Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4312/13 (V. M.)
Odluka donesena 13. 01. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4312/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 01. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine, u predmetu broj AP-4312/13, rješavajući apelacije Vukašina Markovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Vukašin Marković, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 124735 13 Gž od 11. septembra 2013. godine;
Marko Kvesić, Slobodan Miličević i Anto Pavković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 006212 12 Rev od 23. jula 2013. godine;
Pejo Benković, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 070417 10 Rsz od 9. septembra 2013. godine;
G.Š., protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 Rs 014374 13 Gž od 27. augusta 2013. godine;
Ivanka Tadić, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Rs 003700 13 Rsž od 20. septembra 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4312/13 Vukašin Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupaju Ranko Dukić i Tanja Dukić Čičić, advokati iz Banja Luke, podnio je 22. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 124735 13 Gž od 11. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, između ostalog, osporenom konačnom odlukom odbijeni su apelantovi tužbeni zahtjevi kojima je tražio da se poništi rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu od 22. juna 2011. godine, da se naloži tuženom da ga vrati na radno mjesto rukovaoca autoklavama ili druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju kvalifikacijama i njegovoj stručnoj spremi, te da mu isplati izgubljene zarade i izvrši uplatu doprinosa iz penzijsko-invalidskog i zdravstvenog osiguranja u određenim novčanim iznosima i za određene vremenske periode, kao i da mu isplati regres za korištenje godišnjeg odmora za 2010. i 2011. godinu. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je odluka tuženog o prestanku radnog odnosa zakonita, jer apelant nije dokazao da je obustavio rad kod tuženog u skladu sa odredbama Zakona o štrajku, pa kako je postupio suprotno odredbama tog zakona, to su u radnjama istog sadržane odredbe težih povreda radne obaveze odbijanja da izvršava svoje radne zadatke, slijedom čega je odluka o otkazu ugovora o radu zakonita, a i zahtjev za uspostavu radno pravne reintegracije apelanta kao akcesornog prava neosnovan. Također, utvrđeno je da je prvostepeni sud pravilno odbio apelanta sa zahtjevom za isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2010. i 2011. godinu, jer je zahtjev za isplatu regresa vezan za činjenicu korištenja godišnjeg odmora, a apelant nije dokazao da je u 2010. i 2011. godini do momenta prestanka radnog odnosa koristio godišnji odmor.
2. AP-4633/13 Marko Kvesić, Slobodan Miličević i Ante Pavković (u daljnjem tekstu: apelant) svi iz Posušja, koje zastupa Slaven Jukić, advokat iz Livna, podnijeli su 13. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 006212 12 Rev od 23. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev prvoapelanta i drugoapelanta da im tuženi solidarno, na ime neisplaćenih plata, isplate određene novčane iznose, kao i da im za određeni vremenski period uplate doprinose za PIO iz radnog odnosa. Također, odbijen je i tužbeni zahtjev prvoapelanta i trećeapelanta da im tuženi solidarno, na ime nevraćenih pozajmica, isplate određene novčane iznose. U toku postupka je utvrđeno da su redovni sudovi pravilnom primjenom odredbe člana 106. Zakona o radu usvojili prigovor zastare potraživanja, budući da su apelanti tužbu podnijeli po isteku roka od tri godine, tj. 5. oktobra 2007. godine, a potraživanja po osnovu neisplaćenih plata utvrđena su kupoprodajnim ugovorom od 15. januara 2004. godine u određenom novčanom iznosu. Nadalje, utvrđeno je da je, bez obzira na zastarjelost potraživanja, zahtjev trebalo odbiti i zbog toga što iz odluke Agencije za privatizaciju Zapadno-hercegovačkog kantona od 19. februara 2008. godine (kojom se potvrđuje nalaz revizije) proizilazi da je kupac ispunio sve svoje obaveze preuzete ugovorom. Također, utvrđeno je da je pravilno odbijen i zahtjev prvoapelanta i trećeapelanta na ime pozajmica, jer nisu dokazali ta svoja potraživanja, pa kako je teret dokazivanja bio na njima, shodno odredbi člana 123. Zakona o parničnom postupku, to je u okolnostima predmetnog slučaja, valjalo primijeniti odredbu člana 126. tog zakona, kojom je propisano da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu o postojanju te činjenice, zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
3. AP-4639/13 Pejo Benković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 070417 10 Rsz od 9. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena F BiH obaveže da mu isplati dnevnice za službeno putovanje u Irak za decembar 2005. godine, kao i naknadu na ime deminerskog dodatka za neposredno angažovanje na poslovima deminiranja u Iraku, u određenim novčanim iznosima. U toku postupka je utvrđeno da apelant naknadu na ime deminerskog dodatka potražuje za vrijeme sudjelovanja u mirovnoj misiji u Iraku, ali s obzirom da je on u toj misiji sudjelovao kao pripadnik Oružanih snaga BiH, što proizilazi iz člana 1. Ugovora o međusobnim pravima i obavezama za vrijeme sudjelovanja pripadnika u jedinicama Oružanih snaga BiH u sastavu Koalicijskih snaga u operaciji podrške miru u Iraku, to tužena nije bila u obavezi isplaćivati mu deminerski dodatak za poslove koje je obavljao kao pripadnik Oružanih snaga BiH, posebno cijeneći činjenicu da je apelant sva prava i obaveze za vrijeme sudjelovanja u mirovnoj misiji regulisao pomenutim ugovorom sa državom BiH, odnosno njenim organom uprave. Isto tako, utvrđeno je da je apelant i potraživanja po osnovu dnevnica regulisao navedenim ugovorom, kojim je propisano da mu kao pripadniku Oružanih snaga BiH za vrijeme sudjelovanja u predmetnoj operaciji, pripada pravo na dnevnicu u određenom novčanom iznosu, a koja naknada mu je nesporno isplaćena. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je isplatom navedenih dnevnica ostvareno apelantovo pravo iz člana 130. Zakona o službi u Vojsci F BiH na naknadu troškova za službeno putovanje.
4. AP-4642/13 G.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Vera Lazić, advokat iz Zvornika, podnio je 14. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 Rs 014374 13 Gž od 27. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je ništav javni konkurs prvotuženog, tj. „Tehničkog školskog centra“ iz Zvornika za prijem u radni odnos na neodređeno vrijeme profesora fizičkog vaspitanja od 16. januara 2012. godine, te kao takav ne proizvodi pravno dejstvo, pa je poništena odluka o prijemu u radni odnos drugotuženog, tj. apelanta kao profesora fizičkog vaspitanja od 1. marta 2012. godine. U toku postupka je utvrđeno da prvotuženi nije postupio u smislu odredbe stava 4. člana 30. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o srednjem obrazovanju i sproveo proceduru koju ista predviđa putem pribavljanja informacija o potrebnom raspoloživom kadru na nivou Aktiva direktora srednjih i osnovnih škola, pa je ostala nepoznata činjenica da li je popuna upražnjenog radnog mjesta putem konkursa bila potrebna. Nadalje, utvrđeno je da na tu činjenicu upućuje Uputstvo o načinu organizovanja Aktiva direktora srednjih škola, gdje je, između ostalog, propisano da prije raspisivanja konkursa za radno mjesto sa punom ili nepotpunom sedmičnom normom pribave pisanu izjavu Aktiva direktora da na području aktiva nema neraspoređenog stručnog kadra za radno mjesto za koje se raspisuje konkurs, a takve izjave nema, bez obzira što postoji suglasnost o raspisivanju konkursa. S obzirom na navedeno, sud je konkurs, kao nezakonit, poništio, te zaključio da je nezakonitost konkursa, po osnovu koga je prvotuženi proveo proceduru prijema nastavnika fizičkog vaspitanja i na to radno mjesto primio apelanta, dovela i do nezakonitosti odluke o njegovom prijemu u radni odnos od 1. marta 2012. godine.
5. AP-4853/13 Ivanka Tadić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tomislavgrada, koju zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnijela je 28. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Rs 003700 13 Rsž od 20. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obavežu tuženi da joj solidarno isplate naknadu na ime neisplaćenog dodatka od 5% na osnovnu platu, tj. određeni novčani iznos pobliže preciziran u izreci prvostepene presude. U toku postupka je utvrđeno da se predmetno potraživanje apelantice odnosi na period od 1. septembra 2007. do 1. marta 2009. godine, da je predmetna tužba podnesena 2. aprila 2012. godine i da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od tri godine od nastanka potraživanja, te da je njen tužbeni zahtjev odbijen zbog zastare potraživanja. Također, utvrđeno je da drugotuženi nije dopisom i rješenjima priznao zastarjelu obavezu odnosno da nije nastupio prekid toka zastare dana 19. maja 2009. godine i da od tada teče ponovno zastarni rok od tri godine, iz razloga što je u predmetnim rješenjima od 19. maja 2009. godine naveden period u kojem se uvećava plata za 5% i to od 3. septembra 2007. do 18. juna 2008. godine odnosno od 1. septembra 2008. do 1. marta 2009. godine, pa se ne radi o priznanju zastarjele obaveze, a ni o prekidu toka zastare. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4312/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić