Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4433/13 (M.F.)

Odluka donesena 18. 12. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4433/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-4433/13, rješavajući apelaciju M.F., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.F. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 126126 12 Rev od 30. jula 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M.F. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupa Milka Tomić, advokat iz Tuzle, podnio je 30. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 126126 12 Rev od 30. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi da isplati apelantu na ime razlike plate za period od 1. marta 2005. godine do 31. decembra 2007. godine iznos od 10.999,57 KM. U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe čl. 24., 25. i 26. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u F BiH („Službene novine F BiH“ broj 49/00; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) kada je tuženog obavezao da apelantu na ime razlike plate za predmetni vremenski period isplati ukupan iznos od 22.266,07 KM, pri čemu je osnovnu platu apelanta za navedeni sporni period utvrdio tako što je iznos najniže plate pomnožio sa koeficijentom složenosti radnog mjesta koji proizilazi iz Aneksa ugovora o radu od 29. jula 2002. godine i ugovora o radu od 22. februara 2007. godine uz obračun minulog rada i drugih dodataka na platu. Naime, u situaciji kada tuženi nije donio sistematizaciju radnih mjesta u kojoj bi utvrdio koeficijente pripadajuće grupe na način kako je to propisano odredbom člana 26. Granskog kolektivnog ugovora, te kako je odredbom člana 24. stav 4. Granskog kolektivnog ugovora propisano da najniža osnovna plata ne može biti manja od 60% prosječne plate ostvarene u F BiH, a odredbom člana 26. stav 1. u IV grupi Granskog kolektivnog ugovora propisano je da toj grupi pripadaju i poslovi rukovaoc manevre i da za te poslove koeficijent složenosti iznosi najmanje 2,5 (poslovi na kojima je radio apelant), to je sud zaključio da u skladu sa članom 25. Granskog kolektivnog ugovora, za period od 1. marta 2005. godine do 16. augusta 2007. godine, apelantu pripada pravo na osnovu platu u visini 60% prosječne plate ostvarene u F BiH, koja se množi sa 2,5 koeficijentom složenosti, s tim da se tako mjesečno obračunata osnovna plata uvećava za pripadajuće naknade predviđene odredbama čl. 28., 29. i 31. u vezi sa članom 24. st. 1. i 3. Granskog kolektivnog ugovora, kao minimum prava koje mu je zagarantovano tim ugovorom. Također, sud je zaključio da se za period od 16. augusta do 31. decembra 2007. godine, osnovna plata apelanta morala posmatrati kroz odredbe čl. 24., 25. i 26. novog Granskog kolektivnog ugovora („Službene novine F BiH“ broj 53/07) u kojem se plata obračunavala tako što se najniža plata množi sa koeficijentom pripadajuće grupe za apelanta po osnovu sistematizacije radnih mjesta tuženog.

2. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Također, Ustavni sud ukazuje na to da je svojom odlukom broj AP-2692/06 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2692/06 od 14. jula 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) već odlučivao o sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Naime, Ustavni sud nije utvrdio bilo kakvu proizvoljnost u stavu redovnih sudova da se tuženom isplate potraživanja na ime razlike plate, u smislu relevantnih odredaba Granskog kolektivnog ugovora, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić