Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-401/13 (M. V.)
Odluka donesena 18. 12. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-401/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-401/13, rješavajući apelacije Midhata Vareševića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Midhat Varešević, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 003912 12 RE od 18. januara 2013. godine;
Amir Baraković i Damir Baraković , protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 000765 12 GŽ od 21. decembra 2012. godine;
Jelena Višnjić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 004034 12 REV od 30. maja 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-401/13 Midhat Varešević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Halil Mušinović advokat iz Konjica, podnio je 30. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 003912 12 RE od 18. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Bosna i Hercegovina-Ministarstvo odbrane, na ime nematerijalne štete zbog povrede na radu, isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelant tjelesne povrede (povredu potkoljenice) zadobio pri padu niz stepenice njegove kuće, tj. van radnog mjesta (kruga kasarne), zbog čega nisu ispunjene zakonske pretpostavke za odgovornost tužene za naknadu nematerijalne štete koja je predmet apelantovog tužbenog zahtjeva.
2. AP-1097/13 Amir Baraković i Damir Baraković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gračanice, podnijeli su 15. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 000765 12 GŽ od 21. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant Amir Baraković je obavezan da tužitelju E.M. na ime nematerijalne štete za pretrpjele duševne bolove zbog povrede časti i ugleda isplati iznos od 1.000,00 KM. Osim toga, odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im E.M. na ime klevete isplati iznose od po 5.000,00 KM i na ime duševnih bolova iznos od 5.000,00 KM. U odnosu na tužbeni zahtjev E.M., u postupku je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra, utvrđeno da je E.M. zbog uvrede od strane apelanta Amira Barakovića učinjene na način bliže opisan u osporenoj presudi, imao traumatsko iskustvo i reakcije koje su ukazale na postojanje intenzivne duševne boli, zbog čega je sud imao dovoljno uporišta da E.M. dosudi naknadu nematerijalne štete. Nadalje, u odnosu na protivtužbeni zahtjev apelanata, sud je zaključio da apelanti u konkrentom slučaju nisu dokazali osnovanost svog protivtužbenog zahtjeva, odnosno nisu dokazali da se postupanje E.M. na Sjednici Senata Univerziteta u Tuzli, na način koji je bliže opisan u osporenoj presudi, ima smatrati klevetničkim izražavanjem, odnosno uvredom, niti su apelanti dokazali prirodu i stepen eventualno prouzrokovane štete, zbog čega je njihov protivtužbeni zahtjev neosnovan.
3. AP-3874/13 Jelena Višnjić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Drago Višnjić advokat iz Bijeljine, podnijela je 11. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 004034 12 REV od 30. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi Opština Bijeljina, AD „Grad“ Bijeljina i „Daka-servis“ d.o.o. Banja Luka solidarno isplate naknadu na ime troškova liječenja i nematerijalnu štetu za fizičke bolove, duševne bolove zbog umanjene životne aktivnosti i naruženosti, i pretrpjeli strah u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude, dok je u preostalom dijelu apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu nematerijalne štete za pretrpjeli strah i fizičke bolove preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. Osim toga, odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu materijalne štete u vidu izgubljenih prihoda-rente. U odnosu na odbijajući dio apelantičinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila naknadu nematerijalne štete za pretrpjeli strah i bol preko dosuđenog iznosa, u postupku je utvrđeno da je nesporno da su tuženi odgovorni za nastalu štetu (povrjeđivanje apelantice u liftu solitera), zbog čega je apelantica pretrpjela fizičke bolove i strah jakog intenziteta, pa joj je visina naknade dosuđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra, koji je sud prihvatio u cjelosti, nalazeći da je iznos koji je apelantica navela u tužbi previsoko postavljen. Osim toga, u pogledu odluke o renti zbog izgubljene zarade, sud je zaključio da apelantica nije dokazala da je usljed povrjeđivanja došlo od takve nesposobnosti za rad da ona ne može da ostvaruje dohodak, budući da je apelantica nakon povrjeđivanja započela studij prava, koji pohađa sa uspjehom, niti je apelantica dokazala visinu zarade koju bi po redovnom toku stvari ostvarivala ili mogla ostvariti svojim radom da nije bilo povrjeđivanja.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 401/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić