP ostvareni i da je prvostepeni sud stoga pravilno postupio i u skladu sa odredbom člana 55. stav 3. ZIP, kada je odlučio kao u pobijanom rješenju.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1351/12 . Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanta.
Apelacioni navodi
Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, Ustavni sud je zaključio da apelant, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić