Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2034/13 (Energopetrol d.d. Sarajevo,J. B. i „AS“ d.o.o. Jelah-Tešanj)

Odluka donesena 18. 12. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2034/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-2034/13, rješavajući apelacije Energopetrola d.d. Sarajevo i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Energopetrol d.d. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 055669 12 Rev od 7.

februara 2013. godine;

Jure Bulić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 Rs 010783 12 Rev od 26. februara 2013.

godine;

„AS“ d.o.o. Jelah-Tešanj, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 Rs 009879 12 Rev od 6.

juna 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2034/13 Energopetrol d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Plamenko Čustović, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 055669 12 Rev od 7. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati razlike osnovnih plaća uvećanih za minuli rad za određeni period, te tužitelju obračunati i uplatiti doprinose za penzijsko invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plaća. U toku postupka je utvrđeno da se apelant, kao poslodavac, odredbama predmetnog ugovora o rad obavezao tužitelju isplaćivati za obavljanje poslova osnovnu platu, pripadajuće dodatke sa uvećanjem, pa finansijska situacija nije oslobađala apelanta od obaveze isplate plaća, osnovne plaće i drugih primanja koji su propisani općim i granskim kolektivnim ugovorima. Nadalje, visinu razlike neisplaćene plaće utvrdio je vještak odgovarajuće struke u svom nalazu i mišljenju, u skladu sa relevantnim odredbama Kolektivnog ugovora za oblast naftne i petrohemijske privrede u FBiH.

2. AP-2870/13 Jure Bulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 1. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 Rs 010783 12 Rev od 26. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezan drugotuženi da apelantu isplati određene novčane iznose na ime razlike neisplaćenih plata za određeni period, te uplati doprinose na razliku plate. Nadalje, istom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu i da stoga radni odnos nije prestao, vraćanja na posao, isplate naknade u visini plaće i dospjelih a neisplaćenih plata, te uplate doprinosa. U toku postupka je utvrđeno da su u konkretnom slučaju bile ispunjene zakonske pretpostavke za otkaz ugovora o radu sa ponudom izmijenjenog ugovora, koji apelant nije prihvatio, te da apelant nije dokazao postojanje uslova za nezakonitost izmijenjenog ugovora o radu, kako u materijalnom tako i u formalnom smislu. Nadalje, utvrđeno je da su apelantova potraživanja do 20. oktobra 2007. godine zastarjela, da se apelant zaključenom nagodbom odrekao potraživanje plaća i doprinosa za period od 1. januara 2005. do 5. novembra 2008. godine, te da apelantu nije pripadala naknada plaće i doprinosa za period od 5. novembra 2008. do 13. januara 2010. godine, jer u navedenom periodu nije radio niti dolazio na posao, niti je dokazao kolika naknade plaće je isplaćivana uposlenicima koji ne rade.

3. AP-3324/13 „AS“ d.o.o. Jelah-Tešanj (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 26. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 Rs 009879 12 Rev od 6. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i poništene odluka o rasporedu i odluka o otkazu ugovora o radu apelanta, obavezan apelant da tužitelja vrati na posao i uspostavi radni odnos, isplati naknadu plaće i razliku između isplaćenih i pripadajućih potraživanja na ime razlike plaće i regresa za godišnji odmor, te isplati određeni iznos na ime troškova prijevoza na posao i sa posla, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu na ime troškova prijevoza preko dosuđenog iznosa. U toku postupka je utvrđeno da nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za donošenje odluke o rasporedu u drugu poslovnu jedinicu izvan sjedišta poslodavca niti za odluku o otkazu ugovora o radu. S tim u vezi, obrazloženo je da je apelant odlukom o rasporedu jednostrano odlučio o promjeni mjesta rada, te jednostrano stavio van snage ugovor o radu, te time postupio suprotno odredbi člana 97. Zakona o radu. Nadalje, utvrđeno je da se predmetni otkaz ugovora o radu nije mogao smatrati poslovno uvjetovanim otkazom niti otkazom zbog odgovornosti zaposlenika u smislu odredbi čl. 97. i 88. Zakona o radu. U pogledu novčanih potraživanja tužitelja, utvrđeno je da su ista dosuđena prema odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti poljoprivrede, prehrambene i duhanske industrije i vodoprivrede u FBiH.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2034/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2034/13 (Energopetrol d.d. Sarajevo,J. B… | Sudska praksa | Aktio