Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-297/13 (I. R., H. R., Ž. R., D. R. i M. R.,M. M.,N. M. i Marija-Marijana Varnica,A. K. i L. S.)
Odluka donesena 13. 01. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-297/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 01. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine, u predmetu broj AP-297/13, rješavajući apelacije Ivana Rašića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst(„Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ivan Rašić, Hrvoje Rašić, Željko Rašić, Dušan Rašić i Milan Rašić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 005754 11 REV od 30. oktobra 2012. godine;
Marko Matijević, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 035515 12 GŽ od 22. novembra 2012. godine;
Nedeljko Maksimović i Marija-Marijana Varnica, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032486 11 REV od 13. decembra 2012. godine;
Alma Krilić i Lejla Smajlović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 091076 12 REV od 10.
januara 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-297/13 Ivan Rašić, Hrvoje Rašić, Željko Rašić, Dušan Rašić i Milan Rašić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Ljubuškog, koje zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 23. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 005754 11 REV od 30. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav i bez pravnog učinka Ugovor o koncesiji zaključen 2007. godine između tuženih Vlade Zapadnohercegovačkog kantona i tvrtke „Vegić Commerce“ d.o.o. Ljubuški. U postupku je utvrđeno da apelanti u konkretnom slučaju nisu dokazali, niti je to sud po službenoj dužnosti utvrdio, da je pomenuti ugovor o koncesiji koji su tuženi zaključili radi izgradnje staklenika na poljoprivrednom zemljištu na lokaciji označenoj kao Klobuk-Podbrdo, Općina Ljubuški, suprotan prinudnim zakonskim propisima ili moralu ili da je protivan interesima šire društvene zajednice, zbog čega je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
2. AP-597/13 Marko Matijević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Like, kojeg zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banja Luke, podnio je 12. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 035515 12 GŽ od 22. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o darivanju zaključen 2005. godine između tuženih N.K. kao darovaoca i S.Č. kao daroprimca, čiji je predmet 1/14 (1/6 po novom premjeru) dijela parcele u Banja Luci, te da su tuženi dužni priznati i trpjeti da se izvrši brisanje pomenutog ugovora o darovanju i izvrši knjiženje u javnim zemljišnim knjigama brisanjem posjednika i vlasnika S.Č. i ponovnim upisom N.K. kao suvlasnika i suposjednika u ranije opisanom omjeru. U postupku je utvrđeno da je N.K. u vrijeme zaključenja spornog ugovora o darovanju bila suvlasnik i suposjednik dijela predmetnih nekretnina, te je mogla raspolagati svojim suvlasničkim dijelom temeljem pomenutog ugovora, pri čemu na drugoga nije prenijela više prava, kako to apelant neosnovano tvrdi. Također je utvrđeno da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno niti pravo preče kupnje, što bi bio jedan od razloga za poništenje spornog ugovora a, osim toga, istekao je zakonski rok od jedne godine od zaključenja ugovora (tj.19. maja 2004. godine) za podnošenje tužbe po ovom osnovu za poništenje, budući da je apelant tužbu sudu podnio 23. augusta 2005. godine.
3. AP-1219/13 Nedeljko Maksimović i Marija-Marijana Varnica (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupa Jelena Todić advokatica iz Banja Luke, podnijeli su 22. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032486 11 REV od 13. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se opozove ugovor o darovanju zaključen 2007. godine između apelanta Nedeljka Maksimovića kao darodavca i tužene G.C. kao daroprimca o prenosu vlasništva na nekretninama u Banja Luci bliže opisanim u dispozitivu presude, a na kojima je apelantica Marija-Marijana Varnica formalno upisana kao zemljišno-knjižni vlasnik, budući je apelant Nedeljko Maksimović 1969. godine kupio predmetne nekretnine od apelantice Marije-Marijane Varnice ali ugovor o kupoprodaji nekretnina nije proveden u zemljišnim knjigama. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao osnovanost svojih navoda na kojima temelji zahtjev za opoziv predmetnog ugovora o darovanju, tj. nije dokazao da je nakon zaključenja ugovora osiromašio, te da je tužena prema njemu pokazala grubu neblagodarnost, zbog čega nisu ispunjeni uslovi za opoziv spornog ugovora u skladu sa par. 947. i 948. bivšeg Opšteg građanskog zakonika.
4. AP-1538/13 Alma Krilić i Lejla Smajlović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Murisa Makarević advokatica iz Sarajeva, podnijele su 12. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 091076 12 REV od 10. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice F.K. kojom je tražila da se utvrdi je da je ništav ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo koji je zaključen 2001. godine između Općine Centar kao prodavca i M.K. kao kupca, a na osnovu kojeg je M.K. stekao pravo vlasništva 1/1 na stanu u Sarajevu. Shodno tome, naloženo je Općini Centar da vrati iznos od 16.080,00 KM u certifikatima na račun M.K. odnosno apelantica kao njegovih nasljednica. Također, naloženo je ZU Općinskog suda u Sarajevu da izvrši brisanje prava vlasništva apelantica na predmetnom stanu. Istom presudom je utvrđeno da je tužiteljica stekla pravo da se u svojstvu nosioca stanarskog prava kupi predmetni stan, što su tuženi dužni priznati i trpiti da se tužiteljica upiše kao vlasnik stana sa dijelom 1/1, a apelanticama je naloženo da tužiteljici predaju u posjed predmetni stan. U postupku je utvrđeno da je tužiteljica bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu od 1981.godine, a da je M.K. (otac apelantica-sin tužiteljice) bio član njenog domaćinstva sve do 2002. godine kada je M.K. umro. Također je utvrđeno da je tužiteljica opunomoćila M.K. 2001. godine da u njeno ime vrši radnje otkupa predmetnog stana, tj. da stan kupi na njeno ime, a ne na ime M.K. koji je zloupotrijebio njenu punomoć i stan otkupio na svoje ime, zbog čega je sud zaključio da je sporni ugovor o kupoprodaji ništav i donio odluku kao u dispozitivu presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 297/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić