Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-492/13 (M. K.,A. B., H. B. i A. B.,M. T. i Ć. M.)

Odluka donesena 13. 01. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-492/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 01. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine, u predmetu broj AP-492/13, rješavajući apelacije Miroslava Klepića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst(„Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Miroslav Klepić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 001572 12 REV od 22. novembra 2012. godine;

Ala Brkić, Haris Brkić i Alen Brkić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 019669 11 REV od 22. novembra 2012. godine;

Mustafa Trgalović, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 P 000698 12 GŽ od 12. decembra 2012. godine;

Ćelebija Memišević, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 008408 12 GŽ od 19.

decembra 2012. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-492/13 Miroslav Klepić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Dragan Todorović advokat iz Šipova, podnio je 4. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 001572 12 REV od 22. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik nekretnina-šuma u okolici Mrkonjić Grada, bliže opisanih u dispozitivu presude, a koje su upisane u korist tužene JPŠ „Šume Republike Srpske“ sa dijelom 1/1, te da mu tužena preda u posjed i slobodno raspolaganje navedene nekretnine. U postupku je utvrđeno da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, tj. nije dokazao navode da je pravo vlasništva na spornim nekretninama stekao kupovinom od S.B. 1976. godine, niti da je vlasništvo stekao na bilo koji drugi zakonit način koji je propisan odredbom člana 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.

2. AP-691/13 Ala Brkić, Haris Brkić i Alen Brkić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Livna, koje zastupa Mladen Marinčić advokat iz Livna, podnijeli su 15. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 019669 11 REV od 22. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je H.B. vlasnica porodične kuće u Livnu, te su apelanti obavezani da predmetnu kuću predaju u posjed i nesmetano korištenje tužiteljici. U postupku je utvrđeno da su 1972. godine tužiteljica i njen suprug M.B. (koji je umro 2003. godine), uz prethodnu suglasnost i dopuštenje, sagradili predmetnu kuću u bašti suprugovih roditelja, te da su na taj način na predmetnoj kući stekli pravo vlasništva originarno, odnosno građenjem. Također je utvrđeno da su apelanti, kao porodica brata tužiteljičinog muža M.B. (koji je umro 1998. godine), nakon 1995. godine stanovali u predmetnoj kući budući da tužiteljica i njen suprug kuću nisu trajno koristili jer su bili na privremenom radu u Austriji. S tim u vezi, sud je zaključio da u apelanti bili nesavjesni posjednici predmetne kuće, te da su kuću koristili bez namjere i volje da na istoj steknu vlasništvo ili suvlasništvo, zbog čega su prema odredbama člana 45. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima obavezani da kuću vrate tužiteljici kao vlasnici. Osim toga, sud je zaključio da sva ulagana rada i sredstava u pomenutu kuću od strane apelanata, ne mogu predstavljati osnov da na predmetnoj kući steknu neko stvarno pravo, nego jedino zahtjev obligaciono-pravnog karaktera, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

3. AP-1066/13 Mustafa Trgalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šiprage, kojeg zastupa Šelver Vukan advokat iz Kotor Varoši, podnio je 13. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 P 000698 12 GŽ od 12. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik i držalac sa 1/1 dijela nekretnina-njiva u površini od 30 m2, bliže opisanih u dispozitivu presude, koje tuženi M.K. i B.K. drže u suposjedu, te da su tuženi dužni priznati i trpiti da se tužilac na navedenim nekretninama uknjiži kao vlasnik i držalac sa dijelom 1/1 u zemljišnim knjigama. U postupku je utvrđeno da apelant u konkrentom slučaju nije dokazao da je njegov otac bio vlasnik dijela predmetnih nekretnina koje su nakon izvršenog aviosnimanja upisane kao suposjed tuženih, zbog čega ne može tražiti pravo vlasništva na navedenim nekretninama temeljem nasljeđivanja iz kojeg apelant izvodi svoje pravo. Osim toga, u pogledu apelantovog prava na državinu, sud je zaključio da je nesporno da je posjed apelantovog oca bio zakonit, te da je u momentu sticanja prava na posjed (zaključenja ugovora o darovanju 1969. godine) bio savjestan, ali da je, nakon izvršenog aviosnimanja i novog premjera parcela 1983. godine kada se apelantov otac upoznao sa činjenicom da nije vlasnik cjelokupne stvari, njegov posjed bio nesavjestan, zbog čega ni apelant nema pravo da sa uspjehom traži zaštitu prava na posjed na dijelu sporne nekretnine.

4. AP-1278/13 Ćelebija Memišević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Dragan Oparnica advokat iz Brčkog, podnijela je 25. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 008408 12 GŽ od 19. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da apelantica polaže pravo suvlasništva sa dijelom 1/3 na zemljišnoj parceli bliže opisanoj u dispozitivu presude, što je tuženi Z.B. dužan priznati i trpiti da se apelantica upiše sa navedenim pravom na predmetnoj parceli, kao i da se izvrši njena dioba. U postupku je kao nesporno utvrđeno da je apelantica predmetnu nekretninu 1944. godine naslijedila od svog umrlog oca, ali da je sa tuženim 1963. godine zaključila usmeni ugovor o kupoprodaji nekretnina, odnosno da je tuženom prodala svoj suvlasnički dio od 1/3, te da je kupoprodaja u cjelosti realizirana, jer je tuženi stupio u posjed nekretnine nakon što je apelantici isplaćena kupoprodajna cijena. Također je utvrđeno da je pomenuta nekretnina nakon novog premjera i katastarskog klasiranja zemljišta koje je izvršeno tokom 1964. godine, kao i u postupku komasacije 1985. godine upisana u korist tuženog sa dijelom 1/1, te da je rješenjem Vijeća za izlaganje na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na zemljištu u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine od 22. januara 2009. godine (u kojem postupku apelantica nije učestvovala iako je javni poziv bio objavljen putem sredstava informisanja, plakata i oglasnih tabli u općini i mjesnim zajednicama), utvrđeno pravo vlasništva u korist tuženog sa dijelom 1/1. Zbog navedenog, sud je odnio odluku kao u dispozitivu presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 492/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-492/13 (M. K.,A. B., H. B. i A. B.,M. T. i… | Sudska praksa | Aktio