Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1466/13 (L. A.)

Odluka donesena 13. 01. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1466/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 01. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine, u predmetu broj AP-1466/13, rješavajući apelacije Liane Amidžić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Liana Amidžić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 003505 08 Rsž od 21. marta 2012. godine;

Zlatko Topić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 Rs 002210 12 Rev od 22. januara 2013. godine;

M.R., protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 Rs 014513 12 Rsž od 17. maja 2013. godine;

Smajil Kahriman, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 003900 13 Gž od 18. jula 2013. godine;

Julija Milinković, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 042745 11 Rsž od 8. februara 2012. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1466/13 Liana Amidžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, podnijela je 9. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 003505 08 Rsž od 21. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantičina tužba i obavezana tužena da apelantici isplati određene novčane iznose na ime razlike plate i razlike regresa, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu na ime razlike plate i razlike regresa preko dosuđenog iznosa. U toku postupka je utvrđeno da je djelomično osnovan apelantičin tužbeni zahtjev u smislu relevantnih odredbi Zakona o radu i Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH, dok je u preostalom dijelu odbijen s obzirom da je bio previsoko postavljen i nije bio u skladu sa datim nalazom vještaka i sudskom praksom sudova sa područja Unsko-sanskog kantona.

2. AP-1931/13 Zlatko Topić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 8. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 Rs 002210 12 Rev od 22. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezan tuženi da apelantu isplati određene novčane iznose na ime razlike naknade za ishranu – toplog obroka i naknade za korištenje godišnjeg odmora – regresa, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlika plata. U toku postupka je utvrđeno da ovlašteni predstavnici zaposlenika i poslodavaca srednjeg obrazovanja Unsko-sanskog kantona, nakon stupanja na snagu Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH, nikada nisu pristupili utvrđivanju osnovice za plaće i koeficijent složenost poslova na način propisan odredbom člana 28. stav 2. navedenog Kolektivnog ugovora. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je apelant mogao ostvarivati razliku plaće koja mu je isplaćena i plaće prema navedenom Kolektivnom ugovoru, samo u slučaju da je dokazao da je plaća koja mu je isplaćena niža od plaće koju su u istom periodu primali službenici organa uprave Unsko-sanskog kantona iste stručne spreme i složenosti poslova, što apelant nije dokazao.

3. AP-3434/13 M.R. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Fikret Čelebić, advokat iz Novog Grada, podnijela je 5. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 Rs 014513 12 Rsž od 17. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba kojom je tražila da se utvrdi da je rješenjima tužene apelantici nezakonito prestao radni odnos, poništenje ugovora i uspostavu radno-pravnog statusa. U toku postupka je utvrđeno da apelantica nije dokazala da su nezakonite odluke tužene po kojim joj je otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme i ponuđen novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme na mjesto nastavnika muzičke kulture. Nadalje, utvrđeno je da je tužena zakonito postupila kada je apelantici otkazala ugovor o radu i ponudila joj zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima, jer u konkretnom slučaju apelantica kod tužene može u skladu sa svojom stručnom spremom i kvalifikacijama obavljati jedino poslove nastavnika muzičke kulture, te joj je od strane tužene omogućeno da navedene poslove i obavlja.

4. AP-4271/13 Smajil Kahriman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sanjin Bandović, advokat iz Živinica, podnio je 18. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 003900 13 Gž od 18. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i poništena odluka tužene kojom je apelant privremeno udaljen iz službe do završetka istrage, odnosno, okončanja disciplinskog postupka, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje odluke tužene kojom je apelantu prestao ugovor o radu bez otkaznog roka, te da ga tužena vrati na poslove koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa i raskida ugovora o radu. U toku postupka je utvrđeno da je apelant odluku kojom mu je prestao ugovor o radu primio 21. jula 2003. godine, a da je tužbu podnio 29. decembra 2010. godine, odnosno, podnesak kojim je proširio tužbu 30. maja 2012. godine. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je apelantu tužbu podnio neblagovremeno, odnosno, nakon proteka roka iz člana 83. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa.

5. AP-4290/13 Julija Milinković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Azer Guzin, advokat iz Mostara, podnijela je 21. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 042745 11 Rsž od 8. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantičina tužba i obavezana tužena da apelantici isplati određene novčane iznose na ime razlike isplaćenih i pripadajućih plata, na ime povećanja plaće po osnovu prekovremenog rada, na ime neisplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora – regresa i na ime naknade za slučaj smrti člana porodice, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu na ime razlike isplaćenih i pripadajućih plata i na ime povećanja plaća po osnovu prekovremenog rada preko dosuđenih iznosa, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove spora. U toku postupka je utvrđeno da nije bilo pravosnažno riješeno o apelantičinom zahtjevu prije donošenja odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29/11 od 23. novembra 2011. godine (kojom je utvrđeno da Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva u vrijeme zaključivanja u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine), da navedenom odlukom nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje i da se stoga navedena odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine neposredno primjenjuje u konkretnom slučaju. S obzirom na navedeno, zaključeno je da apelantica svoja potraživanja za isplatu na ime razlike isplaćenih i pripadajućih plata i na ime povećanja plaća po osnovu prekovremenog rada za određeni period nije mogla temeljiti na Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva, jer ovaj Kolektivni ugovor od donošenja odluke Ustavnog suda Federacije BiH nije mogao proizvoditi bilo kakve pravne efekte, nego su apelantici za sporni period dosuđene naknade prema nalazu i mišljenju vještaka prema varijanti nalaza po odredbama Općeg kolektivnog ugovora. U pogledu odluke o troškovima postupka, obrazloženo je da je odlučeno da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka, s obzirom da je konačni uspjeh apelantice u predmetnoj parnici iznosio 50% i da je i tužena imala troškove postupka jer ju je zastupao punomoćnik – advokat.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1466/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u predmetu AP-4290/13 Kantonalni sud u Mostaru dovoljno jasno obrazložio zašto se u konkretnom slučaju nisu mogle primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u Odluci Ustavnog suda broj AP 3519/11 od 4. jula 2014. godine, gdje je, između ostalog, zaključio:“… da se ne može smatrati proizvoljnim stav Vrhovnog suda da odluka Ustavnog suda Federacije nema retroaktivno važenje“ (tačka 56. navedene Odluke). Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1466/13 (L. A.) | Sudska praksa | Aktio