Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1507/13 („Horizont“ d.o.o. Vitez)
Odluka donesena 13. 01. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1507/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 01. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine, u predmetu broj AP-1507/13, rješavajući apelacije „Horizont" d.o.o. Vitez i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
“Horizont“ d.o.o. Vitez, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ps 026229 12 Pž od 31. januara 2013.
godine;
„INTERTEKSTIL“ d.o.o. Čitluk, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 055353 10 Pž od 13. oktobra 2011.
godine;
„Dejan-Komerc“ d.o.o. Doboj, protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Mals 017220 13 Pž od 28. maja 2013.
godine;
„Tipa Staklo“ d.o.o. Mostar, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mals 006471 13 Pž od 19. augusta 2013. godine;
„Energoinvest“ Tvornica procesne opreme d.d. Jajce, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Ps 009553 12 Rev od 11. jula 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1507/13 „Horizont“ d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnio je 10. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ps 026229 12 Pž od 31. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga, te je odbijena apelantova protivtužba radi isplate određenog novčanog iznosa. U toku postupka je utvrđeno da su tužitelj i apelant bili u dugogodišnjim poslovnim odnosima na osnovu kojih je vršeno plaćanje po ispostavljenim računima. Nadalje, na osnovu izvedenih materijalnih dokaza utvrđeno je da je postojao dug koji apelant nije platio tužitelju, što je potvrđeno i nalazom vještaka. U pogledu protivtužbe, koja se odnosila na sticanje bez osnova tužitelja u smislu da je apelant tvrdio da je platio račun za koji nije nikad primio robu, obrazloženo je da je vještak u svom nalazu od ukupnog duga odbio sporan iznos i tako dobio utuženi iznos, što je značilo da tužitelj navedeni iznos nije stekao bez osnova i ne traži ga tužbom. Nadalje, imajući u vidu odredbu člana 211. Zakona o obligacionim odnosima, utvrđeno je da apelant nije nikad reagovao nakon primitka niti jednog računa, pa ni spornog po kojem je platio traženi iznos, te je zaključeno da je apelant znao da je dužan platiti sporni iznos što je i učinio svjesno, a s druge strane ničim nije dokazao da je zadržao pravo da traži vraćanje plaćenog iznosa ili da je platio navedeni iznos da bi izbjegao prinudu.
2. AP-1998/13 „INTERTEKSTIL“ d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miro Volarić, advokat iz Mostara, podnio je 10. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 055353 10 Pž od 13. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezan tuženi da mu isplati određeni novčani iznos, dok je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa. U toku postupka je prostim zbrajanjem iznosa iz ugovora o pozajmici utvrđen ukupan iznos duga, te uzimajući u obzir i vraćeni iznos, utvrđeno da je dug tuženog prema apelantu iznosio određeni novčani iznos, dok je preko dosuđenog iznosa odbijen tužbeni zahtjev.
3. AP-3488/13 „Dejan-Komerc“ d.o.o. Doboj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zagorka Đuričić, advokat iz Doboja, podnio je 7. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Mals 017220 13 Pž od 28. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je tužni da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime troškova postupka. U toku postupka je utvrđeno da je tuženi u odgovoru na tužbu priznao tužbeni zahtjev i da je po prijemu tužbe izvršio svoje obaveze prema apelantu, pa je apelant povukao tužbu i ostao kod zahtjeva za naknadu troškova postupka, prema troškovniku priloženom u tužbi. Međutim, utvrđeno je da apelant u tužbi nije naveo niti je uz tužbu priložio opredijeljen troškovnik, niti u naknadnim podnescima, već je u petitu tužbenog zahtjeva tražio naknadu troškova parničnog postupka „koliko budu iznosili“. S obzirom na navedeno, zaključeno je da apelantu pripadaju opravdani troškovi plaćene sudske takse, dok apelant nije tražio niti dokazao eventualne druge troškove.
4. AP-3959/13 „Tipa Staklo“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nermin Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je 20. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mals 006471 13 Pž od 19. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga. U toku postupka je utvrđeno da su stranke, kao subjekti obligacije, ugovorili prodaju robe i da je tužitelj predao apelantu predmetnu robu, te je stoga apelant bio dužan ispuniti svoju obavezu plaćanja cijene robe, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima.
5. AP-4294/13 „Energoinvest“ Tvornica procesne opreme d.d. Jajce (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emina Begić, advokat iz Bugojna, podnio je 21. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Ps 009553 12 Rev od 11. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga, dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva. U toku postupka je utvrđeno da su tužitelj i apelant bili u poslovnoj saradnji, te da je apelant dugovao tužitelju predmetni novčani iznos na ime izvršenih usluga, utroška materijala i po osnovu pozajmice.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1507/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić