Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-382/13 (M. T.,G. K. i B. G. i M. T.)

Odluka donesena 13. 01. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-382/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 01. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine, u predmetu broj AP-382/13, rješavajući apelacije Milivoja Tepavčevića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Milivoje Tepavčević, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 003484 11 GŽ od 12. novembra 2012. godine;

Gordana Kukavica, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 000926 12 REV od 5. februara 2013. godine;

Branka Gojković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 1 P 001965 12 REV od 28. maja 2013. godine;

M. T., protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 005428 11 GŽ od 30. augusta 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-382/13 Milivoje Tepavčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalinovika, podnio je 29. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 003484 11 GŽ od 12. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da u zaostavštinu iza umrle A.T. ne ulaze nekretnine (kuća i pomoćni objekti) u Vihovićima bliže opisane u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, tj. da je svojim sredstvima i radom izgradio pomenutu kuću i pomoćne objekte, kako bi se sporne nekretnine izdvojile iz ostavinske mase umrle A.T., zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

2. AP-2130/13 Gordana Kukavica (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Grada, koju zastupa Radomir Kukavica iz Novog Grada, podnijela je 17. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 000926 12 REV od 5. februara 2013. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 24. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj L.R. zakonski nasljednik ostavitelja B.B., što su apelantica i druge tužene kao zakonski nasljednici sa naslijednim dijelovima navedenim u rješenju o nasljeđivanju dužne priznati i trpiti da tužitelj u već utvrđenoj ostavinskoj masi naslijedi ¼ dijela zaostavštine, a utvrđeni suvlasnički dijelovi tuženih iz rješenja o nasljeđivanju umanje za pripadajući suvlasnički dio tužitelja od ¼, a potom da se pomenute izmjene provedu u zvaničnim evidencijama. Sud je zaključio da je tužitelj u konkrentom slučaju dokazao da mu kao vanbračnom sinu ostavitelja pripada ¼ dijela njegove zaostavštine. Osim toga, sud je ocijenio neosnovanim apelantičine navode da je nastupila zastarjelost potraživanja zaostavštine. S tim u vezi, sud je istakao da je prihvatio izjavu majke kao tužiteljovog staratelja da je o smrti ostavitelja (koji je umro 2003. godine) saznala neposredno prije podnošenja tužbe, tako da je tužba (koja je podnesena 2004. godine) podnesena u roku od godinu dana od dana kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari, pri čemu je tužba svakako podnesena u roku od 10 godina od smrti ostavioca u smislu odredbe člana 142. Zakona o nasljeđivanju.

3. AP-3607/13 Branka Gojković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gackog, podnijela je 19. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 1 P 001965 12 REV od 28. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužiteljica P.P.K. zakonski nasljednik prvog nasljednog reda iza oca A.K. i da joj po osnovu nasljeđa pripada pravo svojine na više nekretnina u Rudom Polju u dijelovima bliže opisanim u dispozitivu presude, a apelantica i drugi tuženi su obavezani da dozvole tužiteljici da svoj idealni dio na predmetnim nekretninama upiše u zemljišne knjige, uz istovremeno brisanje apelantice i drugih tuženih. U postupku je utvrđeno da je tužiteljica jedino dijete i nasljednik prvog reda iza umrlog ostavitelja A.K., dok apelantica i drugi tuženi, kao nasljednici drugog reda, nisu dokazali svoje tvrdnje da A.K. nije tužiteljicin otac, niti su usljed različitih podataka o datumu smrti ostavioca (tj. u MKU Opštine Gacko je naveden datum smrti A.K. 31. decembar 1979. godine, a u matičnom uredu Ontario-Kanada 2. decembar 1979. godine) doveli u sumnju činjenice koje se odnose na sami identitet ostavioca.

4. AP-4255/13 M. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Fatima Omerović advokatica iz Kalesije, podnio je 17. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 005428 11 GŽ od 30. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se iz ostavinske mase ostavioca R.T. izdvoji dio od 1/12 na nekretninama koje se nalaze u Jeginovom Lugu, te da na izdvojenom dijelu apelantu pripada pravo suposjeda od 1/12, što je tuženi M.T. (apelantov brat) dužan priznati i trpjeti da se apelant uknjiži u katastarskim knjigama, dok je višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog dijela kojim je tražio da se iz ostavinske mase ostavioca R.T. izdvoji dio od 1/3 na nekretninama, odbijen kao neosnovan. U postupku je utvrđeno da je apelant u periodu od 1992. do 2005. godine živio u istom domaćinstvu sa svojim ocem, tj. ostaviocem, te da je izvršavao svoju zakonsku obavezu izdržavanja oca, dok tuženi nije učestvovao u izdržavanju oca. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da apelantu u smislu član

246. Porodičnog zakona pripada odgovarajuća naknada troškova na ime pomenutog izdržavanja, a budući da je tuženi na ime tih troškova priznao apelantu izdvajanje dijela od 1/12 nekretnina koje predstavljaju zaostavštinu njihovog umrlog oca, a apelant nije dokazao da dio od 1/3 odgovora iznosu troškova izdržavanja, sud je donio odluku kao u dispozitivu presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 382/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-382/13 (M. T.,G. K. i B. G. i M. T.) | Sudska praksa | Aktio