Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3751/13 (H.S.)

Odluka donesena 27. 02. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3751/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

27. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine, u predmetu broj AP-3751/13, rješavajući zahtjev H.S. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev H.S. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. H.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Edina Rešidović, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 K 005585 13 Kžž od 31. maja 2013. godine i broj S1 3 K 005585 12 Kžk od 15. novembra 2012. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio prestanak apelantovog poslaničkog mandata u Predstavničkom domu Federacije Bosne i Hercegovine do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Suda BiH broj S1 3 K 005585 11 K od 14. novembra 2011. godine apelant je oslobođen optužbe da je radnjama opisanim u izreci navedene presude počinio krivično djelo povreda slobode opredjeljenja birača iz člana 151. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH). Navedenom presudom na osnovu člana 189. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) odlučeno je da troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava.

3. Rješenjem vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 3 K 005585 11 Kž od 13. marta 2011. godine uvažena je žalba Tužilaštva Bosne i Hercegovine pa je presuda Suda BiH broj S1 3 K 005585 11 K od 14. novembra 2011. godine ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.

4. Nakon održanog pretresa vijeće Apelacionog odjeljenja Odjela III za opći kriminal Suda BiH je donijelo presudu broj S 1 3 K 005585 12 Kžk od 15. novembra 2012. godine kojom je apelant oglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo povreda slobode opredjeljenja birača iz člana 151. stav 1. u vezi sa članom 29. KZ BiH, te je na osnovu navedenih zakonskih propisa i uz primjenu odredbi čl. 39., 42., 46. i 48. KZ BiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci i istovremeno mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 4.000,00 KM koju je apelant dužan platiti u roku od tri mjeseca od pravosnažnosti presude. Određeno je da ukoliko se u navedenom roku novčana kazna ne plati sud će je u smislu odredbe iz člana 47. st. 2. i

3. KZ BiH zamijeniti kaznom zatvora na način da za svakih 100 KM odredi jedan dan zatvora. Na osnovu člana 188. stav 1. ZKP BiH u vezi sa članom 186. stav 2. ZKP BiH apelant je obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka čiji će iznos sud utvrditi posebnim rješenjem po pribavljanju potrebnih podataka.

5. U obrazloženju presude se navodi da je analizom krivičnopravnih radnji koje su apelantu stavljene na teret, te uvidom u dokaze izvedene u prvostepenom, te potom i u drugostepenom postupku Apelaciono vijeće zaključak o krivici apelanta zasnovalo na činjenici da je apelant kao saizvršilac učestvovao u radnji izvršenja predmetnog krivičnog djela podmićivanjem na način da je glasačima direktno ili indirektno preko N.D. obećavao po 100,00 KM po glasu, kao i da će se obećanje ispoštovati i isplatiti traženi novac. Istaknuto je da navedeni zaključak proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, posebno svjedoka M.Lj. koji je izjavio da je u toku predizborne kampanje dakle i prije izbora u julu mjesecu 2010. godine čuo od samog apelanta da on obećava po 100,00 KM za one građane koji glasaju za njega, te iz iskaza svjedoka N.O. koji je izjavio da im je N.D. u toku predizborne kampanje govorio da „to“ lobiranje ide preko apelanta i da je on obećao novac za glasove. Navedeno je da su i drugi svjedoci optužbe svjedočili u pravcu da je apelant obećavao novac a za što su se i svjedoci uvjerili u susretima koje su imali lično sa apelantom nakon izbora kada im je apelant sa stopostotnom sigurnošću govorio da će dobiti obećani novac, što nesumnjivo ukazuje na njegovu odlučujuću ulogu u izvršenju predmetnog djela u kojem je N.D. bio angažovan za preduzimanje neposrednih radnji na terenu uz aktivnu ulogu apelanta da se te radnje provedu.

6. Prema tome, iz sadržaja izvedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je apelant imao odlučujuću ulogu i aktivno sudjelovao u izvršenju navedenog krivičnog djela, a što proizlazi iz iskaza svjedoka glasača koji su opisali njegovu ulogu u smislu da je bio osoba koja je obećavala novac u cilju prikupljanja glasova za stranku i za njene kandidate, te da je kao kandidat Narodne stranke Radom za boljitak imao interes da utiče na birače BiH (na listi za Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine u okviru izborne jedinice nalazio se između ostalih kandidata i apelant) odnosno da na tom području glasaju za njega i stranku.

7. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu koju je vijeće Apelacionog odjeljenja Odjela III za opći kriminal Suda BiH presudom broj S1 3 K 005585 13 Kžž od 31. maja 2013. godine odbilo kao neosnovanu, te potvrdilo drugostepenu presudu.

8. U obrazloženju presude se navodi da je suprotno žalbenim navodima odbrane u predmetnom postupku utvrđena odlučujuća uloga apelanta u vezi obezbjeđenja novca za glasanje, te njegovo djelovanje u toku predizborne kampanje, a što je pravilno utvrđeno u pobijanoj presudi. Analizirajući iskaze svjedoka u svijetlu žalbenih navoda konstatovano je da je u pobijanoj presudi zaključeno i da je upravo obećanje novca bilo odlučujuće da se glasači opredijele da daju svoj glas za Narodnu stranku Radom za boljitak i njene kandidate budući da su svi svjedoci naveli da su glasali po uputama zbog obećanog novca.

9. Istaknuto je da je odbrana aktivnosti apelanta osporavala između ostalog ističući da nijedan svjedok nije lično poznavao apelanta niti je sa njim razgovarao, te da niko od svjedoka nije znao da je apelant preduzimao aktivnosti na prikupljanju glasova, kao i činjenicu da su se određene aktivnosti u vezi novca prema iskazima svjedoka dešavale nakon izbora. Međutim, po mišljenju vijeća nije relevantno da li su svjedoci lično poznavali apelanta prije izbora. Stoga ono što je bitno u konkretnom slučaju, a iz citiranih iskaza svjedoka jasno i proizlazi, je da su oni prije izbora znali o kome se radi iako apelanta nisu svi lično poznavali. Nadalje, većina svjedoka je opisivala ulogu apelanta u vezi obezbjeđenja novca prije izbora, a pojedini svjedoci su imali i neposrednog kontakta sa apelantom u tom periodu i od njega lično čuli obećanja u vezi novca. Također, po mišljenju vijeća iskazi svjedoka nesumnjivo upućuju na to da su oni glasali za apelanta, te da su njega kontaktirali u vezi obećanih 100,00 KM i nakon izbora, a što je pravilno utvrđeno i u pobijanoj presudi.

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1., 2. i 3. tač. a), b) i d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, smatra da su prekršena i njegova prava iz člana 14. st. 1., 2. i 3. tač. b) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i prava iz člana 11. st. 1. i 2. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Navodi da ne postoji niti jedan dokaz koji ukazuje na znanje apelanta o teškom materijalnom položaju lica navedenih u presudi niti o njegovom htijenju ili pristanku da takav njihov materijalni položaj koristi. Dalje navodi da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen procesni zakon kada je sud teret dokazivanja sa tužioca prebacio na optuženog čime je povrijeđen i princip in dubio pro reo. Nadalje apelant ističe da mu u postupku nije dozvoljeno da kao dokaz izvede zapisnik o saslušanju N.D. u PI Cazin od 17. februara 2011. godine uz obrazloženje suda da je odbrana mogla N.D. pozvati kao svjedoka. Apelant ukazuje i na povredu principa jednakosti strana u postupku i povredu prava na obrazloženu presudu. U odnosu na privremenu mjeru apelant navodi da je Sud BiH kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci na zahtjev apelanta zamijenio novčanom kaznom u iznosu od 18.000,00 KM, a koju je apelant u cijelosti izmirio 30. avgusta 2013. godine. Ističe da je poslanik u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, te da šteta koja može nastati prestankom njegovog poslaničkog mandata prije donošenja konačne odluke po ovoj apelaciji je nesaglediva i nenadoknadiva. Također, ukazuje da je oženjen i da ima dvoje maloljetne djece kojima je on jedini hranilac. Dakle, po mišljenju apelanta prestanak njegovog poslaničkog mandata prije donošenja konačne odluke po predmetnoj apelaciji doveo bi do nastanka materijalne i nematerijalne štete koja se ne bi mogla nadoknaditi.

11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava tokom sudskih postupka, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

13. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi do okončanja postupka po apelaciji odložio prestanak apelantovog poslaničkog mandata u Predstavničkom domu Federacije Bosne i Hercegovine budući da bi navedeno po njegovom mišljenju dovelo do nastanka materijalne i nematerijalne štete koja se ne bi mogla nadoknaditi i spriječiti na drugi način. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru odnosno nije dostavio dokaze koji bi ukazivali da je donošenje takve privremene mjere u interesu stranka i pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 77. Pravila Ustavnog suda. Ovo tim prije što osporenim odlukama uopće nije odlučivano o apelantovom poslaničkom mandatu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić