Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4631/14 (M. D. i B. V.)
Odluka donesena 18. 12. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4631/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
18. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP 4631/14, rješavajući zahtjev Mire Divljan i Biljane Vasiljević za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Mire Divljan i Biljane Vasiljević za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Mira Divljan i Biljana Vasiljević (u daljnjem tekstu: apelantice ili apelantica Divljan i apelantica Vasiljević) iz Foče, koje zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijele su 28. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 94 0 I 015255 13 Gž od 23. septembra 2014. godine i 94 0 P 015253 13 Gž od 27. avgusta 2014. godine i presuda Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 94 0 I 015255 12 P od 15. februara 2013. godine i 94 0 I 015253 12 P od 24. decembra 2012. godine. Apelantice su, također, podnijele zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio izvršenje pravomoćnih presuda Osnovnog suda br. 94 0 I 015255 12 P od 15. februara 2013. godine i 94 0 I 015253 12 P od 24. decembra 2012. godine, do donošenja svoje odluke“.
Uvodne napomene
2. Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: banka), s jedne strane i Tihomir Kovačević (u daljnjem tekstu: korisnik kredita), s druge strane zaključili su, 30. januara 2006. godine, Ugovor o kreditu (u daljnjem tekstu: ugovor o kreditu) kojim je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 10.000,00 KM. Apelantica Divljan je predmetni ugovor potpisala kao sudužnik a apelantica Vasiljević kao jamac te su banci, radi obezbjeđenja povrata kredita, predale mjenice.
3. Budući da korisnik kredita nije uredno vraćao kredit, banka je Osnovnom sudu podnijela dva prijedloga za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave - vlastitih mjenica, sa klauzulom bez protesta, i to jedan protiv apelantice Divljan a drugi protiv apelantice Vasiljević skupa sa korisnikom kredita i Branislavom Kovačević (koja je također bila jamac korisniku kredita) 24. novembra 2011 godine. Osnovni sud je 10. januara 2012. godine, donio rješenja broj 94 0 I 015253 12 I i 94 0 I 015255 12 I kojima je dozvolio predložena izvršenja.
4. Budući da su apelantice uložile prigovor na predložena izvršenja, provođenje izvršenja u odnosu na njih je odgođeno sa naznakom da se prijedlog smatra tužbom, dok je izvršni postupak u odnosu na korisnika kredita nastavljen.
Parnični postupak u kojem je tužena apelantica Divljan
5. Osnovni sud je donio Presudu broj 94 0 I 015253 12 P od 24. decembra 2012. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 94 0 P 015253 13 Gž od 27. avgusta 2014. godine, kojom je utvrdio da je apelantica Divljan dužna banki na ime ugovora o kreditu i izdate mjenice na iznos od 5.524,24 KM platiti dug sa kamatama i troškovima postupka pobliže navedenim i izreci.
6. Osnovni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je utvrdio da apelantica Divljan ima status sudužnika – žiranta po ugovoru o kreditu koji je korisnik kredita podigao kod banke i koji ne vraća a sporazumom po osnovu mjenice apelantica je kao solidarni dužnik preuzela obavezu da vraća kredit ukoliko to ne učini korisnik kredita kao glavni dužnik. Nadalje, Osnovni sud je istakao da prema odredbama člana 414. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) svaki solidarni dužnik obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude ispunjena obaveza a ako jedan od dužnika ispuni obavezu, ona prestaje i svi dužnici su oslobođeni. Slijedom toga, kako je istakao Osnovni sud, apelantica u spornom kreditnom odnosu ima ulogu jemca – žiranta po ugovoru o kreditu i ona je u obavezi platiti dug pored glavnog dužnika i ostalih žiranata a stvar je povjerioca da izabere od kojeg učesnika će tražiti namirenje duga, imajuću u vidu imovinske prilike tih obveznika. Budući da je u konkretnom slučaju banka istakla da nije mogla da namiri svoje potraživanje od korisnika kredita ona se opredijelila da sudskim putem traži namirenje duga i od apelantice Divljan. Također, Osnovni sud je naglasio da je odbio prijedlog apelantice sa pripremnog ročišta da se spoje postupci koji se vode protiv korisnika kredita i drugih žiranata jer se punomoćnik banke tome protivio i istakao da je izvršenje u odnosu na izvršenike Branislavu Kovačević i apelanticu Vasiljević odloženo a u odnosu na korisnika kredita se izvršni postupak nastavio. Slijedom toga, Osnovni sud je istakao da smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o jedinstvenim i nužnim suparničarima, kako je propisano odredbama čl. 362. do 368. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) već da svaki suparničar ima svojstvo samostalne stranke. Osnovni sud je istakao da apelantica Divljan ima svojstvo solidarnog dužnika pa za nju teče obaveza plaćanja duga pored korisnika kredita, budući da se na to obavezala potpisanom mjenicom kao i sporazumom te saglasnošću o zapljeni njene plate, tako da je pravo banke da izabere protiv kojeg dužnika će voditi postupak za naplatu duga. Naročito je Osnovni sud istakao da se u slučaju ispate duga apelantica Divljan može regresirati od korisnika kredita ukoliko on u međuvremenu ne isplati dug pošto je u toku izvršni postupak protiv njega. Pored toga, Osnovni sud je naveo da apelantica Divljan nakon pravomoćnosti presude i eventualnog nastavka izvršnog postupka u tom postupku može istaći prigovor da je dug namiren bilo od nje bilo od korisnika kredita tako da se ne može desiti da se dva puta traži naplata istog duga uz napomenu da je i obaveza banke kao savjesnog povjerioca da to u svojim daljnjim traženjima istakne.
7. Okružni sud je u svojoj presudi naveo da je mjenica koju je apelantica Divljan izdala spada u grupu bjanko mjenica koje u momentu izdavanja voljom izdavaoca ne sadrži sve bitne zakonom propisane elemente pa je prilikom stavljanja u promet, na osnovu sporazuma sa izdavaocem popunjava banka – remitent, kako bi bila valjana. Također, Okružni sud je istakao da je predmetna mjenica spada u grupu sopstvenih (netrasiranih) mjenica pa nema trasata nego izdavaoca mjenice, koji je istodobno i trasat i trasant. Navedeno je da takva mjenica treba da sadrži nalog „platiću ovu mjenicu“ pa činjenica da je apelantica označena kao trasant a ne izdavalac mjenice i sadrži nalog „platiti za ovu mjenicu“ a ne „platiću ovu mjenicu“ ne čini mjenicu neispravnom jer sadrži oznaku da se radi o sopstvenoj mjenici. Također, Okružni sud je istakao da je neosnovan prigovor da je banka bila dužna da prije podnošenja prijedloga za izvršenje apelantici prezentuje mjenicu, pa ako apelantica odbije njenu isplatu tek onda podnese prijedlog za izvršenje, jer se takav prigovor ne može iznositi u odnosu na sopstvenu mjenicu budući da nema trasata pa onda ni prezentacije mjenice. Ovaj prigovor bi bio od uticaja, kako je dalje istakao Okružni sud, samo u slučaju trasirane mjenice jer je propuštanje roka za prezentaciju trasirane mjenice na isplatu, sankcionisano gubitkom svih regresnih prava prema mjeničnom dužnicima i u odnosu na njih bi se odbio tužbeni zahtjev, te u obavezi ostao samo glavni dužnik. Također je i Okružni sud istakao da smatra da se u konkretnom slučaju nije morao voditi jedan postupak protiv korisnika kredita i sudužnika jer oni nisu jedinstveni i nužni suparničari. S tim u vezi je ukazano i na odredbe člana 414. stav 3. ZOO-a kojom je između ostalog, propisano da kada jedna od dužnika ispuni obavezu ona prestaje i svi ostali dužnici se oslobađaju obaveze, pa stoga ne postoji mogućnost da banka po istom osnovu više puta naplati isti dug.
U odnosu na apelanticu Vasiljević
8. Osnovni sud je, u paničnoj postupku banke protiv Kovačević Branislave i apelantice Vasiljević radi naplate novčanog potraživanja, donio Presudu broj 94 0 I 015255 12 P od 15. februara 2013. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 94 0 I 015255 13 Gž od 23. septembra 2014. godine, izuzev u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, kojom je utvrdio da su apelantica Vasiljević i Branislava Kovačević dužne banki, kao solidarni dužnici na ime ugovora o kreditu isplatiti iznos od 5.500,24 KM platiti dug sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. januara 2013. godine do isplate. Osnovni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je utvrdio da apelantica Vasiljević (kao i Branislava Kovačević) ima status solidarnog dužnika po ugovoru o jemstvu odnosno potpisanom izjavom da će umjesto korisnika kredita platiti dug ukoliko on to ne učini, a koji kako je navedeno, neuredno i sa zakašnjenjem vraća. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao na odredbe člana 414. stav 1. ZOO te je naglasio da je u konkretnom slučaju postoji više dužnika a samo jedan povjerilac pa da se radi o pasivnoj solidarnosti. Naime, Osnovni sud je ukazao da apelantica Vasiljević i Branislava Kovačević, kao žiranti – jemci imaju svojstvo solidarnih dužnika bez obzira na ulogu korisnika kredita kao glavnog dužnika i sudužnika - apelantice Divljan i banka je ovlaštena da može zahtijevati isplatu i od njih. Nadalje, Osnovni sud je ukazao i na odredbe člana 997. ZOO-a iz kojih proizilazi da su apelantica Vasiljević i Branislava Kovačević u obavezi platiti dug umjesto korisnika kredita pa i sudužnika - apelantice Divljan ukoliko namirenje duga i pored donesenih sudskih odluka uključujući i pravomoćno rješenje o izvršenju protiv korisnika kredita, ne uspije, što je svrha i smisao jemstva i solidarnosti obaveza nastalih po tom osnovu. Naglašeno je da je apelantica Vasiljević svojevoljno i bez ikakve prinude potpisala ugovor o jemstvu uz ugovor o kreditu pa je zadovoljena forma iz člana 998. ZOO-a da ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjava o jemstvu učinjena pismeno što je u konkretnom slučaju nesporno. Budući da korisnik kredita nije ispunio svoju obavezu to banka u smislu člana 1004. stav 1. ZOO-a može zahtijevati ispunjenje te obaveze od jemaca kao solidarnih dužnika po osnovu ugovora o kreditu i oni su dužni da plate taj dug, ukoliko to ne učini korisnik kredita ili apelantica Divljan. Također, Osnovni sud je i u ovoj presudi istakao iste razloge kao u presudi donesenoj u postupku protiv apelantice Divljan, za odbijanje prijedloga za spajanje predmeta koji se vodi protiv obje apelantice.
9. Okružni sud je u svojoj presudi naveo da je odluka Osnovnog suda u pogledu glavne stvari pravilna. Ukazao je da je u konkretnom slučaju pravni osnov za tužbu predstavlja zaključeni ugovor o jemstvu i da banka svoj zahtjev temelji na njemu a da su mjenice koje su potpisane samo sredstvo obezbjeđenja plaćanja. Istaknuto je da apelantica Vasiljević i sama priznaje da ima ulogu jemca – žiranta. Nadalje, Okružni sud je istakao i da stav apelantice Vasiljević kako banka vodi tri sudska spora umjesto jednog po istom osnovu nije pravilan. S tim u vezi je ukazano na odredbe člana 1003. ZOO-a te s tim u vezi naveden identičan stav kao u presudi iz postupka protiv apelantice Divljan.
10. Apelantice smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatraju da su u predmetnim postupcima redovni sudovi pogrešno i na njihovu štetu primijenili procesno i materijalno pravo. Ističu da je ugovor o kreditu zaključen između banke, kao davaoca kredita, sa jedne strane i korisnika kredita, zatim apelantice Divljan kao sudužnika i apelantice Vasiljević te Branislave Kovačević, kao žiranata, sa druge strane, pa su sva ova lica, kao ugovarači, morala biti obuhvaćeni jednom tužbom, kao jedinstveni i nužni suparničari, jer samo svi zajedno imaju stranačku sposobnost da budu tuženi. Smatraju da je banka mogla sve njih, čak i pod pretpostavkom da nisu bili jedinstveni nužni suparničari tužiti zajedno ili jednom tužbom tužiti samo neka od njih, ali nikako nije mogla protiv tih lica podnositi dva prijedloga za izvršenje i voditi dva parnična postupka jer je riječ o potraživanju koje se temelji na istom činjenično – pravnom osnovu. Ističu da je sud odbio njihov prijedlog za spajanje postupka i da je u obrazloženjima presuda citirao odredbe člana 414. stav 1 ZOO. Pored toga, navode da je izreka presude koja se odnosi na apelanticu Divljan nejasna i nerazumljiva jer je ista obavezana da banci plati dug po dva osnova, od kojih je jedan ugovor o kreditu, a drugi mjenica. Također, prigovaraju i obrazloženju presude. Nadalje, ističu da iz presude (izreke i obrazloženja) koja se odnosi na apelanticu Vasiljević proističe da je obavezana da dug plati samo po osnovu ugovora o kreditu, a ne i po osnovu mjenice (kao u slučaju apelantice Divljan) i ista je utemeljena samo na odredbama ZOO-a, ali ne i na odredbama Zakona o mjenici, mada je izvršni postupak pokrenut kao mjenični, a ne građansko pravni, „što je nezakonito“. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelantice navode da bi izvršenjem osporenih presuda pretrpjele štetu budući da „je očigledno da se presude temelje na povredi istaknutih ljudskih prava“ pa stoga predlažu da Ustavni sud „zabrani“ izvršenje osporenih presuda Osnovnog suda.
11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
12. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
13. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantice svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasnivaju na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji te navodima da je očigledno da će provođenjem izvršenja one pretrpjeti štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da istaknuti navodi apelantica, na kojima zasnivaju predmetni zahtjev, u okolnostima konkretnog slučaju nisu dovoljni da bi Ustavni sud donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna i izvršna, odnosno smatra da apelantice nisu ponudile relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantica za donošenje privremene mjere neosnovan.
14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić