Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1432/13 (M. Ć. i drugi)

Odluka donesena 13. 01. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1432/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 01. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine, u predmetu broj AP-1432/13, rješavajući apelacije Mirsada Ćehića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mirsad Ćehić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 031643 11 Rev od 29. novembra 2012.

godine;

Željko Kopić, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 011502 13 Gž od 7. juna 2013. godine;

Nedžad Hadžimusić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004781 13 Rev od 19. juna 2013. godine;

Enver Džaferović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 006587 08 Rsž od 29. augusta 2013. godine;

Miloš Veljko, Jugoslav Tepić, Uglješa Sladojević, Dalibor Palalić i Milenko Popović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 010144 13 Rev od 4. septembra 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1432/13 Mirsad Ćehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 5. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 031643 11 Rev od 29. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezana tužena da apelantu isplati određene novčane iznose na ime razlike plata, regresa i naknade toplog obroka, dok je preko dosuđenog iznosa odbijen apelantov zahtjev za isplatu na ime razlike plata i naknade toplog obroka. U toku postupka je utvrđeno da je bio osnovan apelantov zahtjev za isplatu razlike regresa za 2004. i 2005. godinu, te razliku plate i toplog obroka za decembar 2005. godine, u smislu člana 6. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim primanjima koje nemaju karakter plaće i člana 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Međutim, zaključeno je da na strani tužene nije postojala obaveza za isplatu razlika plata i toplog obroka za period nakon 1. januara 2006. godine, u smislu člana 72. stav 2. Zakona o odbrani BiH, kojim je propisano da su entitetske vlade odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine.

2. AP-3564/13 Željko Kopić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokat iz Orašja, podnio je 15. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 011502 13 Gž od 7. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom primljeno je na znanje povlačenje apelantove tužbe radi uplate doprinosa, te je obavezan apelant da tuženoj nadoknadi troškove postupka. U toku postupka je utvrđeno da apelantov zahtjev za nadoknadu troškova postupka nije osnovan, iz razloga što apelant nije dokazao da je tužena svojom krivicom prouzrokovala iniciranje parnice, te su se time stekli uslovi za primjenu člana 326. Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine. Nadalje, utvrđeno je da je apelant podnio tužbu prije traženja relevantnih podataka temeljem kojih bi odlučio da li je potrebno podnijeti tužbu. Kako je apelantov zahtjev za nadoknadu troškova postupka bio neosnovan, a tužene osnovan, odluka o troškovima postupka je donesena na osnovu člana 327. stav 1. a u vezi sa čl. 324., 332. i 333. Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine.

3. AP-3625/13 Nedžad Hadžimusić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nijaz Hadžimusić iz Sarajeva, podnio je 21. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004781 13 Rev od 19. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se utvrdi da apelantu radni odnos i sva prava po osnovu statusa državnog službenika nisu prestala povodom upućivanja apelanta na rad u inostranstvo, vraćanja na radno mjesto rukovodećeg državnog službenika u Ministarstvo vanjskih poslova, te isplata plata koje bi ostvario da je radio, naknade nematerijalne štete i naknade za stan. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije dokazao činjenice na kojima je zasnivao tužbeni zahtjev, niti je provodio dokaze koji su se odnosili na visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje, utvrđeno je da nije bilo uslova da sud po službenoj dužnosti odredi dokaze, jer u konkretnom slučaju dokaze predlažu i izvode samo stranke.

4. AP-4058/13 Enver Džaferović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 006587 08 Rsž od 29. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi poništenja rješenja Federalnog ministarstva odbrane i tužene, uspostave radnog odnosa, te isplate plaće. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije ispunjavao posebne uslove za profesionalnu vojnu službu, s obzirom da je imao čin natporučnika za koji je prema posebnim uslovima bila predviđena visoka stručna sprema, a izuzetno viša školska sprema. S tim u vezi, utvrđeno je da apelant nije dokazao da posjeduje odgovarajuću spremu, pa je rješenje tuženog bilo doneseno u skladu sa kriterijima tuženog za obavljanje profesionalne službe.

5. AP-4549/13 Miloš Veljko, Jugoslav Tepić, Uglješa Sladojević, Dalibor Palalić i Milenko Popović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Milan Romanić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 8. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 010144 13 Rev od 4. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata radi isplate određenih novčanih iznosa na ime razlike u plati zbog nezakonitog umanjenja i na ime razlike naknade za ishranu (topli obrok). U toku postupka je utvrđeno da su apelanti bili zaposlenici u Graničnoj policiji Bosne i Hercegovine i da su im u spornom periodu obračunate plate u skladu sa Odlukom o visini za obračun plate zaposlenim u institucijama BiH, što je bilo u skladu sa ovlaštenjima iz člana 3. stav 1. tačka d) Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH. Navedenim je propisano da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, poštujući princip fiskalne odgovornosti, ako to zahtijeva održavanje makroekonomske stabilnosti, može odobriti promjenu osnovice za obračun plate u određenom procentu za fiskalnu godinu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1432/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1432/13 (M. Ć. i drugi) | Sudska praksa | Aktio