Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4648/13 (G. J. i drugi)
Odluka donesena 13. 01. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4648/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 01. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine, u predmetu broj AP-4648/13, rješavajući apelacije Gorana Jurišića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Goran Jurišić, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 I 028205 13 Gž od 6. septembra 2013. godine;
Suad Babić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 082191 13 Gži od 23. septembra 2013. godine;
Edin Mujezinović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 081595 13 Gži od 16. septembra 2013. godine;
Sajma Drakulić, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 I 008544 13 Gž od 22. oktobra 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4648/13 Goran Jurišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Udruženje za zaštitu prava u oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja „Diskriminacija je zabranjena“ iz Banja Luke, podnio je 14. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 I 028205 13 Gž od 6. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za donošenje rješenja o izvršenju. U toku postupka je utvrđeno da u konkretnom slučaju apelant traži izvršenje rješenja nadležnog organa uprave od 17. decembra 2004. godine, kojim je naloženo izvršeniku da otkloni utvrđene nedostatke koji se odnose na otkaz ugovora o radu iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga radnicima, čiji radnik je bio i apelant, tako da obezbijedi isplatu neisplaćenih plata, naknada plata i drugih davanja, obezbijedi uplatu neizmirenih doprinosa, obračuna otpremninu radnicima kojima je prestao radni odnos, isplati naknadu plate za vrijeme trajanja otkaznog roka i prizna sva prava kao da je radio do isteka otkaznog roka. Nadalje, utvrđeno je da je to rješenje postalo pravosnažno donošenjem presude Okružnog suda u Banja Luci od 14. novembra 2006. godine kojom je tužba u upravnom sporu tužitelja, tj. pravnog prednika izvršenika odbijena. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da kako je u predmetnom slučaju, odluka na osnovu koje se traži izvršenje donesena u upravnom postupku, a ne glasi na ispunjenje novčane obaveze, ista u sebi, dakle, nema određen dopušten niti odrediv predmet izvršenja, jer nije tačno utvrđeno šta izvršenik treba da plati da bi ispunio svoju obavezu.
2. AP-4876/13 Suad Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Senad Brković, advokat iz Zenice, podnio je 29. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 082191 13 Gži od 23. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov prijedlog za isplatu razlike novčane naknade za vrijeme privremene nezaposlenosti za razliku iznosa između novčanog iznosa koji je isplaćen apelantu i iznosa od 25% od prosječne plate iz prethodne godine u F BiH, za koji iznos apelant smatra da mu pripada bez obzira na izreku rješenja o priznavanju prava na novčanu naknadu apelanta. U toku postupka je utvrđeno da s obzirom da apelant u prijedlogu za izvršenje traži od izvršnog suda da izvrši de facto „usklađivanje“ visine naknade sa porastom prosječne plate u F BiH, a koje pravo nije navedeno u izvršnoj ispravi, to se ukazuje da apelant traži „više“ od onoga što mu je priznato, odnosno određeno izvršnom ispravom, a na što nema pravo u izvršnom postupku, iz razloga navedenih u relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku. Također, utvrđeno je da sudovi u izvršnom postupku, imajući u vidu nadležnosti izvršnog suda, nemaju pravo vršiti „usklađivanje“ i „usaglašavanje“ iznosa potraživanja određenog u izvršnoj ispravi sa tim istim pravom određenim u pojedinom Zakonu, ukoliko su ona iz bilo kog razloga različito određena. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je to iz razloga što izvršni sud ne može i nema pravo preuzimati ovlaštenja parničnog suda ili upravnog organa o tome da li nekome pripada ili ne neko pravo, niti može odlučivati o obimu nekog prava, mimo onoga o kome je odlučeno izvršnom ispravom, a što apelant upravo želi tražeći podnesenim prijedlogom da prvostepeni sud, kao izvršni sud, izvrši „usklađivanje“ novčane naknade između one koja je određena izvršnom ispravom, a koji iznos mu je ranije isplaćen, i one za koju apelant smatra da mu pripada u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama.
3. AP-4877/13 Edin Mujezinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Senad Brković, advokat iz Zenice, podnio je 29. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 081595 13 Gži od 16. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov prijedlog za isplatu razlike novčane naknade za vrijeme privremene nezaposlenosti za razliku iznosa između novčanog iznosa koji je isplaćen apelantu i iznosa od 25% od prosječne plate iz prethodne godine u F BiH, za koji iznos apelant smatra da mu pripada bez obzira na izreku rješenja o priznavanju prava na novčanu naknadu apelanta. U toku postupka je utvrđeno da s obzirom da apelant u prijedlogu za izvršenje traži od izvršnog suda da izvrši de facto „usklađivanje“ visine naknade sa porastom prosječne plate u F BiH, a koje pravo nije navedeno u izvršnoj ispravi, to se ukazuje da apelant traži „više“ od onoga što mu je priznato, odnosno određeno izvršnom ispravom, a na što nema pravo u izvršnom postupku, iz razloga navedenih u relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku. Isto tako, utvrđeno je da sudovi u izvršnom postupku, imajući u vidu nadležnosti izvršnog suda, nemaju pravo vršiti „usklađivanje“ i „usaglašavanje“ iznosa potraživanja određenog u izvršnoj ispravi sa tim istim pravom određenim u pojedinom Zakonu, ukoliko su ona iz bilo kog razloga različito određena. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je to iz razloga što izvršni sud ne može i nema pravo preuzimati ovlaštenja parničnog suda ili upravnog organa o tome da li nekome pripada ili ne neko pravo, niti može odlučivati o obimu nekog prava, mimo onoga o kome je odlučeno izvršnom ispravom, a što apelant upravo želi tražeći podnesenim prijedlogom da prvostepeni sud, kao izvršni sud, izvrši „usklađivanje“ novčane naknade između one koja je određena izvršnom ispravom, a koji iznos mu je ranije isplaćen, i one za koju apelant smatra da mu pripada u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama.
4. AP-5282/13 Sajma Drakulić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, podnijela je 25. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 I 008544 13 Gž od 22. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom potvrđeno je rješenje Osnovnog suda u Prijedoru od 23. novembra 2012. godine kojim je usvojen prigovor izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju tog suda od 8. juna 2009. godine, te je u cijelosti obustavljeno izvršenje i ukinute su sve provedene izvršne radnje. U toku postupka je utvrđeno da u konkretnom slučaju rješenje nadležnog organa uprave od 17. decembra 2004. godine nema karakter izvršne isprave, budući da ne glasi na ispunjenje novčane obaveze. Naime, utvrđeno je da je tim rješenjem, koje je doneseno u postupku inspekcijskog nadzora, naloženo izvršeniku otklanjanje utvrđenih nepravilnosti, koje se tiču isplate neisplaćenih plata radnicima, naknada plata i drugih davanja iz radnog odnosa, uplata neizmirenih doprinosa, obračun otpremnina, dužine otkaznog roka, prava radnika za vrijem trajanja otkaznog roka i utvrđivanje visine plata. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da predmetni nedostatak navedenog rješenja, u kojem je obaveza izvršenika određena samo opisno, ne može biti otklonjen na način kako to predlaže apelant-nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, jer nalaz i mišljenje vještaka ne predstavlja izvršni naslov, pa se na temelju istog (sa ili bez prvostepenog upravnog rješenja) ni ne može odrediti izvršenje. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4648/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić