Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-123/13 (F. B. i A. M. i V. A.,R. M. iz Ljubuškog, I. N. iz Tomislavgrada i A. M. iz Posušja)
Odluka donesena 13. 01. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-123/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 01. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine, u predmetu broj AP-123/13, rješavajući apelacije Filipa Barbarića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Filip Barbarić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 029283 11 GŽ od 7. decembra 2012. godine;
Abdulah Mujezinović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 002356 12 GŽ 2 od 17. januara 2013.
godine;
Vesna Akrap, protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 064163 13 GŽ od 14. marta 2013. godine;
Robert Milas, Ivan Nevisić i Antonio Međugorac, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 165273 11RSŽ od 10. oktobra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-123/13 Filip Barbarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 11. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 029283 11 GŽ od 7. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u postupku koji je tužitelj JP „Elektroprivreda HZ Herceg Bosne“ d.d Mostar pokrenuo protiv apelanta kao tuženog radi isplate duga za električnu energiju, tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka s obzirom na uspjeh tužitelja u parnici od 5,7%, apelanta od 94,3%. Pored toga, sud je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na tužbu, jer je zaključio da u spisu ne postoji dokaza da je odgovor na tužbu sačinjen u pismenom obliku od strane apelantovog punomoćnika, te apelantov zahtjev za naknadu PDV-a, jer apelant nije dostavio sudu dokaz da je njegov punomoćnik obveznik PDV-a, kao i apelantov zahtjev za priznanje troškova takse na žalbu, jer u spisu ne postoji dokaz da je pomenuta taksa plaćena.
2. AP-545/13 Abdulah Mujezinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Miro Blaž advokat iz Viteza, podnio je 7. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 002356 12 GŽ 2 od 17. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom koja je donesena u parničnom postupku, koji je apelant pokrenuo protiv tužene Federacije Bosne i Hercegovine-Vlade Federacije Bosne i Hercegovine radi naknade štete, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu, troškova poštarine i sastava prijedloga. Sud je, primjenjujući odredbe člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojima je propisano da će sud, pri odlučivanju koje će troškove nadoknaditi stranci, uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, zaključio da troškovi koje je apelant tražio u konkretnom slučaju nisu potrebni za vođenje parnice, zbog čega je donesena je odluka kao u dispozitivu rješenja.
3. AP-2219/13 Vesna Akrap (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Busovače, koju zastupa Miro Blaž advokat iz Viteza, podnijela je 22. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 064163 13 GŽ od 14. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u parničnom postupku koji je apelantica pokrenula protiv tuženog A.A. radi smetanja posjeda, tuženi je obavezan da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 820,00 KM (umjesto ranije dosuđenog iznosa od 2.326,00 KM), dok je odbijen apelantičin zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu. U pogledu visine troškova sud je zaključio da se u konkrentom slučaju treba primijeniti član 22. tačka 1. Advokatske tarife kojom su utvrđene naknade punomoćniku-advokatu za sastav tužbe, zastupanje na pripremnom ročištu, zastupanje na glavnoj raspravi i sl. za koje radnje je sud odredio iznos troškova u ukupnom iznosu bliže navedenom u dispozitivu rješenja. Također, sud je zaključio da apelantica nije ničim potkrijepila troškove za slanje i fotokopiranje tužbe, te troškove prevoza punomoćnika. Osim toga, sud je primjenjujući odredbe člana 387. stav 1. ZPP-a kojima je propisano da će sud, pri odlučivanju koje će troškove nadoknaditi stranci, uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, zaključio da troškovi odgovora na žalbu koje je apelantica tražila, u konkretnom slučaju nisu potrebni za vođenje parnice.
4. AP-4541/13 Robert Milas iz Ljubuškog, Ivan Nevisić iz Tomislavgrada i Antonio Međugorac iz Posušja (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 7. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 165273 11RSŽ od 10. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom koja je donesena u parničnom postupku, kojeg su apelanti pokrenuli protiv tužene Federacije Bosne i Hercegovine-Sudske policije radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, apelantima su djelimično priznati troškovi postupka. Sud je zaključio da apelantima u skladu sa članom 386. i 387. ZPP-a nesporno pripadaju troškovi postupka koji se sastoje od sastava tužbe, zastupanja na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu, te troškovi prevoza advokata. Međutim, sud je zaključio da apelantima ne pripadaju troškovi postupka koji se odnose na odsustvo njihovog punomoćnika-advokata iz njegovog ureda, budući da su punomoćniku apelanata već priznati putni troškovi, te naknada za rad advokata, a osim toga punomoćnik apelanata je mogao da obezbijedi zamjenu u ličnosti advokata u sjedištu suda.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 123/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić