Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4859/13 (Ž. L.)

Odluka donesena 13. 01. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4859/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 01. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine, u predmetu broj AP-4859/13, rješavajući apelacije Željka Ljubića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Željko Ljubić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Rs 028708 12 Rev od 6. augusta 2013. godine;

Mileva Đurić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 011150 11 Rev od 11. septembra 2013. godine;

Hajrudin Klepić, Vahid Zenunović, Ferid Podrum, Sead Musić, Fahrudin Kraljušić, Rahman Čehajić, Hamo Džafo, Fadil Šerifi, Sead Sirćo, Edin Rahić, Esad Boloban, Indir Klačar, Muhidin Zuko, Haris Hodžić, Samir Mahmutović, Mustafa Korač, Almir Nahić i Suad Šljivo, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 049918 09 Rsz od 27. februara 2013. godine;

Muhamed Hasanović, Kemo Duran, Mustafa Ćesir i Fikret Golić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 044666 10 Rsž od 19. decembra 2012. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4859/13 Željko Ljubić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnio je 28. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Rs 028708 12 Rev od 6. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonite, odluka tužene od 29. oktobra 2009. godine kojom je tužena otkazala apelantu ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kojom mu je prestao ugovor o radu i raskinut radni odnos sa poslodavcem bez otkaznog roka sa danom 30. oktobra 2009. godine i bez prava na otpremninu, te odluka tužene od 26. novembra 2009. godine kojom je odbijen njegov zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, kao i da se obaveže tužena da ga vrati na radno mjesto poštara i da mu isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je apelant prilikom zasnivanja radnog odnosa kod tužene priložio radnu knjižicu u kojoj je navedeno da posjeduje diplomu o završenoj srednjoj ugostiteljskoj školi. Nadalje, utvrđeno je da apelant nije registrovan u matičnim knjigama SŠC u Doboju kao redovan ni vanredan učenik, te da tokom postupka nije dostavio diplomu o završenoj srednjoj školi, pa da samim time prilikom zasnivanja radnog odnosa kod tužene nije ispunjavao uslove za zaposlenje. Kako je apelant na predmetno radno mjesto raspoređen sa SSS, a da uslove nije dokazao validnom dokumentacijom, te kako mu je tužena omogućila u smislu člana 96. Pravilnika o radu da iznese svoju odbranu u formi pismene izjave, sud je zaključio da je apelant učinio težu povredu radne obaveze koja ima za posljedicu prestanak radnog odnosa u smislu člana 88. stav 1. Zakona o radu.

2. AP-4898/13 Mileva Đurić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, koju zastupa Mladen Dolić, advokat iz Teslića, podnijela je 2. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 011150 11 Rev od 11. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se ponište kao nezakonita rješenja tužene Republike Srpske: rješenje o preuzimanju radnika Suda za prekršaje od 1. septembra 2006. godine, rješenje o preuzimanju radnika na rad u Osnovni sud u Tesliću na neodređeno vrijeme od 22. septembra 2006. godine, rješenje kojim je odbijen prigovor radnika Suda za prekršaje u Tesliću od 12. oktobra 2006. godine i rješenje o utvrđivanju otpremnine apelantici od 24. oktobra 2006. godine, te da se shodno tome utvrdi da apelantici nije prestao radni odnos kod organa tužene (Osnovni sud u Tesliću) i da se tužena obaveže da je vrati na rad na poslove na kojima je radila prije donesenih rješenja ili druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i stečenim sposobnostima, kao i da joj nadoknadi štetu koju je pretrpila nezakonitim odlukama i udaljenjem sa posla u vidu uspostave svih prava koje bi ostvarila da nije bilo nezakonitog prestanka radnog odnosa. U toku postupka je utvrđeno da apelantica nije poznavala rad na računarima, a što je bio jedan od uslova propisanih internim oglasom za radno mjesto upisničara za koje se prijavila i da zbog toga nije preuzeta i raspoređena na rad na neodređeno vrijeme kod tužene. S obzirom na navedeno, sud je, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o radnim odnosima u državnim organima, Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima RS, te Pravilnika o utvrđivanju kriterija za određivanje potrebnog broja administrativnog i pomoćnog tehničkog osoblja u sudovima RS, zaključio da su sporna rješenja tužene zakonita i da nema osnova za vraćanje apelantice na rad kod tužene, kao ni za isplatu naknade plate.

3. AP-5135/13 Hajrudin Klepić, Vahid Zenunović, Ferid Podrum, Sead Musić, Fahrudin Kraljušić, Rahman Čehajić, Hamo Džafo, Fadil Šerifi, Sead Sirćo, Edin Rahić, Esad Boloban, Indir Klačar, Muhidin Zuko, Haris Hodžić, Samir Mahmutović, Mustafa Korač, Almir Nahić i Suad Šljivo (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnijeli su 16. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 049918 09 Rsz od 27. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime neisplaćene naknade razlike za topli obrok u određenom vremenskom periodu isplati određene novčane iznose, kako je to precizirano u izreci prvostepene presude. U toku postupka je utvrđeno da je naknada za topli obrok propisana članom 31. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH, te članom 2. stav 1. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti u F BiH i službenika federalnih ministarstva i drugih tijela federalne uprave i člana 5. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće, u iznosu od 2% prosječne plaće u F BiH. Međutim, sud je konstatovao da uzimajući u obzir odredbu člana 17. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH, proizilazi da je poslodavac dužan osigurati zaposleniku ishranu u toku rada, a u slučaju da mu je nije u mogućnosti osigurati, dužan je isplatiti novčanu naknadu. S obzirom da je nespornim tokom postupka utvrđeno da je tužena obezbijedila apelantima (zaposlenicima) obrok u matičnoj jedinici, to proizilazi da im ne pripada i kumulativno pravo na novčanu naknadu za topli obrok.

4. AP-5138/13 Muhamed Hasanović iz Hadžića, te Kemo Duran, Mustafa Ćesir i Fikret Golić iz Konjica (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnijeli su 16. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 044666 10 Rsž od 19. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelanti su odbijeni sa tužbenim zahtjevom kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime neisplaćenih plata za mjesece februar i mart 2001. godine i na ime neisplaćenog regresa za 1999., 2000. i 2001. godinu. U toku postupka je utvrđeno da kako su apelanti tužbu za isplatu predmetnih potraživanja podnijeli sudu dana 23. septembra 2005. godine, to slijedi da je u odnosu na sva potraživanja tužba podnesena nakon proteka zakonom propisanog roka od tri godine, pa je samim tim nastupila zastara tih potraživanja. Također, utvrđeno je da se, shodno odredbi člana 360. Zakona o obligacionim odnosima, donošenje Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza F BiH ne može smatrati priznanjem duga Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4859/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4859/13 (Ž. L.) | Sudska praksa | Aktio