Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3097/13 (M. K.)

Odluka donesena 13. 01. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3097/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 01. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine, u predmetu broj AP-3097/13, rješavajući apelaciju Mire Krpić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Krpić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001341 12 Rev od 25. aprila 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mira Krpić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čelinca, kojeg zastupa Milka Maglov, advokat iz Banja Luke, podnijela je 15. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001341 12 Rev od 25. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom (kojom je potvrđena presuda Okružnog suda u Banja Luci od 14. decembra 2011. godine, kojom je ukinuta odnosno preinačena presuda Osnovnog suda u Kotor Varoši od 28. aprila 2011. godine) odbačena je apelantičina tužba u dijelu kojim je tražila da se ponište odluke tuženog od 20. augusta i 3. septembra 2007. godine kao nezakonite, dok je njen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se naloži tuženom da je vrati na rad i rasporedi na posao na kojem je radila prije prestanka radnog odnosa odnosno koji odgovara njenoj stručnoj spremi, kao i da joj isplati naknadu plate za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu, odbijen. U toku postupka je, imajući u vidu da je apelantica predmetnu tužbu podnijela sudu 10. decembra 2007. godine u kojoj je postavila zahtjev za naknadu štete zbog nezakonite odluke poslodavca u vidu izgubljene zarade i vraćanje na rad kod tuženog (nakon čega je prvostepeni sud donio presudu od 11. marta 2009. godine, koja je rješenjem drugostepenog suda od 26. juna 2009. godine ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje uz obrazloženje da je prvostepeni sud postupao po neurednoj tužbi), te da je zaštitu tih prava iz radnog odnosa moguće uspješno ostvariti samo uz prethodno utvrđenje nezakonitosti odluke poslodavca o otkazu ugovora o radu, da je ona postupajući po rješenju prvostepenog suda od 8. oktobra 2009. godine, ispravila i dopunila tužbu podneskom od 15. oktobra 2009. godine u skladu sa uputama tog suda, utvrđeno da se blagovremenost tužbe, u dijelu kojim je tražila poništenje odluke poslodavca o otkazu, ne može cijeniti od podnošenja tog podneska sudu. Naime, utvrđeno je da kako se odredba člana 118. Zakona o radu odnosi na povredu svih prava iz radnog odnosa, apelantičin podnesak, kojim je postavila zahtjev za poništenje odluke poslodavca o otkazu ugovora o radu, podnesen sudu 15. oktobra 2009. godine je neblagovremen, iz čega proizilazi da je njena tužba u tom dijelu neblagovremena. Nadalje, utvrđeno je da je drugostepeni sud pravilno blagovremenost tužbe, za utvrđenje nezakonitosti odluke tuženog o prestanku radnog odnosa apelantice, cijenio računajući rok od 29. septembra 2007. godine, kada je ona odbila prijem predmetnih odluka tuženog, do prijema podneska o ispravci tužbe u sud 15. oktobra 2009. godine, kojim je tražila poništenje tih odluka, a ne od dana podnošenja tužbe sudu 10. decembra 2007. godine, iz razloga što se zakonom propisani prekluzivni rok za podnošenje tužbe u radnom sporu nije mogao produžiti na način kako je to učinio prvostepeni sud.

2. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelantica poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, povredu prava na pravično suđenje apelantica nalazi i u činjenici da je postupak trajao pet godina (tačnije pet godina i četiri mjeseca).

3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. U odnosu na apelantičine navode kojima ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka Ustavni sud nalazi da je doneseno šest odluka, u periodima koji se ne mogu smatrati nerazumno dugim, za vrijeme trajanja predmetnog postupka, koji je u cijelosti okončan u roku od pet godina i četiri mjeseca, što je primjereno okolnostima konkretnog slučaja i ne može voditi povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da je i apelantica doprinijela dužini trajanja predmetnog postupka podnoseći neurednu tužbu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3097/13 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio