Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4972/11 (F. C.)
Odluka donesena 18. 12. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4972/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP 4972/11, rješavajući apelaciju Franje Cvijanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Franje Cvijanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 K 001262 10 Kž od 15. septembra 2011.
godine i presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 K 001262 09 K od 16. decembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Franjo Cvijanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Bekir Ferizović, advokat iz Travnika, podnio je 24. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 K 001262 09 K od 16. decembra 2009. godine. Apelant je istovremeno podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio Općinskom sudu u Kiseljaku da ne oduzima imovinsku korist od apelanta sve do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji“.
2. Ustavni sud je odlukom broj AP 4972/11 (vidi, Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri broj AP 4972/11 od 15. maja 2012. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 06 O K 001262 09 K od 16. decembra 2009. godine, Josip Boro (u daljnjem tekstu: prvookrivljeni) i apelant su oglašeni krivim, da su u vremenskom periodu i na način opisan pod tačkom 1. izreke presude počinili krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 387. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u sticaju sa produženim krivičnim djelom zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog zakona, opisanog pod pod tačkom 2. izreke presude. Kantonalni sud im je na osnovu istih zakonskih propisa, a uz primjenu odredaba člana 54. stav 1. KZ FBiH za krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 387. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH utvrdio kazne zatvora od po sedam mjeseci zatvora, a za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH kazne zatvora od po jedne godine, te im je sud uz dalju primjenu odredaba člana 54. stav 1. tačka b) i člana 62. st. 1., 2. i 3. KZ FBiH izrekao uslovnu osudu, kojom je svakom od optuženih utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od po jedne godine i šest mjeseci, određujući istovremeno da se te kazne neće izvršiti ukoliko prvookrivljeni i apelant u roku od tri godine, računajući od dana pravosnažnosti presude, ne počine novo krivično djelo. Primjenom odredaba člana 114. st. 1. i 2. KZ FBiH i člana 417. st. 1. i
2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) odlučeno je da se od Općine Kiseljak oduzima imovinska korist u iznosu od 95.000,00 KM, od prvookrivljenog imovinska korist u iznosu od 131.990,00 KM, a da se od apelanta oduzima imovinska korist u iznosu od 177.110,00 KM.
4. Primjenom odredbe člana 298. tačka b) ZKP FBiH, a zbog odustanka od optužbe tužitelja, odbijena optužba da su prvookrivljeni i apelant počinili krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZ FBiH (opisano pod tačkom 3. izreke presude). Primjenom odredaba člana 212. stav 3. ZKP F BiH oštećeni i drugi su sa postavljenim imovinsko-pravnim zahtjevom u cijelosti upućeni na parnični postupak. Primjenom odredaba člana 203. stav 1. ZKP FBiH, odlučeno je da troškovi krivičnog postupka iz člana 189. stav 2. tačke od a) do f) istog zakona, kao i nužni izdaci okrivljenih i nužni izdaci i nagrade advokata koji se odnose na dio presude kojom se odbija optužba padaju na teret budžetskih sredstava.
5. U iscrpnom obrazloženju Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je proveo dokaze optužbe i odbrane, te dokaze koji su izvedeni po određenju suda i to saslušanje svjedoka optužbe i odbrane, provođenje dokaza vještačenja po vještaku finansijske struke, te uvidom u obimnu materijalnu dokumentaciju. Zatim je u obrazloženju navedeno da je nakon ocijene i analize svakog izvedenog dokaza zasebno, a zatim dovođenjem tih dokaza u međusobnu vezu, nesporno utvrđeno da su u radnjama prvookrivljenog i apelanta opisanim u tački 2. izreke presude ostvarena sva bitna obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi stava 1. KZ FBiH, odnosno da su prekoračili svoja službena ovlaštenja koja su imali kao predsjednik upravnog odbora (prvookrivljeni), odnosno kao direktor d.d. „Cooperativa promet“ Kiseljak (apelant). Navedeno je da su na ovaj način apelant i prvookrivljeni postupali suprotno odredbama Zakona o radu i Zakona o preduzećima, odnosno suprotno odredbama internih akata privrednog društva, a na koje je tačno ukazao i vještak finansijske struke, kao što su Statut i Pravila tog društva.
6. Kantonalni sud je također naglasio da je primjenom odredaba člana 114. st. 1. i 2. KZ FBiH i člana 417. st. 1. i 2. ZKP FBiH donio odluku o oduzimanje imovinske koristi od Općine Kiseljak, prvookrivljenog i apelanta u odnosu na tačku 2. izreke presude iz razloga što je tokom postupka po prijedlogu stranaka i po odluci suda saslušan najveći dio osoba kojima je izvršena isplata iz kojih proizlazi da te osobe nisu znale, niti su mogle znati da im se isplata kao imovinska korist vrši činjenjem krivičnog djela. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da se od apelanta oduzima sva imovinska korist u iznosu od 45.120,00 KM koja je njemu isplaćena, a preostali dio ukupnog iznosa od 309.100,00 KM, na jednake dijelove koji će se oduzeti od prvookrivljenog i apelanta.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 06 0 K 001262 10 Kž od 15. septembra 2011. godine, odbijena je kao neosnovana žalba oštećenih i prvostepena presuda u dijelu koji se odnosi na odluku o njihovom imovinskopravnom zahtjevu potvrđuje.
8. Stavom drugim izreke presude Vrhovnog suda žalbe prvookrivljenog i apelanta su djelimično uvažene i u odnosu na tačku 1. prvostepena presuda preinačena tako da je primjenom odredaba člana 298. tačka e) ZKP FBiH, prema prvookrivljenom i apelantu odbijena optužba da su počinili krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 366. stav 2. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZ FBiH. Stavom trećim izreke presude Vrhovnog suda djelimično su uvažene žalbe prvookrivljenog i apelanta i u dijelu u odluci o krivičnopravnoj sankciji je preinačena prvostepena presuda u odnosu na krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi stava 1. KZ FBiH opisano pod tačkom 2. njene izreke, tako da je prvookrivljenom i apelantu, primjenom odredaba čl. 60. stav 2. i 62. stav 1. KZ FBiH, izrečena uslovna osuda kojom su utvrđene kazne zatvora u trajanju od po jedne godine i istovremeno je određeno da se ove kazne neće izvršiti ukoliko u roku od tri godine od pravosnažnosti presude prvookrivljeni i apelant ne počine novo krivično djelo. Također, Vrhovni sud je naveo da se na osnovu odredaba člana 114. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH od prvookrivljenog oduzima imovinska korist u iznosima preciziranim u izreci presude.
9. Vrhovni sud je nakon preispitivanja prvostepene presude, između ostalog, zaključio da je nasuprot žalbenim navodima prvookrivljenog i apelanta, prvostepeni sud na osnovu dokaza na koje se pozvao u obrazloženju prvostepene presude, iznio logične i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama u pogledu radnji izvršenja predmetnog krivičnog djela iz tačke 2. osuđujućeg dijela prvostepene presude poduzetih od strane prvookrivljenog i apelanta i njihovog subjektivnog odnosa prema tom djelu. Vrhovni sud je također istakao da je prvostepeni sud sve prihvaćene dokaze doveo u logičnu međusobnu povezanost u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza, pa je na osnovu toga pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje prema kojem su prvookrivljeni i apelant postupali na način opisan u tački 2. izreke osuđujućeg dijela prvostepene presude. Na tako utvrđeno činjenično stanje, po mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio krivični zakon, kada je radnje poduzete od strane prvookrivljenog i apelanta pravno ocijenio kao u izreci prvostepene presude, tj. kao produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH.
10. Ustavni sud konstatira da je odlukom o dopustivosti broj AP-3568/11 od 15. januara 2014. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), između ostalog, odbacio kao očigledno (prima facie) nedopuštenu apelaciju prvookrivljenog evidentiranu kao AP-4855/11 podnesenu protiv istih odluka redovnih sudova koje je osporio apelant ovom apelacijom,
11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant hronološki opisuje tok postupka te suštinski kršenje navedenih prava dovodi u kontekst proizvoljne ocjena dokaza za koju smatra da je bila očigledno proizvoljna, a što je prema njegovom mišljenju dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Takođe ukazuje da za sebe nije pribavio nikakvu imovinsku korist, niti je imovinsku korist uz naknadu prenio drugim osobama, pa prema ocjeni apelanta „nisu ispunjene činjenične pretpostavke za njeno oduzimanje primjenom odredbe člana 114. KZ FBiH“.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
15. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se iz datih obrazloženja ne može izvesti zaključak o opravdanosti navoda apelanta usmjerenih na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava. Imajući u vidu navedeno, naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, te podržavajući vlastitu praksu u predmetu koji je pokretao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u predmetu koji je pokrenuo prvookrivljeni, koji je na gotovo identičan način osporio identične presude redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-3568/11 od 15. januara 2014. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić