Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4895/14 (D. P.)
Odluka donesena 18. 12. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
Predmeti (1)
AP-4895/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
18. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-4895/14, rješavajući zahtjev Dželada Palića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 91/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Dželada Palića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Dželad Palić iz Velike Kladuše (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kemo Kapur, advokat iz Sarajeva, podnio je, 17. novembra 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S 1 2 K 0131176 16 Kž 7 od 31. jula 2014. godine i br. S1 2 K 013176 13 K od 24. aprila 2014. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio Sudu BiH da ne upućuje apelanta na izdržavanje kazne, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 013176 13 K od 24. aprila 2014. godine apelant je oglašen krivim što je zajedno sa ostalim optuženim (Satkom Kekićem, Amirom Fazlićem i Zuhrom Kekić), te Borisom Janežićem, u vremenskom periodu i na način pobliže preciziran u tački 1. izreke te presude počinio krivično djelo Neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta pobliže opisanih u izreci presude, a apelant je obavezan na plaćanje troškova postupka.
3. Sud BiH je na temelju provedenih dokaza koje je ocijenio relevantnim, te njihovom pojedinačnom ocjenom i u međusobnoj povezanosti (o čemu se detaljno izjasnio na str. 6. - 36. presude, pri čemu je dao obrazloženje zašto nisu prihvaćeni pojedini dokazi, te prigovori nezakonitosti određenih dokaza) došao do zaključka da su apelant i ostali optuženi počinili krivično djelo Neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH. Naime, Sud BiH je utvrdio da je optuženi Satko Kekić u periodu od septembra do decembra 2012. godine, nakon što se dogovorio sa Borisom Janežićem sa kojim je od ranije sarađivao, da na području BiH proizvodi opojnu drogu Cannavis sativa L, te da na njima poznat način iz BiH radi dalje prodaje njima poznatim kupcima doprema na područje Republike Slovenije, sve u cilju sticanja protivpravne imovinske koristi, organizovao u smislu člana 1. stav 18. KZ BiH grupu ljudi radi vršenja neovlaštene proizvodnje, transporta i prodaje opojne droge Cannabis sativa poznatija kao Marihuana ili Konoplja, koja je Konvencijom o psihotropnim supstancama od 1971. godine i Rješenjem o popisu opojnih droga (“Službeni list RBIH“, br. 2/92 i 13/94) proglašena opojnom drogom, čiji je promet zabranjen odredbama Zakona o proizvodnji i prometu opojnih droga („Službeni list RBiH“, br. 2/92 i 13/94) i Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga („Službeni list BiH“, broj 8/06), kojoj grupi su pristupili Amir Fazlić, apelant i Zuhra Kekić. Sud BiH je takođe utvrdio da je optuženi Satko Kekić angažovao apelanta i Amira Fazlića koji su po njegovim uputama uzgajali Cannabis u apelantovoj porodičnoj kući (sve kako je to detaljnije opisano u tački 1. izreke presude) u kojoj je prilikom pretresa tavanskih prostorija pronađena i oduzeta 91 stabljika biljke za koju je vještačenjem utvrđeno da se radi o biljci Cannabis sativa L iz porodice Cannabaceae. Sud BiH je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja došao do zaključka da su se u radnjama apelanta i ostalih optuženih stekla obilježja krivičnog djela Neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BIH. Takođe, zaključio je da su apelant i ostali optuženi bili potpuno uračunljivi i da su djelo počinili sa direktnim umišljajem jer su bili svjesni krivičnog djela i htjeli su njegovo izvršenje, pa im je primjenom relevantnih odredaba KZ BiH izrekao kazne kao u izreci presude.
4. Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH broj S 1 2 K 0131176 16 Kž 7 od 31. jula 2014. godine odbijena je kao neosnovana žalba koju je apelantov branilac podnio protiv prvostepene presude tog suda, te je prvostepena presuda potvrđena u odnosu na apelanta (kao i u odnosu na optužene Satka Kekića i Amira Fazlića).
5. Apelaciono vijeće je u obrazloženju presude, očitujući se na prigovor apelantovog branioca o nezakonitosti iskaza koje je apelant dao u istrazi u svojstvu osumnjičenog, ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da je taj dokaz zakonit obzirom da iz sadržaja zapisnika o apelantovom ispitivanju proizilazi da je dat u potpunosti u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) odnosno da ne proizilazi da je apelant na bilo koji način bio prinuđen dati iskaz sa sadržajem koji je naveden u zapisniku. Apelaciono vijeće je razmatrao i prigovor apelantovog branioca o nezakonitosti otvaranja sadržaja privremeno oduzetih predmeta, koje je, po mišljenju branioca, učinjeno suprotno čl. 70. i 71. ZKP BiH. U vezi sa tim, konstatovano je da se žalbom tačno ukazuje da u istrazi nije bilo otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta i da shodno tome ne postoji ni zapisnik o otvaranju predmeta i o njihovom pregledu, a što je konstatovano i u prvostepenoj presudi. Međutim, istaklo je da iz spisa predmeta proizilazi da je predmeta opojna droga pronađena u apelantovoj kući i stavljena u posebne vreće u skladu sa Pravilnikom o načinu i čuvanju materijalnih dokaza i da je, zbog specifičnosti materije, odmah nakon oduzimanja pohranjena u skladište koje je namjenjeno za takvu vrstu predmeta, što proizilazi iz dokaza Tužilaštva T-20, a što je pravilno zaključeno i u pobijanoj presudi. Apelaciono vijeće je ocijenilo da je takvo postupanje u skladu sa članom 70. ZKP-a koji omogućava da sud i na drugi način osigurava čuvanje oduzetih predmeta. Dalje, prema mišljenju Apelacionog vijeća, utvrđena je autentičnost konkretnih predmeta (opojne droge) jer su postojali i drugi dokazi koji potvrđuju da se upravo radi o predmetima koji su oduzeti pretresom apelantove kuće. Vezano za identifikaciju oduzetih predmeta, Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeni sud pravilno cijenio potvrdu koja je prilikom pretresa izdata apelantu, te zapisnik Državne agencije za istrage i zaštitu, u kojima su predmeti opisani na isti način kao u nalazu vještaka Jelene Janković koja je vještačila oduzete predmete, o čemu postoji i fotodokumentacija, kako je to detaljno opisano u osporenoj presudi. Takođe, Apelaciono vijeće je istaklo da apelantova odbrana i ne spori da je u njegovoj kući pronađena konoplja i oprema za uzgoj. Imajući u vidu naprijed navedeno, Apelaciono vijeće je zaključilo da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede odredaba krivičnog postupka i da je stoga predmetni prigovor neosnovan. Pored toga, vezano za pozivanje apelantovog branioca na Odluku Ustavnog suda AP-291/08, Apelaciono vijeće je ocijenilo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da navedena odluka ne može biti primijenjena u konkretnom slučaju obzirom da postoje činjenice i okolnosti koje se u bitnom ne podudaraju sa navedenim slučajem. Dalje, u odnosu na žalbeni prigovor nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja koji je istakao apelantov branilac, Apelaciono vijeće je ocijenilo, da se suprotno tvrdnjama odbrane, iz sadržaja presretnutih razgovora apelanta i optuženog Amira Fazlića može izvući nesumnjiv zaključak da su apelant i optuženi Amir Fazlić nabavili opremu i proizvodili drogu u apelanotovj kući, te da se radilo o čestoj i kontinuiranoj komunikaciji između ova dva optužena. Takođe, Apelaciono vijeće je ocijenilo da je prvostepeni sud pravilno utvrdilo da su apelant i Amir Fazlić radili po uputama optuženog Satka Kekića. U vezi sa tim konstatovalo je da, iako se iz presretnutih razgovora jasno vidi komunikacija optuženih Amira Fazlića i Satka Kekića koja je i detaljno opisana u prvostepenoj presudi, to ne dovodi u pitanje zaključak da su se instrukcije koje je davao optuženi Kekić odnosile i na apelanta, s obzirom da su predmetne krivičnopravne radnje obavljali zajedno, te da su obojica slijedili upute koje im je davao optuženi Kekić, a što proizilazi ne samo iz presretnutih razgovora, već i iz iskaza koje su dali optuženi, koje je prvostepeni sud pravilno cijenio vjerodostojnim. Imajući u vidu sve navedeno, Apelaciono vijeće je odbilo u cijelosti kao neosnovan apelantov prigovor nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Takođe, Apelaciono vijeće je ocijenilo da je prvostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo kada je zaključilo da su apelant i ostali optuženi počinili krivično djelo iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, apelant tvrdi da je osporenim presudama proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljno primjenjeno materijalno i procesno pravo, te da je prekoračena optužba. U vezi sa tim, tvrdi da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima, i to na njegovom iskazu datom u istrazi, te na sadržaju privremeno oduzetih predmeta koji su otvoreni nezakonito, u prilog čemu se pozvao na odluku Ustavnog suda AP-291/08 i Rješenje Vrhovnog suda FBiH broj 09-0-K-013356 od 12. septembra 20012. godine (koje nije dostavio u prilogu apelacije). Takođe, smatra da je neosnovana konstatacija prvostepenog suda da je slijedio upute optuženog Satka Kekića jer ne postoji konverzacija sa ovim optuženim niti sa Zuhrom Kekić, te tvrdi da su razgovori sa optuženim Amirom Fazlićem „irelevantni“ odnosno da nema dokaza da je radio „sa nekima od optuženih“ iako ne negira da je u njegovoj kući pronađena „konoplja i oprema za uzgajanje“.
7. Apelant nije posebno obrazložio zahtjev za dnonošenje privremene mjere, već je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru imajući u vidu njegove apelacione navode.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. U konkretnom slučaju, apelant očigledno smatra da navodi o kršenju prava na pravično suđenje predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Pored toga, vezano za apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 13/05, 53/07, 97/07, 37/09 i 12/10) reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora (čl. 131. do 133). Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koje je imao na raspolaganju prema navedenim odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, odnosno da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova, a navedeno se u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduslov za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić