Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1837/13 (R. M. i drugi)
Odluka donesena 13. 01. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1837/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 01. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine, u predmetu broj AP-1837/13, rješavajući apelacije Ruže Mijić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ruža Mijić, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 016500 12 Gž od 30. novembra 2012. godine;
ZZ "Ratar" Brka, Brčko distrikt BiH, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 002160 13 Gž od 10. septembra 2013. godine;
„Auto-Commerce“ d.o.o. Gornji Vakuf/Uskoplje, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Ps 034220 12 Rev od 17. septembra 2013. godine;
Hatka Hopić i Nermina Kovačević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 002798 12 Rev od 1.
augusta 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1837/13 Ruža Mijić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vlasenice, podnijela je 29. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 016500 12 Gž od 30. novembra 2012. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 3. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi Osnovni sud u Vlasenici obaveže da joj na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da se, imajući u vidu predmetno činjenično stanje, u konkretnom slučaju ne može govoriti o odgovornosti tuženog i obavezi naknade materijalne štete apelantici. Nadalje, utvrđeno je da je shodno izvršnom naslovu, rješenju Osnovnog suda od 27. septembra 2002. godine, a u vezi sa drugim provedenim dokazima, na nesumnjiv način dokazano da apelantica nije ispunila svoju obavezu iz istog te obezbijedila nužni smještaj L.V., bivšem suprugu, i time izvršenje nije ni moglo biti provedeno. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je apelantica doprinijela odugovlačenju izvršnog postupka, naročito cijeneći činjenicu da je zatražila odlaganje izvršnog postupka na neodređeno vrijeme. Također, sud je zaključio da nije dokazano nezakonito i neefikasno postupanje tuženog, koje je apelantica navela u tužbenom zahtjevu, a što je potkrijepljeno uvidom u izvršni spis Osnovnog suda.
2. AP-4746/13 ZZ "Ratar" Brka, Brčko distrikt BiH (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 21. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 002160 13 Gž od 10. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu kao nesavjestan posjednik njegovih nekretnina, preciziranih u izreci prvostepene presude, plati na ime ubranih i neubranih plodova sa tih nekretnina određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije dokazao osnovanost svog potraživanja, odnosno nije dokazao da bi se u periodu od 1991. do 11. juna 2007. godine, kad je tuženi bio u posjedu predmetnih nekretnina, bavio proizvodnjom kultura za koje je vještak poljoprivredne struke uradio pismeni nalaz i mišljenje i visinu dobiti koju bi u tom periodu ostvario, jer nalaz vještaka poljoprivredne struke nije dovoljan dokaz za takvo utvrđenje. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je apelant kao stranka koja traži neostvarenu dobit bio u obavezi da dokaže da bi baš te kulture uzgajao ili neke od njih, da bi ih uzgajao cijele godine i na cijeloj toj površini i kolika bi bila ostvarena dobit od toga, odnosno dobit koja se osnovano mogla očekivati prema redovnom toku stvari, a čije ostvarenje je spriječeno radnjom tuženog, kako je to propisano odredbom člana 189. Zakona o obligacionim odnosima. U vezi s tim, sud je zaključio da za ostvarivanje zahtjeva za naknadu štete po osnovu izmakle dobiti nije dovoljno utvrditi samo postojanje mogućnosti za ostvarivanje takve dobiti, već je neophodno dokazati namjeru takvog sticanja, kao i realnu izvjesnost takvog sticanja po redovnom toku stvari i visinu te dobiti, a ne samo koje kulture bi se mogle uzgajati (pretpostavka) na tom području, kako je vještak uradio svoj nalaz i mišljenje.
3. AP-4749/13 „Auto-Commerce“ d.o.o. Gornji Vakuf/Uskoplje (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Arif Miralem, advokat iz Donjeg Vakufa, podnio je 21. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Ps 034220 12 Rev od 17. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju na ime naknade za upotrebu tuđe stvari u određenom vremenskom periodu isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da su pravilno primijenjene odredbe člana 219. Zakona o obligacionim odnosima, prema kojima imalac stvari može zahtijevati naknadu od lica koje je neovlašteno upotrijebilo tu stvar kao tuđu u svoju korist, jer imajući u vidu da je apelant neovlašteno koristio predmetne poslovne prostorije tužitelja u određenom vremenskom periodu, tada je u obavezi platiti naknadu tužitelju, čija visina je pravilno utvrđena i kreće se u visini zakupnine koja je u vrijeme korištenja bila uobičajena u mjestu gdje se te poslovne prostorije nalaze. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se kod činjenica da su imovinsko-pravni i poslovni odnosi između tužitelja i I.M. riješeni u drugim sudskim postupcima, da je na predmetnim poslovnim prostorijama bila istaknuta firma apelanta i da je I.M. bio u radnom odnosu kod apelanta, te da se promet evidentirao u apelantovoj dokumentaciji, apelant ne može osloboditi obaveze plaćanja naknade i odgovornosti shodno navedenim zakonskim odredbama, zbog čega nema mjesta primjeni instituta prava zadržavanja iz čl. 286. i 287. pomenutog zakona.
4. AP-4763/13 Hatka Hopić iz Doboj Juga i Nermina Kovačević iz Doboja (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Fehim Alić, advokat iz Maglaja, podnijele su 22. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 002798 12 Rev od 1. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da im tuženi na osnovu ugovora o korištenju zemljišta isplati ukupan iznos od 29.715,00 KM, od čega iznos od 8.050,00 KM na ime naknade za korištenje nekretnina i iznos od 21.665,00 KM na ime troškova sanacije nekretnina. U toku postupka je utvrđeno da ugovorena naknada predstavlja naknadu za izvađeni šljunak, pa pošto apelantice nisu vlasnice šljunka, već je šljunak kao sirovina u vlasništvu F BiH, to apelanticama ne pripada pravo na ostatak naknade za izvađeni šljunak u iznosu od 8.050,00 KM. Nadalje, u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 21.665,00 KM na ime dovođenja njihovog zemljišta u prvobitno stanje, sud je zaključio da kada se tuženi, kao zakupoprimac, ugovorom o zakupu i korištenju zemljišta obavezao da nakon isteka ugovora izvrši nasipanje zemljišta obradivom zemljom u visini u kojoj je parcela bila prije početka korištenja, dakle prije predaje u zakup (što je u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima), to kod činjenica da je sanacija nakon raskida ugovora bila moguća i započeta, zatim da su svjedoci F.B. i zakonski zastupnik tuženog potvrdili da su započeli sanaciju zemljišta apelantica, ali da su u tome bili spriječeni, apelanticama ne pripada pravo na isplatu novčane vrijednosti uspostave prijašnjeg stanja, jer je naknada u novcu iznimka od pravila da se nastala šteta popravlja uspostavom stanja koje je bilo prije nego što je šteta nastala.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1837/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić