Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1634/13 (M. K.,I. R.)

Odluka donesena 18. 12. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Invalidnina
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1634/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-1634/13, rješavajući apelacije Mirka Krezića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mirko Krezić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 002067 11 Uvp 2 od 10. januara 2013.

godine;

Ilija Raič, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004325 11 Uvp od 24. decembra 2012.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1634/13 Mirko Krezić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Darislav Paponja, advokat iz Mostara, podnio je 17. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 002067 11 Uvp 2 od 10. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Mostaru od 26. septembra 2011. godine, kojom je odbijena njegova tužba protiv rješenja tuženog Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata od 4. augusta 2008. godine, kojim je, po pravu nadzora, ukinuto prvostepeno rješenje Službe za zaštitu prava boraca i njihovih porodica Grada Mostara od 21. septembra 2006. godine, kao i rješenje Uprave za pitanja boraca Mostar od 28. decembra 2006. godine, doneseno u postupku revizije navedenog prvostepenog rješenja. Prvostepenim rješenjem apelantu je bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojnog invaliditeta trajno počev od 1. augusta 2005. godine. U toku postupka je utvrđeno da je tuženi organ svojim rješenjem od 4. augusta 2008. godine ukinuo prvostepeno i revizijsko rješenje iz razloga što su prilikom rješavanja o priznavanju prava apelanta na ličnu invalidninu povrijeđene relevantne odredbe Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupka za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, obzirom da su prvostepena, a i reviziona ljekarska komisija svoju ocjenu invaliditeta apelanta mogle izvršiti samo u odnosu na ozljede glave, prsa, vrata i leđa (kako je to po njegovom zahtjevu i traženo), a nikako i po osnovu psihičkog oboljenja. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da kako je prvostepenim rješenjem, a i rješenjem revizionog organa, bio povrijeđen zakon (jer su ta rješenje donesena suprotno odredbama navedenog zakona i pravilnika), to tuženi organ nije povrijedio zakon na apelantovu štetu kada je u postupku po pravu nadzora ukinuo navedena rješenja na osnovu člana 53. stav 2. pomenutog zakona.

2. AP-1655/13 Ilija Raič (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koju zastupa Gordan Stojić, advokat iz Mostara, podnio je 18. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004325 11 Uvp od 24. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Mostaru od 24. decembra 2012. godine, kojom je odbijena njegova tužba protiv rješenja Ministarstva za pitanja boraca HNK od 17. juna 2010. godine, kojim je poništeno rješenje prvostepenog organa od 11. marta 2010. godine i upravna stvar riješena tako da je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VII grupe sa 50% tjelesnog oštećenja počev od 1. jula 2007. godine, te utvrđena lična invalidnina za period od 1. jula do 31. decembra 2007. godine u iznosu od 95,42 KM, a od 1. januara 2008. godine u mjesečnom iznosu od 104,73 KM. U toku postupka je utvrđeno da su neosnovani apelantovi navodi da mu je trebalo priznati određeni procent oštećenja organizma radi postojanja PTSP-a, budući da u revizijskom postupku nadležna komisija nije mogla dati mišljenje o oboljenju koje nije bilo priznato prvostepenim rješenjem niti je nadležna prvostepena ljekarska komisija u svom nalazu utvrdila bilo kakav procent po osnovu tog oboljenja. U vezi s tim utvrđeno je da prema odredbama tačke 234. Liste procenata vojnog invaliditeta, dijagnoza PTSP se obavezno postavlja u skladu sa multimetodijskim pristupom, tj. na osnovu dva mišljenja psihijatara čiji se nalaz zasniva na kliničkom strukturiranom pregledu u skladu sa MKB10, odnosno DSM4 i priloga čiji se nalaz zasniva na najmanje jednom instrumentu za dijagnosticiranje PTSP-a, te na primjeni MMPI-2. Najzad, utvrđeno je da apelantov navod da su povrijeđene odredbe Pravilnika o radu ljekarskih komisija, pošto mu nalaz i mišljenje ljekarske komisije nije saopćeno, također nema uticaja na drugačije rješenje konkretne upravne stvari, zato što je ta obaveza propisana podzakonskim aktom, a taj propust s obzirom na stanje spisa predmeta i na navode iznesene u zahtjevu ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja predmetne upravne stvari.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1634/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant Ilija Raič se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1634/13 (M. K.,I. R.) | Sudska praksa | Aktio