Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1570/13 (Đ. Ž.)

Odluka donesena 18. 12. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1570/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-1570/13, rješavajući apelacije Đurice Živkovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Đurica Živković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049546 11 Rev od 13. decembra 2012. godine;

Mirza Kovačević, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 101621 12 Rsž 2 od 9. januara 2013. godine;

Mustafa Jahić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 063791 10 Rsz od 21. januara 2013. godine;

Fahrudin Brčaninović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 020682 11 Rsž od 31. januara 2013. godine;

Milorad Babić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 066029 12 Gž od 13. februara 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1570/13 Đurica Živković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Busovače, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049546 11 Rev od 13. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tužena F BiH obaveže da mu isplati dnevnice za službeno putovanje u Irak u određenim novčanim iznosima za period od juna do novembra 2005. godine. U toku postupka je utvrđeno da se apelant neosnovano poziva na član 130. Zakona o službi u Vojsci F BiH, kroz navode da je u misiju mira „Iračka sloboda“ upućen kao profesionalno vojno lice po naredbi tužene i da mu zbog toga za predmetno putovanje pripadaju dnevnice temeljem člana 7. Privremenog pravilnika o izmjenama i dopunama Privremenog pravilnika o platama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih lica, službenika i namještenika federalnog ministarstva odbrane u određenim novčanim iznosima, kod utvrđenih činjenica da su u naredbi tužene na koju se poziva apelant, samo pojedinačno navedeni profesionalni vojnici koji će ići u misiju u Irak, da se u tu misiju apelant dobrovoljno javio i otišao kao profesionalni vojnik vojske BiH, da je prije odlaska, sa Ministarstvom odbrane BiH (dana 13. maja 2005. godine) zaključio ugovor o svim pravima i obavezama vezanim za odlazak u Irak, pa i o pravima na isplatu dnevnica (član 6. ugovora). Također, utvrđeno je da predmetni ugovor svoju osnovu ima u Zakonu o učešću pripadnika OS BiH, policijskih službenika, državnih službenika i ostalih zaposlenika u operaciji podrške miru i drugim aktivnostima u inostranstvu, kojim je u članu 25. propisano da se sredstva za učešće pripadnika OS BiH u mirovnim misijama u inostranstvu obezbjeđuju u budžetu BiH.

2. AP-1585/13 Mirza Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 101621 12 Rsž 2 od 9. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu naknade za godišnji odmor za 2006., 2007. i 2008. godinu. U toku postupka je utvrđeno da apelant, u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku, nije dokazao činjenicu da je u toku navedenih godina koristio godišnji odmor, jer nije dostavio rješenja o korištenju godišnjeg odmora, a iz nalaza vještaka finansijske struke je vidljivo da mu od strane tuženog nije prezentirana dokumentacija da je izvršen obračun isplata naknade za godišnji odmor apelanta, jer se regres ostvaruje u mjesecu u kojem je zaposlenik koristio godišnji odmor. Kako apelant nije dokazao da je koristio godišnji odmor, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan.

3. AP-1588/13 Mustafa Jahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 063791 10 Rsz od 21. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu isplati jubilarnu nagradu za neprekidan rad u organima uprave u 2005. godini u određenom novčanom iznosu je odbijen. U toku postupka je utvrđeno da iz izvršenog uvida u uvjerenje izdato od strane Ministarstva odbrane BiH od 29. decembra 2006. godine proizilazi da je apelant u Vojsci F BiH bio zaposlen na neodređeno vrijeme od 1. januara do 22. aprila 1996. godine i od 13. novembra 1996. do 31. decembra 2005. godine, a u OS BiH od 1. januara 2006. godine i nadalje. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da kako je apelant kod tužene u neprekidnom radnom odnosu počev od 13. novembra 1996. godine, te da je u 2001. godini navršio pet godina neprekidnog staža, u kojoj godini je i dospjelo predmetno potraživanje, a imajući u vidu da je tužba podnesena dana 10. novembra 2008. godine, to je, u smislu člana 106. Zakona o radu, prigovor zastare potraživanja osnovan.

4. AP-1670/13 Fahrudin Brčaninović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Sanjin Bandović, advokat iz Živinica, podnio je 19. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 020682 11 Rsž od 31. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Rješenje o proglašenju zaposlenika za čijim radom je prestala potreba, tužene JU OŠ „Višća“ u Višći od 30. juna 2009. godine, zaposleniku, tj. apelantu, te da se tužena obaveže da ga vrati na predmetno radno mjesto, poveže mu radni staž, plati sve doprinose i isplati naknadu ličnog dohotka za preostale plate, kako je to sve precizirano u izreci prvostepene presude. U toku postupka je utvrđeno da je u konkretnom slučaju apelant postavio tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje navedenog rješenja, dakle, rješenja direktorice tužene, koga više nema, jer je po prigovoru apelanta, Odlukom Školskog odbora od 31. jula 2009. godine to rješenje stavljeno van snage, čime je ta odluka postala konačna. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da apelant nije imao pravnog interesa za podnošenje takve tužbe, jer je njegov interes bio i jeste, da se vrati na ranije radno mjesto kod tužene, a što je mogao ostvariti podnošenjem zahtjeva Komisiji tužene, da izvrši ponovno bodovanje sva tri nastavnika tehničkog odgoja i informatike, te da ima u vidu činjenicu da je i apelant kantonalni sindikalni povjerenik, a ne da traži poništenje spornog rješenja, koje formalno-pravno ne postoji, iz kojih razloga se nije mogao postaviti ni drugi dio tužbenog zahtjeva, jer se na utvrđeno činjenično stanje nije mogao primijeniti član 96. Zakona o radu F BiH.

5. AP-1865/13 Milorad Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banja Luke, podnio je 30. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 066029 12 Gž od 13. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je M.L. kao direktor tuženog JP „Putevi RS“ a.d. Banja Luka u 2009. godini, koristeći svoj položaj nadređenosti prema njemu, faktičkim radnjama, sistematski, psihički zlostavljao i ponižavao i to tako što ga je isključio iz obavljanja poslova i radnih zadataka, pobliže preciziranih u izreci prvostepene presude, te na taj način ugrozio apelantov ugled, njegovu čast i ljudsko dostojanstvo i integritet, a da to tuženi nije spriječio. U toku postupka je utvrđeno da je teret dokazivanja da je postupljeno u skladu sa zakonom i da nije bilo diskriminacije i sistematskog zlostavljanja radnika zaista leži na poslodavcu, ali samo ukoliko zaposleni iznese činjenice koje opravdavaju sumnju da je poslodavac postupio protivno zabrani zlostavljanja radnika, a što u konkretnom slučaju apelant nije učinio. Također, utvrđeno je da je svjedok M.L., kao direktor tuženog, potvrdio da je apelant tokom 2008. godine kasnio sa aktivnostima na realizaciji radova na „projektu Čemerno“, dok se o realizaciji ostalih konkretnih zaduženja apelanta nije mogao izjasniti, što potvrđuje da ocjena direktora tuženog o potrebi povjeravanja poslova i drugim zaposlenim inženjerima nije motivisana zlostavljanjem apelanta u cilju povrede njegovog ugleda, časti, dostojanstva i integriteta ličnosti. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da apelant kroz iznesene činjenice i priložene dokaze nije opravdao sumnju o postojanju zlostavljanja na radnom mjestu s ciljem ugrožavanja časti, ugleda, ljudskog dostojanstva i integriteta ličnosti apelanta.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1570/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1570/13 (Đ. Ž.) | Sudska praksa | Aktio