Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3911/14 (M.R.)

Odluka donesena 18. 12. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3911/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

18. 12. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-3911/14, rješavajući zahtjev M.R. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev M.R. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. M.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 22. avgusta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 004381 14 od 22. maja 2014. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 004381 10 K od 8. novembra 2013. godine.

2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se odgoditi izvršenje navedenih presuda.

3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 6. novembra 2014. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Apelant se 6. novembra 2014. godine obratio Ustavnom sudu sa novim zahtjevom za određivanje privremene mjere za odgađanje izvršenja apelacijom osporenih presuda Vrhovnog i Okružnog suda.

5. Okružni sud je presudom broj 11 0 K 004381 10 K od 8. novembra 2013. godine apelanta oglasio krivim da je počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja u podstrekavanju iz člana 347. stav 4. u vezi sa članom 3. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) u vezi sa članom 24. istog zakona i krivično djelo manipulacije cijenama i širenje lažnih informacija iz člana 292. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka b) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti u vezi sa članom 23. KZ RS, te mu je izrekao jedinstvenu kazanu zatvora od tri godine. Apelant je oglašen krivim da je, radnjama bliže opisanim u izreci presude, s umišljajem podstrekao D.C. i Ž.K. da kao službeno odnosno odgovorno lice, iskoriste svoj položaj ili ovlaštenje, kako bi mu pribavili imovinsku korist u iznosu koji prelazi 50.000 KM i da je u namjeri da utiče na smanjenje cijena i stvori privid aktivnog trgovanja i time sebi pribavi imovinsku korist na Berzi, davao naloge za kupovinu ili prodaju hartija od vrijednosti, znajući da je dat ili da će biti dat nalog za prodaju ili kupovinu od drugog lica, po cijeni i broju koji je isti ili približno isti, a pribavljena imovinska korist, odnosno pričinjenu šteta je veća od 1.500,00 KM. Istom presudom oglašeni su krivim D.C. kao službeno lice, te Ž.K. kao odgovorno lice za krivično djelo iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 3. KZ RS i krivično djelo iz člana 292. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka b) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti u vezi sa članom 23. KZ RS te su im izrečene jedinstvene kazne zatvora u trajanju od po tri godine. Najzad, istom presudom je oglašen krivim i N.B. za krivično djelo iz člana 292. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka b) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti u vezi sa članom 23. KZ RS te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci.

6. Iz obrazloženja presude proizilazi da je na temelju svih provedenih dokaza nesumnjivo utvrđeno da je apelant, zajedno sa ostalim optuženim, ostvario prethodni dogovor i da su zajedno, u periodu od 16. marta 2009. godine do 20. avgusta 2009. godine izvršili manipulaciju cijenama akcija emitenta „Medicinska elektronika“ a.d. (u daljnjem tekstu: ME) na berzi, suprotno čl. 276, 277. i 278. Zakona o tržištu hartijama od vrijednosti, te su učestvovali sa drugim licima (pored ostalih, pravnim licem koje je u vlasništvu apelanta) u dogovorenim transakcijama, pa su na taj način snizili cijenu akcija ME sa početnih 0,45 KM na 0,05 KM po akciji. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da Komisija za hartije od vrijednosti nije reagovala na očigledno kršenje zakona u postupku trgovanja hartijama od vrijednosti iako joj je bila zakonska obaveza da obustavi ponudu za preuzimanje i da je proglasi nevažećom kada utvrdi nepravilnosti, nego je i javno objavila da je postupak za preuzimanje izvršen u skladu sa zakonom. Ovo je za učinak imalo da je apelant, kao ponudilac, stekao 35% akcija ME sa pravom glasa, na način što su jedini akcionari koji su deponovali akcije bili državni fondovi kojim upravlja Investiciono-razvojna banka RS (u daljnjem tekstu: IRB) i to po prijedlogu optuženog D.C., u to vrijeme rukovodilac Odjeljenja za upravljanja portfeljom hartija od vrijednosti IRB, a koji je učestvovao i u obaranju cijena na berzi. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da su apelant i ostali optuženi manipuilativnu tehniku koristili ne samo za smanjenje cijena akcija ME već i kao sredstvo za dolazak do konačnog cilja, tj. ostvarivanje protivpravne imovinske koristi za apelanta u iznosu od 1.143.187 KM a za koji iznos je nastupila šteta po imovinu RS. Okružni sud je nesumnjivo zaključio da su apelant i ostali optuženi prije smanjenja vrijednosti akcija ME na tržištu isplanirani način sticanja protivpravne imovinske koristi i da su manipulaciju na tržištu iskoristili kao sredstvo za svoje protivpravne ciljeve. Na temelju navedenog zaključeno je da su se u radnjama apelanta i ostalih optuženih stekla obilježja krivičnog djela iz člana 292. stav 2. Zakona o tržištu hartija od vrijednosti, i to u apelantovim i radnjama D.C. i N.B. u vezi sa stavom 1. tačka b) a u radnjama Ž.K. u vezi sa stavom 1. tačka v) navedenog zakona. Nadalje iz obrazloženja presude proizilazi da je nesumnjivo utvrđeno da je apelant s umišljajem podstrekavao D.C. i Ž.K., obećavajući im izbor u organe upravljanja ME i napredak u karijeri, da zloupotrebe svoj položaj ili ovlaštenje kao službeno lica IRB i odgovorno lica u ME. Apelantu je stavljeno na teret da je uticao na Ž.K., u relevantnom periodu vršilac dužnosti direktora MC, da kao odgovorno lice iskoristi svoj položaj i utiče na male akcionare da prodaju akcije po cijeni od 0,05 KM do koje se došlo manipulisanjem, što mu je bilo poznato, uz obećanje da će im razliku do realne cijene od 0,40 KM uplatiti u gotovini mimo berze i to preko radnika ME i lično, te iz sredstava koje je lično obezbijedio. Nadalje, apelantu je stavljeno na teret da je uticao na D.C. da kao službeno lice iskoristi svoj položaj i predloži Upravi IRB prihvatanje javne ponude koju je istakao, a sa namjerom da sebi pribavi imovinsku korist u iznosu većem od 50.000,00 KM, što mu je bila želja i motiv, te zbog čega je i preduzimao nedozvoljene radnje. Na temelju navedenog zaključeno je da su se u radnjama apelanta stekla obilježja krivičnog djela iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 3. u vezi sa članom 24. KZ RS u podstrekavanju.

7. Vrhovni sud je presudom broj 11 0 K 004381 14 od 22. maja 2014. godine apelantovu, kao i žalbe ostalih optuženih odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu u cjelini potvrdio. Apelantovi žalbeni navodi o bitnim povredama odredaba postupka iz člana 311. stav 1. tač. k) i z) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS), te iz člana 311. stav 2. ocijenjeni su neosnovanim jer iz žalbe nije bilo moguće zaključiti na što se odnose protivrječnosti između izreke i obrazloženja presude odnosno razloga zbog kojih bi navedena povreda postojala. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. S tim u vezi je ukazano da su apelantove radnje jasno opisane u izreci presude, da su činjenična utvrđenja presude zasnovana na dokazima koji su provedeni na glavnom pretresu, čiji sadržaj je u prvostepenoj presudi iznijet na način propisan članom 304. stav 7. ZKP RS, te koji su ocijenjeni shodno članu

295. Stav 2. ZKP RS, a koju ocjenu je Vrhovni sud prihvatio kao pravilnu. Neosnovanim su ocijenjeni navodi apelanta da su u prvostepenoj presudi izostali dokazi, razlozi i obrazloženja na temelju kojih je utvrđeno postojanje prethodnog dogovara između njega i ostalih optuženih da se utiče na smanjenje cijena akcija i stvori privid trgovanja, te utiče na male akcionare da prodaju akcije s ciljem pribavljanja koristi apelantu i omogućavanje da u postupku javne ponude stekne oko 35% akcija i to 29% iz portfelja Akcijskog fonda i 4,99% akcija iz Fonda za registraciju. U vezi s tim je ukazano na dokaze koji su na ovu okolnost provedeni u na glavnom pretresu, na koji način ih je prvostepeni sud cijenio i doveo u vezu, te i na nesporno utvrđene činjenice o kupovini i prodaji akcija ME u relevantnom periodu u kojim su učestvovali apelant, te D.C. i N.B., isplate malim akcionirama u gotovini razlike do pune cijene akcija, kao i na nalaz i mišljenje vještaka G.S.. Pri tom, Vrhovni sud se u cjelini složio sa razlozima i obrazloženjima na temelju kojih je prvostepeni suda prihvatio nalaz i mišljenje ovog vještaka.

8. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 7. oktobra 2014. godine apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere odbio kao neosnovan. Apelant je zahtjev za donošenje privremene mjere temeljio na tvrdnji da su mu osporenim presudama prekršena brojana prava, te da bi njegovo upućivanje na izdržavanje izrečene zatvorske kazne imalo za posljedicu i obustavu otpočetih građevinskih radova, štetu za preduzeće koji je njihov izvođač kao i gubitak posla za veliki broj radnika angažovanih na izvođenju istih. U obrazloženju Odluke, a u vezi s istaknutim argumentima za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je ukazao da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji, kao i da apelant nije naveo da li je iskoristio mogućnost odlaganja izvršenja izrečene kazne iz člana 69. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija RS, kao ni da li je primio uputni akt za izdržavanje izrečene zatvorske kazne. Na temelju navedenog Ustavni sud je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere odbio kao neosnovan.

9. Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je rješenjem broj 71 0 K 194456 14 Iks – 331 od 6. novembra 2014. godine odbio kao neosnovanu apelantovu molbu za odlaganje izdržavanja kazne zatvora. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je apelant uz molbu priložio, pored ostalog, nalaz i mišljenje KC Banjaluka broj 16153 od 11. avgusta 2014. godine, te nalaz i mišljenje ZU SP Euromedic Banjaluka od 714. avgusta 2014. godine. Nadalje, u obrazloženju rješenja je ukazano da su članom 69. stav 1. tač. a) do i) Zakona o izvršenju krivičnih sankcija RS taksativno pobrojani razlozi zbog kojih osuđenom licu slobodi može biti dozvoljeno odlaganje izvršenja kazne zatvora, te da je tačkom a) navedenog člana propisano da je dozvoljeno odlaganje „ako je osuđeni obolio od teže akutne bolesti, a provjerom se utvrdi da u kazneno-popravnoj ustanovi nema uslova za liječenje – dok bolest traje“. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizilazi da je prije donošenja rješenja o apelantovoj molbi radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja 29. septembra 2014. godine izdata Naredba sudskom vještaku da se izjasni da li je apelant obolio od teže akutne bolesti. Nadalje, u obrazloženju rješenja prenijet je u cjelini sadržaj nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka doc.dr.sc. M.Ž. od 6. oktobra 2014. godine. Po mišljenju ovog vještaka, apelant boluje od teže akutne bolesti označenog naziva, liječenje ove bolesti zahtjeva strogo mirovanje uz primjenu ranije navedenih lijekova, te se predlaže odlaganje izdržavanja kazne zatvora za tri do šest mjeseci. Nadalje, Osnovni sud je dopisom od 27. oktobra 2014. godine zatražio izjašnjenje, uz zaključak vještaka, od ljekara KPZ Banjaluka da li postoje uslovi za apelantovo liječenje u ovoj ustanovi. Ljekar KPZ Banjaluka dr J.Z.M. je dostavila obavijest od 29. oktobra 2014. godine čiji sadržaj je u cjelini prenijet u obrazloženju rješenja. Iz obavijesti, pored ostalog, proizilazi da KPZ Banjaluka raspolaže ambulantom primarne zdravstvene zaštite, stacionarom sa pet bolesničkih kreveta za posthospitalni smještaj, mirovanje i njegu težih pacijenata, da se koriste usluge Hitne pomoći DZ Banjaluka, kao i druge usluge sekundarnog i tercijarnog nivoa DZ i UBUKC Banjaluka (dijagnsotika, specijalsitički pregledi, hospitalizacija) dvadeset četiri sata dnevno. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizilazi da je vršilac dužnosti predsjednika Osnovnog suda 5. novembra 2014. godine konstatovao usmenu izjavu stalnog sudskog vještaka doc.dr.sc. M.Ž., koji je potvrdio da ostaje kod svog mišljenja od 6. oktobra 2014. godine, te koji je dodao da je nalaz pripremio na bazi psotojeće dokumentacije, da se radi o akutnoj bolesti i da je potrebno mirovanje, te najzad, da u pogledu toga gdje će se liječenje obavljati ne može da se izjasni jer nije upućen u medicinske kapacitete KPZ Banjaluka. Shodno navedenom Osnovni sud je zaključio da je apelantova molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora neosnovana. U obrazloženju rješenja je ukazano da apelant, u skladu sa članom 97. stav 1. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija RS, ima pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu u ustanovi u kojoj će izdržavati zatvorsku kaznu, da u slučaju da mu u ovoj ustanovi ne bude mogla biti pružena odgovarajuća zaštita za liječenje njegove bolesti, apelant će, u skaldus a članom 98. stav 1. istog zakona biti upućen u zdravstvenu ustanovu, te najzad da će mu se vrijeme provedeno na liječenju u zdravstvenoj ustanovi, u skladu sa članom 98. stav 5. istog zakona uračunati u izdržavanje izrečene zatvorske kazne. Najzad, iz pouke o pravnom lijeku proizilazi da je protiv ovog rješenja dozvoljena žalba predsjedniku Okružnog suda u roku do tri dana od dana prijema ovog rješenja.

10. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te prava iz člana 1., 5., 6., 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelantovi opširni i detaljni navodi i analiza provedenih dokaza, te relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava, a na kojim temelji povredu prava na pravično suđenje, svode se na tvrdnju: da je u obrazloženju osporene prvostepene presude oglašen krivim za radnje za koje nije optužen i za koje nije osuđen u izreci presude, te s tim u vezi da je sud sam mijenjao optužnicu odnosno da nije ni znao za što je optužen dok nije dobio prvostepenu presudu, pa da mu je zbog toga uskraćeno i pravo na odbranu; da je činjeninično stanje pogrešno utvrđeno i s tim u vezi da nije mogao biti prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka G.S, kao i iskaz optuženog N.B. te da su iz iskaza drugih svjedoka koje izričito navodi izvedeni pogrešni zaključci; da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizilazi da se u njegovim radnjama stiču obilježja bića ijednog od krivičnih djela za koje je oglašen krivim, te s tim u vezi da nisu utvrđeni ni subjektivni ni objektivni elementi bića ovih krivičnih djela. Nadalje, apelant tvrdi da se Vrhovni sud odlučujući po žalbi samo paušalno pozvao na razloge i obrazloženja iz prvostepene presude ne upuštajući se suštinski u ispitivanje žalbenih navoda a zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Nadalje, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer je oglašen krivim da je prodao svoju imovinu-akcije i potrošio svoj novac radi kupovine akcija a što je protivno članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odnosno da mu je pravo raspolaganja imovinom oduzeto jer to ne dozvoljava član 292. Zakona o tržištu hartija o vrijednosti. Najzad apelant tvrdi da je doveden u neravnopravna položaj u odnosu na druge građane BiH jer su redovni sudovi zanemarili, pored ostalog i praksu Ustavnog suda, u pogledu obilježja bića krivičnog djela, te da se presuda ne može zasnivati na dokazima – iskazima svjedoka koji su učestvovali u radnji izvršenja.

11. U ponovnom zahtjevu za donošenje privremene mjere od 6. novembra 2014. godine apelant je istakao da mu je 14. jula 2014. godine tj. prije podnošenja zahtjeva Ustavnom sudu za donošenje privremene mjere (zahtjev od 22. avgusta 2014. godine), upućen poziv od strane Osnovnog suda u Banjaluci radi uručenja uputnog akta za izdržavanje kazne zatvora po osporenoj presudi Okružnog suda, nakon čega mu je uručen i uputni akt za izdržavanje kazne broj 71 0 K 194456 14 Iks – 331 od 18. avgusta 2014. godine u KPZ Banjaluka, prema kom bi na izdržavanje kazne zatvora trebao da se javi 1. septembra 2014. godine. Nadalje, apelant je istakao da je, u skladu sa članom 69. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija RS, 19. avgusta 2014. godine, podnio molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora, te da o njoj sud još nije odlučio i da je izdržavanje kazne zatvora odloženo do donošenja odluke. Shodno navedenom, apelant smatra da postoji neophodnost intervencije Ustavnog suda jer je iskoristio sve raspoložive mogućnosti kako bi odložio izvršenje osporenih presuda i da svaki dan isčekuje upućivanje na izdržavanje kazne. Apelant navodi da je potpuno izvjesno da se mora javiti na izdržavanje izrečene zatvorske kazne pa da je njegov zahtjev za donošenje privremene mjere opravdan kako ne bi nastupila još veća šteta od one koja mu je pričinjenu osporenim presudama kojim su mu povrijeđena prava navedena i bliže obrazložena u apelacija. Po njegovom mišljenju, uputni akt je više nego dovoljan argument za neophodnost i opravdanost usvajanja privremene mjere. Apelant je istakao i da je lošijeg zdravstvenog stanja kom ne ide u prilog odlazak u zatvor kao i da od njegovog odlaska u zatvor zavisi sudbina stotine radnika koji rade na izgradnji kapitalnog objekta u Banjaluci, kako je naveo i u svom prethodnom zahtjevu za donošenje privremene mjere. Apelant je još ukazao i da bi odlaskom na izdržavanje izrečene kazne zatvora prije odluke Ustavnog suda protivno standardima iz člana 6. Evropske konvencije o pravičnosti postupka i jednakosti u postupanju bio doveden u nepovoljan položaj. Najzad, apelant se pozvao i na član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, obzirom da se, kako je istakao, radi o složenom krivičnom dijelu velikog značaja koje mu je stavljeno na teret, a zbog čega postoji opravdan zahtjev da njegova osuda i kazna budu preispitani od strane Ustavnog suda. Na temelju svega navedenog, apelant smatra da su ispunjeni svi uslovi da Ustavni sud, do donošenja odluke o meritumu odredi pripremnu mjeru. Apelant je uz zahtjev za donošenje privremen mjere predočio i poziv iza uručenje uputnog akta i uputni akt Osnovnog suda, molbu za odlaganje početka izdržavanja kazne zatvora, rješenje o registraciji navedenog preduzeća, rješenje o imenovanju nadzornog organa, Izvještaj nadzornog organa, te nalaz i mišljenje Kliničkog centra Banjaluka i nalaz i mišljenje ZU SP Euromedic Banjaluka.

12. U dopuni ponovnog zahtjeva za izdavanje privremene mjere od 12. novembra 2014. godine apelant je dostavio rješenje Osnovnog suda kojim je njegova molba za odlaganje izvršenaj izrečene kazne zatvora odbijena kao neosnovana, kao i nalaz i mišljenje vještaka doc.dr.sc. M.Ž. od 6. oktobra 2014. godine. Apelant je istakao da je iskoristio sve raspoložive pravne lijekove i da sad očekuje svaki dan upućivanje na izdržavanje kazne, pa da smatra da su se, s obzirom na odbijanje njegove molbe kao i sve ranije iznijete razloge, stekli uslovi za izdavanje privremene mjere.

13. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

16. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

17. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera.

18. U ponovnom zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je ponovno ukazao da su osporenim presudama počinjene brojne povrede njegovih prava. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji.

19. Nadalje, apelant tvrdi da bi njegovo upućivanje na izdržavanje izrečene zatvorske kazne imalo negativne posljedice po njegovo zdravstveno stanje, kao i da bi za posljedicu imalo i obustavu otpočetih građevinskih radova, štetu za preduzeće koji je njihov izvođač kao i gubitak posla za veliki broj radnika angažovanih na izvođenju istih. Također, apelant je istakao da je u skladu sa članom sa 69. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija RS uložio molbu za odgađanje početka izvršenja izrečene kazne zatvora, da je rješenjem Osnovnog suda od 6. novembra 2014. godine njegova molba odbijena kao neosnovana, a zbog čega smatra da je iscrpio sve redovne pravne lijekove za odlaganje izvršenja izrečene kazne, pa da su se, imajući u vidu sve druge pobrojane razloge, stekli uslovi da Ustavni sud usvoji njegov zahtjev za donošenje privremene mjere.

20. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je članom 64 stav 5. Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uslovom da je predhodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnsoti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima. Iz apelantovih navoda proizilazi da je pokrenuo postupak pred redovnim sudom, da je i samo pokretanje ovog postupka podnošenjem molbe u smislu člana 64. stav 5. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija RS za učinak imalo odgađanje početka izvršavanja izrečene kazne do donošenja odluke po njegovoj molbi. Nadalje, po apelantovovoj molbi je odlučeno rješenjem Osnovnog suda iz kog proizilazi da se protiv njega može izjaviti žalba predsjedniku Okružnog suda u roku od tri dana od njegovog prijema a apelant ne navodi da li je i ovu mogućnost i iskoristio. U tom smislu, ne može se prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da je iskoristio sve raspoložive pravne lijekove u postupku odgađanja izrečene kazne zatvora. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da iz rješenja Osnovnog suda kojim je kao neosnovana odbijena apelantova molba za odlaganje izvršenja izrečene kazne zatvora, proizilazi da se ona temeljila na identičnim razlozima na kojim je se temelji i zahtjev za donošenje privremene mjere, kao i da apelant razloge i obrazloženja zbog kojih je Osnovni sud odbio njegovu molbu ne osporava i ne dovodi u pitanje. Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, da se nisu stekli uslovi iz člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda, te posebno imajući u vidu da apelant ne osporava razloge i obrazloženja zbog kojih je Osnovni sud odbio kao neosnovanu njegovu molbu za odlaganje izvršenja izrečene kazne zatvora, a koja se temeljila na identičnim razlozima kao i zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

21. Najzad, Ustavni sud primjećuje da je apelant naveo da je prije ulaganja zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavnom sudu (22. avgusta 2014. godine) o kom je Ustavni sud odlučio 6. oktobra 2014. godine, već primio uputni akt za izdržavanje izrečene kazne (14. jula 2014. godine) kao i da je u zakonskom roku (19. avgusta 2014. godine) podnio molbu za odlaganje izvršenja izrečene kazne zatvora. Apelant ne navodi zbog čega na ove činjenice nije ukazao i u prvobitno podnijetim zahtjevu Ustavnom sudu, niti je s tim u vezi ponudio bilo kave razloge i obrazloženje. S tim u vezi, Ustavni sud podjeća da, shodno članu 21. stav 6. Pravila Ustavnog suda, donosi odluku prema stanju u spisu.

22. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

23. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3911/14 (M.R.) | Sudska praksa | Aktio