Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-449/13 (Z. M.)

Odluka donesena 18. 12. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-449/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-449/13, rješavajući apelacije Zdravka Mikulića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zdravko Mikulić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 002768 10 UVP od 21. septembra 2012. godine;

Zora Antičević, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 006835 12 U od 1. februara 2013. godine;

Nino Pehar, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004292 11 UVP od 6. decembra 2012.

godine;

Sanela Pjevo, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003930 09 U od 14. februara 2013. godine;

Ivan Boras, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 08 0 U 001313 12 UVP od 30. maja 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-449/13 Zdravko Mikulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Davor Bunoza advokat iz Mostara, podnio je 1. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 002768 10 UVP od 21. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev da mu se prizna pravo na penziju po odredbama Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba). U postupku je utvrđeno da je apelant predmetni zahtjev, koji je podnio 10. juna 2008. godine, podnio nakon proteka prekluzivnog roka koji je propisan navedenom Uredbom, tj. najdalje do 31. septembra 2007. godine, koji rok je produžen za još 15 dana, odnosno najdalje do 18. juna 2008. godine za lica koja su dobitnici ratnih priznanja i odlikovanja, u koju kategoriju ne spada apelant.

2. AP-1541/13 Zora Antičević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tomislavgrada, koju zastupa Adin Buljubašić advokat iz Zenice, podnijela je 12. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 006835 12 U od 1. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odlučeno je da apelantici prestaje pravo na starosnu penziju koje je ostvarila u skladu sa Uredbom. U postupku revizije ostvarenih prava na starosnu penziju u skladu sa Zakonom o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, utvrđeno je da apelantica nije imala potrebno svojstvo vojnog osiguranika 10 godina neprekidno u smislu člana 3. pomenute Uredbe, zbog čega joj je Federalno Ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata obustavilo isplatu starosne penzije.

3. AP-1574/13 Nino Pehar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 15. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004292 11 UVP od 6. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđen je prestanak apelantovog prava na naknadu za vrijeme nezaposlenosti, te je apelant obavezan da Službi za zapošljavanje Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar vrati isplaćeni iznos pomenutih naknada bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelantu u periodu od maja 2007. do aprila 2009. godine uplaćivana naknada kao demobilisanom nezaposlenom licu u iznosu od 150,80 KM. Međutim, naknadno je utvrđeno da je apelantu u pomenutom periodu (počevši od januara 2006. godine) istovremeno isplaćivana lična invalidnina u iznosu od 257,80 KM, koji iznos prelazi 25% prosječne plaće u Federaciji Bose i Hercegovine isplaćene za prethodne godine, te se apelant ne može smatrati nezaposlenim licem u smislu člana 3. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba, prema kojem se nezaposlenom osobom smatra osoba čiji prihod ne prelazi mjesečno 25% prosječne plaće u toku prethodne godine prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu.

4. AP-2796/13 Sanela Pjevo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ešref Gracić advokat iz Sarajeva, podnijela je 26. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003930 09 U od 14. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da apelantici kao udovi poginulog pripadnika Armije BiH S.P., prestaje pravo na porodičnu invalidninu zbog stupanja u vanbračnu zajednicu od augusta 2008. godine, dok se mldb S.P. idalje priznaje pravo na porodičnu invalidninu do augusta 2009. godine, kada će se o daljnjem pravu S.P. odlučivati po službenoj dužnosti i po dostavljanju uvjerenja o nastavku njegovog školovanja. U odnosu na odluku o apelantičinom pravu na porodičnu invalidninu, koju apelantica osporava predmetnom apelacijom, utvrđeno je da je apelantica sa A.R. rodila dvoje djece i to 1998. i 2005. godine iz čega proizilazi da je između apelantice i A.R. postojala kontinuirana i faktička zajednica življenja, tj. vanbračna zajednica. S obzirom da se prema odredbama člana 3. Porodičnog zakona vanbračna zajednica, tj. zajednica življenja od tri godine ili kraće ako je u njih rođeno zajedničko dijete, izjednačava sa bračnom zajednicom, zaključeno je da apelantici prestaje pravo na porodičnu invalidninu u smislu Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica zbog stupanja u vanbračnu zajednicu.

5. AP-3865/13 Ivan Boras (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 11. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 08 0 U 001313 12 UVP od 30. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI). U postupku je na osnovu nalaza i mišljenja nadležne ljekarske komisije i neposrednog pregleda apelanta, kod apelanta utvrđen invaliditet ispod 20%, zbog čega nisu ispunjeni uslovi iz člana 3. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članovima njihovih porodica da bi mu se priznao status RVI.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 449/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-449/13 (Z. M.) | Sudska praksa | Aktio