Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1473/13 (M. P. i drugi)
Odluka donesena 18. 12. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalid
- Upravni postupak
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1473/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-1473/13, rješavajući apelacije Milana Petkovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Milan Petković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 08 0 U 000936 11 Uvp od 13. decembra 2012. godine;
Mevludin Muharemović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 005582 12 Uvp od 30.
novembra 2012. godine;
Novak Kudra, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 004459 12 Uvp od 30. januara 2013. godine;
Dragoslav Matošević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 004161 12 Uvp od 9. maja 2013.
godine;
Elez Skenderović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 014986 12 U od 27. augusta 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1473/13 Milan Petković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Studenaca, podnio je 9. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 08 0 U 000936 11 Uvp od 13. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u određenom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da je apelant uslove za sticanje prava na starosnu penziju ispunio u 2010. godini, te je primjenom odredbe člana 32. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju penzija utvrđena od mjesečnog prosjeka plata koje je apelant ostvario u uzastopnih 27 godina osiguranja koje su za njega najpovoljnije.
2. AP-1477/13 Mevludin Muharemović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Suad Kumrić, advokat iz Tuzle, podnio je 9. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 005582 12 Uvp od 30. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida i prava na ličnu invalidninu kao neblagovremen, tj. podnesen izvan zakonskog roka. U toku postupka je utvrđeno da je apelant 2. jula 2010. godine podnio predmetni zahtjev, tj. po proteku roka od tri godine od dana stupanja na snagu Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Nadalje, u toku postupka nisu dokazane apelantove tvrdnje da je pravo ratnog vojnog invalida navodno ostvarivao kod Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Bratunac.
3. AP-1914/13 Novak Kudra (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 7. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 004459 12 Uvp od 30. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom u postupku revizije, ukinuto je prvostepeno rješenje nadležnog organa, odbijen apelantov zahtjev za utvrđivanje vojnog invaliditeta po osnovu psihičkog oboljenja, te je određeno da mu se i dalje priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida 7. kategorije sa 50% vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja zadobijenog vršeći vojne dužnosti kao pripadnik Vojske Republike Srpske, sa pravo na ličnu invalidninu u procentu od 18% od osnova -trajno. U toku postupka je utvrđeno da drugostepena ljekarska komisija nije apelanta cijenila po osnovu psihičkih smetnji iz razloga nepostojanja kontinuiteta liječenja kod apelanta, a apelant je prvi put 9. juna 2008. godine podnio zahtjev za utvrđivanje procenta vojnog invaliditeta po osnovu psihičkog oboljenja.
4. AP-3736/13 Dragoslav Matošević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Bruno Božić, advokat iz Travnika, podnio je 2. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 004161 12 Uvp od 9. maja 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 16. septembra 2013. godine i 4. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije ispunjavao uslove iz člana 3. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, jer je u konkretnom slučaju nalazom i mišljenjem ljekarske komisije vojni invaliditet kod apelanta ocijenjen ispod 20%.
5. AP-3919/13 Elez Skenderović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 16. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 014986 12 U od 27. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju po odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. U toku postupka je utvrđeno da apelant na dan prestanka svojstva vojnog lica, odnosno na dan kad je otpušten iz službe Armije RBiH, nije ispunjavao uslove za priznavanje prava na starosnu penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1473/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić