Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1884/13 (A. I. i S. M.)
Odluka donesena 18. 12. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1884/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-1884/13, rješavajući apelacije Amela Imširovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Amel Imširović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 008673 12 Kžk od 8. februara 2013.
godine;
Saša Marjanović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 002884 13 Kž 3 od 11. jula 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1884/13 Amel Imširović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, kojeg zastupa Mirjana Šarkinović, advokat iz Tuzle, podnio je 3. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 008673 12 Kžk od 8. februara 2013. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa stavom 31. KZ F BiH, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina. U toku postupka je utvrđeno da je u konkretnom krivičnom predmetu nesporno da je dana 25. januara 2012. godine u Općini Srebrenik na način kako je to opisano u izreci presude učinjeno navedeno krivično djelo, ali da je sporno, da li je apelant učestvovao u učinjenju pomenutog krivičnog djela. S obzirom na navedeno, sud je, imajući u vidu iskaze svjedoka D.M. i M.M. kao i iskaze ostalih svjedoka koji su se izjašnjavali o okolnostima događaja koje nisu sporne i kao takve ih nije trebalo posebno analizirati pojedinačno u sadržajnom smislu, ali ih je sud cijenio u međusobnoj povezanosti sa iskazima određenih svjedoka, zatim sa navodima vještaka koji su u predmetnoj krivičnoj stvari dali svoje nalaze i mišljenja, te se i usmeno izjasnili na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom i uzimajući u obzir brojne materijalne dokaze, zaključio da svi ti dokazi upućuju na pouzdan zaključak da je predmetno krivično djelo učinjeno na način opisan u izreci presude i da je apelant sa svjedokom D.M. (sada osuđenim) preduzimao radnje pobliže opisane u izreci presude.
2. AP-3879/13 Saša Marjanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 12. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 002884 13 Kž 3 od 11. jula 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 23. oktobra 2013. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 24. KZ RS, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. U toku postupka je utvrđeno da su optuženi G.N., kao saizvršilac i apelant, kao podstrekač (zajedno sa S.K., u odnosu na koga je postupak razdvojen i koji je zaključio sporazum o priznanju krivice), počinili predmetno krivično djelo, na način preciziran u izreci presude. Naime, utvrđeno je da je ključno pitanje koje je na pravilan način riješio prvostepeni sud u ponovljenom postupku, ocjena vjerodostojnosti iskaza optuženih G.N. i S.K. iz istrage od 8. februara 2012. godine i sa glavnog pretresa, u onom dijelu u kojem su izmijenjeni. Dakle, sud je zaključio da su njihovi iskazi iz istrage u potpunosti saglasni u svim odlučnim činjenicama, od zajedničkog dogovora i inicijative da se izvrši razbojništvo, uloge optuženih u djelu kao cjelini (koja jasno opredjeljuje oblik saučesništva), upravo na način opisan u izreci osporavane presude za svakog od optuženih pojedinačno, do podjele novca koji je S.K., uz upotrebu sile oduzeo od oštećenog u njegovoj porodičnoj kući, kritične prilike. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da kada se ti iskazi dovedu u vezu sa drugim provedenim dokazima (iskaz oštećenog, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od R.M., apelantove supruge, fotodokumentacija lica mjesta), onda nema sumnje u pravilnost činjenične osnove pobijane presude i zaključak da su optuženi G.N. i apelant, zajedno sa S.K., počinili djelo na način opisan u izreci presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1884/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić