Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4855/13 (D. Š. i „Obnova B“ d.o.o. Brčko)

Odluka donesena 13. 01. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4855/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 01. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine, u predmetu broj AP-4855/13, rješavajući apelacije Dragice Šunjić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Dragica Šunjić, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 014421 13 Gž od 18. septembra 2013. godine;

„Obnova B“ d.o.o. Brčko, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 040769 13 Pž od 26.

septembra 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4855/13 Dragica Šunjić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 28. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 014421 13 Gž od 18. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da na ime isporučene električne energije isplati tužitelju određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je apelantica 2001. godine uselila u stan koji je ranije koristio J.F., koji je umro 25. maja 1998. godine, te da je dana 25. marta 2011. godine potpisala izjavu da preuzima mjerno mjesto koje se vodilo na J.F., kao i da je platila dio računa. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da kako apelantica predmetni stan koristi još od 2001. godine, što znači da ga je koristila i u periodu koji se odnosi na predmetni račun od 31. augusta 2010. godine, te kako je još pri tome potpisala izjavu o preuzimanju svih obaveza nastalih po osnovu utroška električne energije na mjernom mjestu koje se vodilo na ime J.F., to je valjalo donijeti odluku kao u izreci presude.

2. AP-5021/13 „Obnova B“ d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Amer Ramić, advokat iz Brčkog, podnio je 9. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 040769 13 Pž od 26. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je prije početka ugovorenog perioda održavanja (period održavanja je od 15. novembra 2010. do 15. aprila 2011. godine) održan sastanak 27. oktobra 2010. godine kojem su prisustvovali predstavnik tuženog kao investitora i predstavnici korisnika usluga, na kojem je dogovoreno da nema započinjanja dežurstva dok Štab zimske službe ne izda pismeni nalog za to i na osnovu tog dogovora je izdat prvi nalog te vrste od 29. novembra 2010. godine. Također je utvrđeno da iako rekapitulacija (ponuda od 4. augusta 2010. godine) pod rednim brojem 2. sadrži stalno dežurstvo, apelant u rubrici u opis rada u građevinskom dnevniku nije upisao vrstu i obim poslova koje je vršio tokom dežurstva, osim što je konstatovano da je dežurstvo trajalo 16 sati, kako je i predviđeno tenderskom dokumentacijom, te da su radnici i oprema u pripravnosti, niti je apelant dokazao da je vršio stalno izvještavanje investitora o stanju na putevima, a što je predviđeno predmetnom ponudom. Dakle, imajući u vidu da je apelant prije početka vršenja usluga ugovorenog roka usmeno (kao i svi ostali vršitelji te usluge) na sastanku od 27. oktobra 2010. godine prvi put upozoren da je obavezan dežurati samo kad Štab zimske službe izda nalog za to, te pismenu obavijest tuženog od 27. januara 2011. godine u vezi istog postupanja, koja je bila prije specifikacije od 15. februara 2011. godine na koju apelant nije imao primjedbi na iznos za usluge broja sati dežurstva, sud je odlučio kao u izreci presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4855/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4855/13 (D. Š. i „Obnova B“ d.o.o. Brčko) | Sudska praksa | Aktio