Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2229/13 (B. Š. i drugi)
Odluka donesena 13. 01. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2229/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 01. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine, u predmetu broj AP-2229/13, rješavajući apelacije Branka Širića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Branko Širić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005569 11 Uvp od 31. januara 2013. godine;
V.P., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005275 11 Uvp od 24. januara 2013. godine;
Ivica Vlahović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 004128 12 Uvp od 27. juna 2013. godine;
R.M., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005789 12 Uvp od 29. maja 2013. godine;
Josip Stojanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004779 11 Uvp od 30. maja 2013.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2229/13 Branko Širić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Robert Leko, advokat iz Širokog Brijega, podnio je 23. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005569 11 Uvp od 31. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju po Uredbi o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima pripadnika bivše Vojske FBiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba). U toku postupka je utvrđeno da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine presudom broj U- 40/10 od 5. aprila 2011. godine utvrdio da Uredba nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, te stoga više nije postojao pravni osnov, odnosno, propis po kojem je rješavano o apelantovom zahtjevu.
2. AP-2303/13 V.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, advokati iz Čitluka, podnio je 28. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005275 11 Uvp od 24. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je prestalo pravo na ličnu invalidninu III grupe, priznate po prethodnom rješenju nadležnog organa, zbog prestanka postojanja zakonskih uslova za daljnje korištenje prava. U toku postupka je utvrđeno da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom, kod apelanta, kao lica sa utvrđenim procentom oštećenja organizma od 80%, prestali postojati uslovi za daljnje korištenje prava na ličnu invalidninu, koja mu je ranije bila priznata po odredbama zakona koji je važio u vrijeme donošenja prethodnog rješenja.
3. AP-4258/13 Ivica Vlahović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Bruno Božić, advokat iz Travnika, podnio je 17. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 004128 12 Uvp od 27. juna 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 10. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu nije priznat status ratnog vojnog invalida. U toku postupka je na osnovu nalaza nadležne ljekarske komisije utvrđeno da ukupan vojni invaliditet apelanta iznosi ispod 20%.
4. AP-4287/13 R.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, advokati iz Čitluka, podnio je 21. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005789 12 Uvp od 29. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je prestalo pravo na ličnu invalidninu III grupe, kao i dodatak za njegu i pomoć od strane drugog lica II grupe, zbog prestanka postojanja zakonskih uslova za daljnje korištenje navedenih prava. U toku postupka je apelantu utvrđen prestanak priznatih prava, iz razloga što su kod apelanta, u skladu sa odredbama člana 18.b. i člana 24. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom, stupanjem na snagu navedenog Zakona, prestali uslovi za daljnje korištenje priznatog prava.
5. AP-4310/13 Josip Stojanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić Mostar, podnio je 22. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004779 11 Uvp od 30. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida. U toku postupka je utvrđeno da je u obnovi postupka po odredbi člana 52. stav 2. Zakona pravima branilaca i članova njihovih porodica nadležna ljekarska komisija utvrdila da kod apelanta invaliditet iznosi ispod 20%.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2229/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić