Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3815/13 (B. P.,G. Š. i N. J.)
Odluka donesena 18. 12. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kamata
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3815/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-3815/13, rješavajući apelacije Božane Pandže i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Božana Pandža, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 159559 13 GŽ od 7. juna 2013. godine;
Gordana Šever, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 159407 13 GŽ od 7. juna 2013. godine;
Nenad Jošić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 159414 13 GŽ od 7. juna 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3815/13 Božana Pandža (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Marijana Blagojević advokatica iz Banja Luke, podnijela je 9. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 159559 13 GŽ od 7. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužena „Fabrika duvana“ a.d. Banja Luka za period od 1. januara do 29. novembra 2012. godine isplati zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos regresa za 2011. godinu, zajedno sa troškovima postupka. U postupku je utvrđeno da je apelantica kao radnica tužene ostvarila pravo na godišnji odmor za 2011. godinu i da joj je tužena shodno tome bila u obavezi isplatiti regres u visini koja je pobliže određena u izreci presude. Također je utvrđeno da je tužena apelantici ponudila da ovu novčanu obavezu ispuni predajom robe, što je apelantica prihvatila i preuzela robu, čime su parnične stranke postigle sporazum da novčana obaveza tužene na isplatu regresa za 2011. godinu prestaje preuzimanjem robe u vrijednosti regresa, pa je u smislu člana 308. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prestala obaveza tužene. Nadalje, sud je istakao da kada je obaveza na plaćanja određene svote novca prestala zamjenom ispunjenja - činidbom, prestala je i obaveza plaćanja zakonske zatezne kamate kao sporedne obaveze koja dijeli sudbinu glavne novčane obaveze, u smislu člana 295. stav 2. ZOO, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude. Pored toga, svoju odluku o troškovima postupka sud je temeljio na odredbama člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a budući da apelantica u postupku nije uspjela sa tužbenim zahtjevom, to je njen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka ocijenjen neosnovanim.
2. AP-3816/13 Gordana Šever (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Marijana Blagojević advokatica iz Banja Luke, podnijela je 9. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 159407 13 GŽ od 7. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužena „Fabrika duvana“ a.d. Banja Luka za period od 1. januara do 26. decembra 2012. godine isplati zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos regresa za 2011. godinu, zajedno sa troškovima postupka. U postupku je utvrđeno da je apelantica kao radnica tužene ostvarila pravo na godišnji odmor za 2011. godinu i da joj je tužena shodno tome bila u obavezi isplatiti regres u visini koja je pobliže određena u izreci presude. Također je utvrđeno da je tužena apelantici ponudila da ovu novčanu obavezu ispuni predajom robe, što je apelantica prihvatila i preuzela robu, čime su parnične stranke postigle sporazum da novčana obaveza tužene na isplatu regresa za 2011. godinu prestaje preuzimanjem robe u vrijednosti regresa, pa je u smislu člana 308. stav 1. ZOO prestala obaveza tužene. Nadalje, sud je istakao da kada je obaveza na plaćanja određene svote novca prestala zamjenom ispunjenja - činidbom, prestala je i obaveza plaćanja zakonske zatezne kamate kao sporedne obaveze koja dijeli sudbinu glavne novčane obaveze, u smislu člana 295. stav 2. ZOO, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude. Pored toga, svoju odluku o troškovima postupka sud je temeljio na odredbama člana 386. stav 1. ZPP-a, a budući da apelantica u postupku nije uspjela sa tužbenim zahtjevom, to je njen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka ocijenjen neosnovanim.
3. AP-3817/13 Nenad Jošić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Marijana Blagojević advokatica iz Banja Luke, podnio je 9. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 159414 13 GŽ od 7. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena „Fabrika duvana“ a.d. Banja Luka za period od 1. januara do 25. decembra 2012. godine isplati zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos regresa za 2011. godinu, zajedno sa troškovima postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant kao radnik tužene ostvario pravo na godišnji odmor za 2011. godinu i da mu je tužena shodno tome bila u obavezi isplatiti regres u visini koja je pobliže određena u izreci presude. Također je utvrđeno da je tužena apelantnu ponudila da ovu novčanu obavezu ispuni predajom robe, što je apelant prihvatio i preuzeo robu, čime su parnične stranke postigle sporazum da novčana obaveza tužene na isplatu regresa za 2011. godinu prestaje preuzimanjem robe u vrijednosti regresa, pa je u smislu člana 308. stav 1. ZOO prestala obaveza tužene. Nadalje, sud je istakao da kada je obaveza na plaćanja određene svote novca prestala zamjenom ispunjenja - činidbom, prestala je i obaveza plaćanja zakonske zatezne kamate kao sporedne obaveze koja dijeli sudbinu glavne novčane obaveze, u smislu člana 295. stav
2. ZOO, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude. Pored toga, svoju odluku o troškovima postupka sud je temeljio na odredbama člana 386. stav 1. ZPP-a, a budući da apelant u postupku nije uspio sa tužbenim zahtjevom, to je njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka ocijenjen neosnovanim.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3815/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić