Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1907/13 (A. J. i drugi)
Odluka donesena 13. 01. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1907/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 01. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine, u predmetu broj AP-1907/13, rješavajući apelacije Amira Jagodića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Amir Jagodić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 017362 12 Kž od 30. januara 2013. godine;
Mujaga Jagodić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 011961 12 Kž od 30. oktobra 2012. godine;
Adnan Husanović i Elvir Husanović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 176377 13 Kž od 28. marta 2013. godine;
Ejub Kučuk, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 117981 13 Kž od 28. marta 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1907/13 Amir Jagodić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Đurđevika, podnio je 6. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 017362 12 Kž od 30. januara 2013. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi stava 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u sticaju sa produženim krivičnim djelom nasilja u porodici iz člana 222. stav 2. u vezi stava 1. KZ FBiH, pa mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno određeno da se navedena kazna neće izvršiti ako apelant za vrijeme od tri godine ne učini novo krivično djelo. U toku postupka je utvrđeno da je apelant na ročištu u uvodnom izlaganju promijenio izjavu o krivnji tako da je priznao krivnju za predmetna krivična djela i da je prvostepeni sud održao umjesto glavnog pretresa ročište na kojem je razmotrio izjavu o priznanju krivnje u smislu člana 245. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), te prihvatio izjavu o priznanju krivnje nakon što je ocijenio da je priznanje krivnje apelanta potvrđeno brojnim dokazima.
2. AP-2263/13 Mujaga Jagodić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, podnio je 27. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 011961 12 Kž od 30. oktobra 2012. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo sprečavanje službene osobe u vršenju službene radnje iz člana 358. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, pa mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci i istovremeno određeno da se navedena kazna neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine ne učini novo krivično djelo. Nadalje, apelant je obavezan da nadoknadi troškove krivičnog postupka i paušal sudu, dok je oštećeni sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnični postupak. U toku postupka je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da su oštećeni, općinski inspektori postupajući u okviru službenih ovlaštenja, došli u dvorište apelantove porodične kuće i da ih je apelant, znajući da se radilo o općinskim inspektorima, napao verbalno i fizički i tako ih spriječio da izvrše inspekcijski pregled, te nanio lake tjelesne ozljede jednom od inspektora i oštetio službeno vozilo.
3. AP-2627/13 Adnan Husanović i Elvir Husanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Fadil Abaz, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 17. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 176377 13 Kž od 28. marta 2013. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti su proglašeni krivim za krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. KZ FBiH, pa su im izrečene kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci, dok je oštećeni sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnični postupak. U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud dva puta uredno pozivao na glavni pretres svjedoka – oštećenog, koji je živio i radio u inostranstvu, međutim, isti se nije odazvao pozivu suda, niti je pri tome bilo poznato da li će se navedeni svjedok uopće vraćati u Bosnu i Hercegovinu. S obzirom da se navedeni svjedok nije odazvao urednim pozivima suda i da osim pozivanja svjedoka, koji se nalazio van Bosne i Hercegovine, nije postojala mogućnost da se isti prinudno dovede na glavni pretres, zaključeno je da navedeni svjedok ne želi svjedočiti na glavnom pretresu i stoga je na osnovu člana 288. stav 2. ZKP FBIH odlučeno da se koristi kao dokaz njegov iskaz iz istrage, pri čemu je strankama i branitelju apelanata data mogućnost da se izjasne o sadržaju i zakonitosti navedenog dokaza.
4. AP-3460/13 Ejub Kučuk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amila Eterović, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 117981 13 Kž od 28. marta 2013. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo sprečavanje službene osobe u vršenju službene radnje iz člana 358. stav 3. u vezi st. 2. i 1. KZ FBiH, pa mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno određeno da se navedena kazna neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. U toku postupka je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da su prijetnje, koje je apelant kritične prilike uputio policajcima, po svom karakteru i okolnostima pod kojima su izrečene, bile takve da se na osnovu istih opravdano mogao očekivati napad od strane apelanta. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1907/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić