Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2458/13 (V. S.,D. M. i H. D.)
Odluka donesena 13. 01. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2458/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 01. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine, u predmetu broj AP-2458/13, rješavajući apelacije V. S. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
V. S., protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 K
028764 14 KŽ od 22. marta 2013. godine;
Dragan Marković, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 020387 12 KŽ od 18. marta 2013. godine;
Hasan Družanović, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 K 010024 13 KŽ od 18. juna 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2458/13 V. S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Jezdimir Spasojević advokat iz Bijeljine, podnijela je 6. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 028764 14 KŽ od 22. marta 2013. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelantica je proglašena krivom za krivično djelo falsifikovanje isprava iz člana 377. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, pa joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 KM koju je apelantica dužna platiti u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja presude. U postupku je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka grafološke struke, te drugih materijalnih dokaza, utvrđeno da je apelantica, izvršavajući poslove zaključivanja i realizacije ugovora o komisionoj prodaji motornih vozila za „UTP AM-Company“ d.o.o. Visoko, sačinila kupovni ugovor koji je lično potpisala imenom i prezimenom prodavca D.A. (koji je prije toga preminuo) i imenom i prezimenom kupca V.B., tj. napravila je lažnu ispravu, čime je počinila krivično djelo koje joj se stavlja na teret.
2. AP-2546/13 Dragan Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić advokat iz Tuzle, podnio je 11. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 020387 12 KŽ od 18. marta 2013. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM, koju je apelant dužan platiti u roku od jednog mjeseca po pravosnažnosti presude, u protivnom će se donijeti odluka kojom će se navedena novčana kazna zamijeniti kaznom zatvora tako što će se za svaki 100,00 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora. U postupku je utvrđeno da je apelant u prostoriji DOO „Zovko-osiguranje“ Žepče sačinio ugovor o komisionoj prodaji motornih vozila u kojem je bez znanja i saglasnosti komitenta Z.K., u rubrici u kojoj komitent potpisuje da je vozilo prodano i da mu je isplaćena kupoprodajna cijena, upisao ime i prezime komitenta Z.K., a potom stavio paraf na mjesto predviđeno za potpis komisionara i pečat komisionara DOO „Globus trade“ Tuzla, tj. izradio lažnu ispravu s ciljem da se takva isprava upotrijebi kao prava, čime je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
3. AP-3214/13 Hasan Družanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, podnio je 19. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 K 010024 13 KŽ od 18. juna 2013. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 2., u vezi sa članom 49. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Istom presudom apelantu je izrečena i sigurnosna mjera oduzimanja predmeta krivičnog djela, tj. lažno svjedočanstvo o završenom III stepenu zanimanja tesar na ime N.M., pobliže opisano u izreci presude, a koje će se po pravosnažnosti presude povjeriti nadležnom organu radi uništenja. Nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da je apelant, na zahtjev N.M., nabavio lažno svjedočanstvo o završenom III stepenu zanimanja tesar, ovjereno lažnim pečatom, koje je N.M. upotrijebio kao pravo, tj. apelant je nabavio lažnu ispravu s ciljem da se upotrijebi kao prava, čime je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2458/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić