Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1474/13 (E. C.)

Odluka donesena 13. 01. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1474/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 01. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine, u predmetu broj AP-1474/13, rješavajući apelacije Edina Cokoje i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Edin Cokoja, protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Pr 030416 12 Pžp od 28. decembra 2012. godine;

Andrea Sušac, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 117917 12 Pžp od 28. januara 2013. godine;

Draženko Bartula, protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Pr 031103 13 Pžp od 18. aprila 2013. godine;

Armin Lekić i Jasmin Lekić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Pr 028792 13 Pžp od 27. septembra 2013. godine;

Neđo Grmaš i Slavko Grmaš, protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 Pr 028593 13 Pžp od 19. decembra 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1474/13 Edin Cokoja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozor-Rame, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić Mostar, podnio je 9. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Pr 030416 12 Pžp od 28. decembra 2012. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za prekršaje iz člana 57. stav 2. i člana 174. stav 2. Zakona o osnovama bezbijednosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOOBS), pa mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM, zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od dva mjeseca i utvrđena dva kaznena boda. Istom odlukom je drugooptuženi proglašen krivim za prekršaj iz člana 174. stav 2. ZOOBS-a, izrečena mu novčana kazna, zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od jedan mjesec i utvrđena dva kaznena boda. U toku postupka je dokazano da je apelant poduzeo radnju preticanja kolone vozila na mjestu gdje to nije smio uraditi, iz razloga jer mu je iz suprotnog pravca u susret dolazilo drugo vozilo, na koji način je ugrozio sebe i druge sudionike u prometu, te izazvao prometnu nezgodu.

2. AP-1475/13 Andrea Sušac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čapljine, koju zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 9. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 117917 12 Pžp od 28. januara 2013. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelantica je proglašena odgovornom za prekršaj iz člana 4. Zakona o fiskalnim sistemima, pa joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM. U odnosu na apelantičine navode da sud nije primijenio odredbu člana 11. stav 5. Zakona o prekršajima FBiH, kojom je limitiran iznos novčane kazne za prekršaj propisan zakonom za fizička lica do iznosa od 1.500,00 KM, obrazloženo je da je Zakon o fiskalnim sistemima pod pojmom poduzetnik podrazumijevao svako lice koje je kod nadležnog organa registrovano za obavljanje samostalne privredne i druge zakonom propisane djelatnosti. S tim u vezi, utvrđeno je da apelantica u konkretnom slučaju kasu nabavlja kao poduzetnik, pa se samim tim gubi njeno svojstvo fizičke osobe koja je osnovala samostalnu trgovačku radnju. Nadalje, utvrđeno je da je smisao uvođenja fiskalnih kasa u tome da poreski organ ima uvid u djelatnost svakog poduzetnika, a ne fizičke osobe, tako da se odredba člana 11. stav 5. Zakona o prekršajima FBiH nije odnosila na poduzetnike.

3. AP-2635/13 Draženko Bartula (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, kojeg zastupa Neđo Šutanović, advokat iz Sokoca, podnio je 17. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Pr 031103 13 Pžp od 18. aprila 2013. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaje iz čl. 8. i 11. Zakona o javnom redu i miru, pa mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 400,00 KM. U toku postupka je na usmenom pretresu proveden dokazni postupak, saslušan oštećeni i izvršen uvid u materijalne dokaze, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene svih izvedenih dokaza zaključeno da je apelant počinio predmetne prekršaje.

4. AP-4281/13 Armin Lekić i Jasmin Lekić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tešnja, koje zastupa Drinka Lekić, advokat iz Tešnja, podnijeli su 21. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Pr 028792 13 Pžp od 27. septembra 2013. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti su proglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 2. Zakona o javnom redu i miru, pa im je izrečena novčana kazna u iznosu od po 200,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da apelantima nije bilo uskraćeno bilo kakvo pravo na odbranu, niti da je istim nezakonito onemogućeno provođenje dokaza, te da je na osnovu ocjene dokaza, utvrđena prekršajna odgovornost apelanata. Nadalje, prilikom izricanja novčanih kazni, ocijenjene su sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te su apelantima izrečena adekvatne prekršajne sankcije kojima se postiže kako opća tako i specijalna prevencija.

5. AP-5412/13 Neđo Grmaš i Slavko Grmaš (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mrkonjića Grada, koje zastupa Miroslav R. Debeljak, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 31. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 Pr 028593 13 Pžp od 19. decembra 2013. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti i ostali optuženi su proglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 12. Zakona o javnom redu i miru, pa im je izrečena novčana kazna. U toku postupka je na osnovu priznanja ostalih optuženih, izjave svjedoka i medicinske dokumentacije utvrđeno da je došlo do tuče između apelanata, s jedne strane, i ostalih optuženih, s druge strane, te da su u radnjama istih sadržana sva bitna obilježja predmetnog prekršaja.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1474/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1474/13 (E. C.) | Sudska praksa | Aktio