Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-234/13 (S. A., E. J. i P. U.,M. D.,E. I. i N. Č.)
Odluka donesena 13. 01. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-234/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 01. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. janaura 2015. godine, u predmetu broj AP-234/13, rješavajući apelacije Selima Alića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Selim Alić, Enesa Jusić i Pero Udovčić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 RS 073646 11 REV od 11. oktobra 2012. godine;
Mustafa Dedić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 RS 030944 11 REV od 11. decembra 2012.
godine;
Ekrem Insanić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 050106 12 REV od 30. maja 2013.
godine;
Nevres Čičkušić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 039905 09 RSZ od 22. maja 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-234/13 Selim Alić, Enesa Jusić i Pero Udovčić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Gradačca, koje zastupa Drago Reljić advokat iz Tuzle, podnijeli su 21. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 RS 073646 11 REV od 11. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi Tuzlanski kanton isplati razliku plaće za period od februara 2006. do januara 2008. godine, a u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave u sudske vlasti (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). U postupku je utvrđeno da se za sporni period odredbe pomenutog Granskog kolektivnog ugovora ne mogu primijeniti u pogledu pitanja visine pojedinačnih prava uposlenih u organima uprave i sudske vlasti, budući da Vlada Tuzlanskog kantona nije dala suglasnost, niti je naknadno pristupila pomenutom Granskom kolektivnom ugovoru. Sud je zaključio da se u konkretnom slučaju može primijeniti jedino Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine, a prema kojem je tužena pravilno apelantima obračunavala i isplaćivala plaće za sporni period.
2. AP-1195/13 Mustafa Dedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 21. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 RS 030944 11 REV od 11. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev te je tužena Federacija Bosne i Hercegovine – Federalno ministarstvo odbrane obavezana da apelantu isplati razliku plaće za decembar 2005. godine i razliku regresa za 2004. i 2005. godinu u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude, dok je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena isplati razliku plaće za period od januara 2006. do februara 2007. godine, kao doprinose za PIO. U odnosu na odbijajući dio presude, koji apelant osporava predmetnom apelacijom, sud je zaključio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene za potraživanja apelanta koja su nastala poslije 1. januara 2006. godine. Naime, sud je ukazao na član 62. stav 1. Zakona o odbrani kojom je regulisano da 1. januara 2006. godine svi državni službenici iz ranijih entitetskih ministarstava odbrane, kojima je u postupku nadležnih entitetskih agencija utvrđen status državnih službenika, postaju državni službenici u Ministarstvu odbrane, i na njih se primjenjuje Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine. Sud je, također, ukazao na odredbu člana 72. stav 2. Zakona o odbrani kojom je propisano da su entitetske vlade idalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstva odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine. Na osnovu navedenog, sud je zaključio da je tužena odgovorna za obaveze prema apelantu po osnovu radnog odnosa nastale isključivo do 1. januara 2006. godine, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
3. AP-3103/13 Ekrem Insanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Advokatska Kancelarija Kebo&Guzin iz Mostara, podnio je 15. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 050106 12 REV od 30. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Hercegovačko-neretvanski kanton isplati naknadu za odvojeni život za period od septembra 2000. do decembra 2003. godine. U postupku je utvrđeno da je apelantu, koji je radio kao sudija Općinskog suda u Mostaru, u spornom periodu isplaćivana naknada za prevoz sa posla na posao na relaciji Ljubuški-Mostar-Ljubuški. S tim u vezi, sud je ukazao na stav Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine koji je izražen u brojnim odlukama, prema kojem se naknada sudija za odvojeni život i naknada za prevoz na radno mjesto isključuju. Zbog navedenog, sud je donio je odluku kao u dispozitivu presude.
4. AP-3850/13 Nevres Čičkušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 10. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 039905 09 RSZ od 22. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine isplati deminerski dodatak za neposredno angažovanje na poslovima deminera u Iraku, kao i dnevnice za službeno putovanje u Irak, u iznosima i za periode koji su bliže navedeni u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je konačnu odluku o upućivanju apelanta u mirovnu misiju u Irak donijelo Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine pa je ono, samim tim, i odgovorno za eventualna potraživanja koja apelantu pripadaju za obavljanje poslova i zadataka deminera. Osim toga, sud je zaključio da apelant ne može od tuženog potraživati niti naknadu dnevnica za službena putovanja, budući da su mu pomenute naknade isplaćivane po osnovu ugovora o profesionalnom angažmanu koji je zaključen sa Ministarstvom odbrane Bosne i Hercegovine.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 234/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić