Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-524/13 (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 13. 01. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-524/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 01. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine, u predmetu broj AP-524/13, rješavajući apelacije Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio:
Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine, protiv:
- presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 015276 12 GŽ od 12. decembra 2012. godine;
- presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 460 P 008853 11 REV od 4. decembra 2013. godine;
- presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 001892 11 GŽ od 2. oktobra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-524/13 Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZOU „Palameta & Palameta“ iz Mostara, podnio je 5. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 015276 12 GŽ od 12. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja M.R. i apelant je obavezan da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime materijalne štete nastale na motornom vozilu tužitelja u prometnoj nezgodi. Pored toga, sud je obavezao apelanta da tužitelju naknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 639,28 KM. U pogledu odluke o troškovima postupka, koje apelant osporava predmetnom apelacijom, sud je zaključio da je troškove postupka dosudio na osnovu čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da se pomenuti troškovi u konkretnom slučaju odnose na sastav izvansudskog zahtjeva, zastupanje na ročištu i glavnoj raspravi, troškove naknade po utrošenom satu, a koji su umanjeni za 70% uspjeha apelanta, troškovi prevoza punomoćnika tužitelja, troškovi vještačenja, i sl. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu, sud je zaključio da pomenuti troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice, pa je smislu člana 387. stav 1. ZPP-a odbio apelantov zahtjev kao neosnovan.
2. AP-920/13 Apelant, kojeg zastupaju Josip Krešić i Bojan Krešić advokati iz Čapljine, podnio je 5. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 460 P 008853 11 REV od 4. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju I.B. na ime naknade materijalne štete-rente za period od februara 2007. do oktobra 2009. godine isplati iznos od 20.800,00 KM. Sud je zaključio da je tužitelj pretrpio materijalnu štetu u vidu izgubljene zarade kao posljedicu prometna nezgode koja je izazvana isključivom krivicom vozača neosiguranog motornog vozila, usljed čega je kod tužitelja nastala potpuna nesposobnost za rad na poslovima koje je do tada obavljao u jednom preduzeću u kojem se nalazio na privremenom radu i u kojem je ostao i nakon isteka probnog perioda. Osim toga, sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije odlučna činjenica, na koju je apelant u toku postupka ukazivao, da li je tužitelj u vrijeme kada se desila prometna nezgoda bio zaposlenik na određeno ili neodređeno vrijeme.
3. AP-4315/13 Apelant je podnio je 22. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 001892 11 GŽ od 2. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju A.Š. na ime naknade štete na vozilu isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je, na temelju nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, koje je sud u cjelosti prihvatio, utvrđeno da je do prometne nezgode u kojoj je nastala sporna materijalna šteta došlo isključivom krivicom vozača motornog vozila koje nije osigurano od auto-odgovornosti, pa je apelant kao odgovorna osoba u smislu čl. 185., 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima dužan tužitelju naknaditi nastalu štetu. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 524/13.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelant se pozivao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da je u predmetnim apelacijama apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić