Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1625/13 (Đ. M. i S. M.)
Odluka donesena 18. 12. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1625/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj Datum sjednice, u predmetu broj AP-1625/13, rješavajući apelaciju Đulse Mekić i Safe Mekić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đulse Mekić i Safe Mekić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005062 11 Uvp od 24. januara 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đulsa Mekić i Safa Mekić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Stoca, privremeno nastanjene u Holandiji, koje zastupa Maja Škoro, advokat iz Mostara, podnijele su 16. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005062 11 Uvp od 24. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je zahtjev apelantica za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Mostaru od 6. jula 2011. godine, kojom je odbijena njihova tužba protiv rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja HNK od 28. decembra 2010. godine, kojim je odbijena njihova žalba protiv zaključka prvostepenog organa od 29. januara 2010. godine. Tim zaključkom je odbačen zahtjev apelantica za povrat u posjed stana koji se nalazi u Stocu, te je istovremeno odlučeno da se predmetni stan stavlja na raspolaganje organu nadležnom za stambene poslove Općine Stolac. U toku postupka je utvrđeno da su apelantice kao članovi porodičnog domaćinstva bivšeg nositelja stanarskog prava umrlog Dž.M. podnijele prvostepenom organu zahtjev za povrat predmetnog stana u skladu sa odredbama Odluke o provođenju Aneksa „G“ Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji BiH i Sporazuma o pitanjima sukcesije, pa kako se taj stan, prema odredbi člana 1. Aneksa „G“ Sporazuma o pitanjima sukcesije, ne može smatrati privatnim vlasništvom i stečenim pravima građana (koja prava države nasljednice bivše SFRJ isključivo štite odredbama pomenutog Aneksa), sud je zaključio da je o njihovom zahtjevu u skladu sa odredbom člana 5. predmetne Odluke pravilno negativno odlučeno. Nadalje, utvrđeno je i da prema članu 6. Aneksa „G“ navedenog sporazuma jasno proizilazi da se na stanarska prava primjenuje isključivo domaće zakonodavstvo, odnosno Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima kojim su propisani rokovi do kada se mogao podnijeti zahtjev za vraćanje u posjed stana nad kojim postoji stanarsko pravo. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da kako su krajnji rokovi za blagovremeno podnošenje zahtjeva (za tačno navedene kategorije stanova) bili 4. juli 1999. godine, 4. oktobar 1999. godine i 30. juni 2002. godine, to je zahtjev apelantica podnesen 18. januara 2010. godine neblagovremen. Također, sud je zaključio da kako su citirani rokovi prekluzivni rokovi materijalno-pravne prirode i podnošenjem zahtjeva izvan tog roka gubi se pravo koje bi se moglo steći (da je zahtjev podnijet unutar propisanog roka), to je apelanticama shodno odredbama člana 5. stav 3. pomenutog zakona prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu.
2. Apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantice posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporile pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, apelantice su se pozvale i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na dom) ali te navode nisu posebno obrazlagale niti argumentirale, već su ih zasnovale na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić