Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1852/13 (F.Ć.)
Odluka donesena 18. 12. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1852/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-1852/13, rješavajući apelacije F.Ć. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
F.Ć., protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 047299 09 Rsz od 13. marta 2013. godine;
J.A., A.Dž., B.J. i mldb. A.J., protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 65 0 Rs 043439 10 Rsz od 22. maja 2013. godine, 09 0 Rs 046683 09 Rsz od 23. aprila 2013. godine i 65 0 Rs 045404 09 Rsz od 12. aprila 2013. godine;
Vahidin Omerović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 068567 10 Rsz od 11. juna 2013. godine;
Marko Sikirica, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 042145 12 Rev od 4. jula 2013. godine;
S.T., D.N., D.S., M.S., S.M., D.K., B.J. i B.V., protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009912 13 Rev od 30. oktobra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1852/13 F.Ć. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Safet Medošević, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 047299 09 Rsz od 13. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezana tužena da apelantu isplati određene novčane iznose na ime neisplaćene razlike regresa za 2005. godinu i na ime neisplaćene jubilarne nagrade, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih regresa za 1999., 2000. i 2001. godinu. U toku postupka je utvrđeno da je od nastanka obaveze isplate regresa za 1999., 2000. i 2001. godinu do podnošenja tužbe 11. marta 2008. godine proteklo više od tri godine, te je prema članu 106. Zakona o radu bio osnovan prigovor zastarjelosti za navedena potraživanja.
2. AP-2554/13 J.A. iz Vogošće, A.Dž. iz Živinica, B.J. i mldb. A.J. iz Vareša (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Safet Medošević, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 11. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 65 0 Rs 043439 10 Rsz od 22. maja 2013. godine, 09 0 Rs 046683 09 Rsz od 23. aprila 2013. godine i 65 0 Rs 045404 09 Rsz od 12. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenim konačnim odlukama odbijene su tužbe apelanata radi isplate neisplaćenih plata i regresa. U toku postupka je utvrđeno da su apelanti izgubili pravo tražiti isplatu plata i regresa zbog nastupanja apsolutne zastare potraživanja u smislu člana 106. Zakona o radu. Nadalje, utvrđeno je da donošenje Zaključka o listi odgođenih plaćanja nije imalo karakter priznanja duga, već je predstavljalo akt Vlade Federacije Bosne i Hercegovine povodom izvršenja budžeta.
3. AP-2779/13 Vahidin Omerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Safet Medošević, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 068567 10 Rsz od 11. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate neisplaćenih plata i regresa. U toku postupka je utvrđeno da su predmetna potraživanja dospjela 1999., 2000. i 2001. godine i da je tužba podnesena 23. decembra 2008. godine, te je prema članu 106. Zakona o radu bio osnovan prigovor zastarjelosti za navedena potraživanja.
4. AP-3590/13 Marko Sikirica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dragočaja, kojeg zastupa Žarko Sikirica iz Banjaluke, podnio je 16. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 042145 12 Rev od 4. jula 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 28. augusta 2013. godine i 11. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačena je apelantova tužba u dijelu tužbenog zahtjeva za uplatu doprinosa, isplatu zaostalih plata i regresa, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu materijalne (za neisplaćivanje penzije) i nematerijalne (za duševnu bol) štete. U toku postupka je je utvrđeno da je apelantova tužba u dijelu zahtjeva za uplatu doprinosa, naknade plata i regresa bila neblagovremena, te da apelant nije dokazao osnov ni visinu dijela zahtjeva za naknadu materijalne i nematerijalne štete, te stoga nisu bili ispunjeni uslovi propisani odredbama čl. 154., 155., 185. i 200. Zakona o obligacionim odnosima.
5. AP-4916/13 S.T. iz Bijeljine, D.N. iz Bijeljine, D.S. iz Zvornika, M.S. iz Zvornika, S.M. iz Bijeljine, D.K. iz Bijeljine, B.J. iz Brčko Distrikta BiH i B.V. iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirsad Tatarević, advokat iz Bosanske Krupe, podnijeli su 2. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009912 13 Rev od 30. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužba apelanata i obavezana tužena da svim apelantima, osim apelantici B.V., isplati određene novčane iznose na ime razlike plate, dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva apelanata koji se odnosio na isplatu razlike plata i naknada za topli obrok, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je odluka o troškovima postupka donesena na osnovu člana 323. stav 2. Zakona o parničnom postupku, odnosno, s obzirom na postignuti uspjeh stranaka u postupku, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1852/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić