Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-960/13 ("Interkeramika" d.o.o. Bihać)

Odluka donesena 18. 12. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-960/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-960/13, rješavajući apelacije "Interkeramika" d.o.o. Bihać i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

"Interkeramika" d.o.o. Bihać, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 PS 014565 11 REV od 13.

decembra 2012. godine;

"Digitel Telekom" d.o.o. Gradačac, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 MAL 007450 12 GŽ od 9. januara 2013. godine;

Dragan Kuprešak, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 MAL 002899 13 GŽ 2 od 17. januara 2013. godine;

Zikret Islamović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 000053 11 GŽ od 4. jula 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-960/13 "Interkeramika" d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnio je 7. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 PS 014565 11 REV od 13. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi d.o.o. GP „Tim“ Sanski Most na ime duga za obavljene građevinske radove isplati ukupan iznos od 48.503,11 KM, dok je preko dosuđenog iznosa (31.868,25 KM) apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U odnosu na odbijajući dio presude, koji apelant osporava predmetnom apelacijom, sud je zaključio da je iznos duga tuženog prema apelantu utvrđen prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, koji je uzimao u obzir priložene narudžbenice i otpremnice. U odnosu na preostali dio duga koji apelant potražuje od tuženog, sud je zaključio da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je isporučio robu tuženom, odnosno izvršio određene građevinske usluge u vrijednosti od 31.868,25 KM, budući da sudu nije priložio narudžbenice i otpremnice ili bilo koji drugi dokaz, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

2. AP-1007/13 "Digitel Telekom" d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 11. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 MAL 007450 12 GŽ od 9. januara 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 12. augusta i 11. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženim R.U. i B.V. naloži da mu isplate na ime naknade za priključak na javnu automatsku mrežu ATC Mionica I, Općina Gradačac iznos od 1.600,00 KM. Sud je naglasio da je u konkretnom slučaju sporno da li su tuženi za izvršeni priključak na PTT mrežu dužni apelantu isplatiti određeni novčani iznos, uslijed neosnovanog obogaćenja, a sve shodno odredbama Trojnog ugovora iz 1991. godine. S tim u vezi, sud je utvrdio da apelant u konkrentom slučaju nije uspio dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva, odnosno pravni osnov po kojem bi se tuženi kao korisnici pretplatničkog broja kod PTT preduzeća mogli obavezati na isplatu traženog iznosa. Naime, sud je konstatovao da navedeni ugovor (zaključen na način pobliže opisan u obrazloženju presude), po svojoj prirodi ima sve elemente ugovora o nalogu iz člana 749. Zakona o obligacionim odnosima po kome se PTT preduzeće obavezalo da za apelanta preduzme određene poslove, pa je u skladu sa predmetnim ugovorom, apelant isplatu traženog iznosa eventualno mogao zahtijevati od PTT preduzeća ukoliko bi za to postojali razlozi propisani odredbama čl. 749. do 764. navedenog zakona, a ne od tuženih kao pretplatnika čija obaveza da učestvuju u finansiranju i izgradnji PTT mreže ne proizilazi niti iz jednog materijalnog propisa.

3. AP-1181/13 Dragan Kuprešak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Marijan Savić advokat iz Teslića, podnio je 21. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 MAL 002899 13 GŽ 2 od 17. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju R.J. vlasniku STR Vodoinstalacije „Jović“ Doboj na ime duga za izvršene građevinske radove isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da su tužitelj, kao izvođač radova, i apelant, kao naručilac radova, zaključili usmeni ugovor o djelu prema kojem se tužitelj obavezao da će za apelanta izvršiti određene građevinske radove, a apelant se obavezao da će tužitelju isplatiti naknadu za izvršene radove i ugrađeni materijal. S tim u vezi, sud je utvrdio da je tužitelj obavio ugovorene građevinske radove, ali da mu apelant za to nije platio ugovorenu cijenu, niti je apelant dokazao da postoje eventualni nedostaci obavljenog posla, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

4. AP-3820/13 Zikret Islamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sapne, kojeg zastupa Fatima Omerović advokatica iz Kalesije, podnio je 9. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 000053 11 GŽ od 4. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju „Asa“ d.o.o. Sapna na ime duga za isporučeni građevinski materijal i korištenje građevinske skele isplati iznos od 3.864,00 KM. U postupku je utvrđeno da je tužitelj, na osnovu usmenog sporazuma, apelantu sukcesivno isporučivao građevinski materijal i skelu za potrebe izgradnje porodične kuće, za koje mu je ispostavljao račune koje je apelant potpisivao. Također je utvrđeno da je apelant tužitelju na osnovu ispostavljenih računa platio jedan dio novca (ukupno 12.572,00 KM), prema cjenovniku tužitelja koji je predstavljao zbir svih pojedinačnih isporuka (a koji je u konačnici iznosio 16.436,25 KM). Budući da apelant tužitelju nije uplatio preostali dio novca kao razliku između dogovorenog i uplaćenog iznosa (3.864,00 KM) sud je donio odluku kao u dispozitivu presude. Pored toga, sud je zaključio da apelant nije dokazao svoje navode da je sa zakonskim zastupnikom tužitelja ugovorio fiksni iznos cijene za isporučeni građevinski materijal i skelu u iznosu od 12.000,00 KM, te da zbog toga nema obavezu na uplatu preostalog dijela novca.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 960/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić