Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-78/13 (Z. P.,Ž. Š. i V. A. i „Stampress“ d.o.o. Cazin)

Odluka donesena 13. 01. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-78/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 01. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine, u predmetu broj AP-78/13, rješavajući apelacije Zarija Prodanovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zarije Prodanović, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 022572 11 GŽ od 21. novembra 2012. godine;

Žaklina Šimić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001271 11 REV od 29. novembra 2012.

godine;

Vladimir Arsić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 043927 12 REV od 24. januara 2013. godine;

„Stampress“ d.o.o. Cazin, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 RS 018411 12 REV od 31.

januara 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-78/13 Zarije Prodanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnio je 9. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 022572 11 GŽ od 21. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Color Servis“ d.o.o. na ime duga zbog sticanja bez osnova isplati iznosu od 7.862,40 KM. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao svoje tvrdnje da je za kupovinu stana u Mostaru, koji je kupio 1990. godine od pravnog prednika tuženog, isplatio u cjelosti kupoprodajnu cijenu koja je iznosila 176.000,00 YU dinara, jer u tom pravcu osim svojeg iskaza i uplatnice na iznos od 70.000,00 YU dinara, nije dostavio niti jedan materijalni dokaz. Također je utvrđeno da je apelant nesporno uplatio iznos od 7.862,40 KM, a koji se odnosi na uplatu preostalog dijela kupoprodajne cijene stana u certifikatima, ali na broj jedinstvenog matičnog registra za certifikate, a ne na račun tuženog, jer to nije evidentirano na računu tuženog, zbog čega nije došlo do prelaska imovine apelanta u imovinu tuženog, iz čega bi proizašla obaveza tuženog na vraćanje primljenog iznosa.

2. AP-773/13 Žaklina Šimić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Stoca, koju zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnijela je 21. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001271 11 REV od 29. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužba „UniCredit Bank“ d.d. Mostar i obavezani apelantica i ostali tuženi da solidarno sa prvotuženim B.H. isplate tužitelju određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je prvotuženom odobren gotovinski nenamjenski kredit na prevaran način, međutim, posljedice prevarnog ponašanja trebaju snositi samo one osobe koje su se ponašale prevarno – prvotuženi B.H. i Ž.B., a nikako jemci (apelantica i ostali tuženi) i tužitelj. Nadalje, je utvrđeno da će jemci štetu nastalu prevarom između prvotuženog i Ž.B. moći jedino nadoknaditi od njih dvojice, dok tužitelj štetne posljedice prevare ne može uopće snositi, jer nije imao obaveze provjeravati isprave koje je u propisanom obliku izdala pravna osoba. S obzirom na navedeno, zaključeno je da apelantica i ostali tuženi odgovaraju tužitelju, kao povjeritelju, za dospjele obaveze prvotuženog kao glavnog dužnika na temelju pismene izjave o jemstvu (član 997. Zakona o obligacionim odnosima).

3. AP-1358/13 Vladimir Arsić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prokuplja, kojeg zastupa Ljiljana M. Denić advokatica iz Prokuplja, podnio je 1. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 043927 12 REV od 24. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Republika Srpska-Vlada Republike Srpske na ime duga po osnovu zadržavanja stranog lica u oružanim snagama isplati iznos od 6.300.000,00 KM. Sud je zaključio da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da mu, kao državljaninu Republike Srbije zbog učešća u oružanim snagama Republike Srpske u periodu od 5. juna 1992. do 10. septembra 1996. godine pripada pravo na isplatu utuženog iznosa. Naime, sud je zaključio da apelant, u prvom redu, nije dokazao da je u Vojsci Republike Srpske angažiran protiv svoje volje, jer učešće u aktivnom vojnom sastavu Vojske Republike Srpske moguće samog pod uslovom da vojno lice to želi i da za to postoji potreba, niti je dokazao da je u aktivnom vojnom sastavu Vojske Republike Srpske bio na osnovu ugovora prema kojem se tužena obavezala da će mu za izvršavanje njegovih zadataka isplaćivati naknadu. Zbog navedenog, sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo na isplatu utuženog iznosa po bilo kom osnovu.

4. AP-2110/13 „Stampress“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnio je 16. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 RS 018411 12 REV od 31. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je naloženo da tužitelju S.H. na ime vraćanja duga za isplaćene neto plaće radnicima apelanta za decembar 2004. godine isplati ukupni iznos od 18.050,00 KM. U postupku je utvrđeno da je tužitelj kao direktor apelanta iz svojih ličnih sredstava na ime akontacije plaća za zaposlenike isplatio utuženi iznos umjesto apelanta, tj. ispunio je tuđu zakonsku obavezu u pretežnom dijelu, o čemu je obavijestio apelanta, zbog čega u skladu sa odredbama člana 218. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ima pravo na naknadu isplaćenog iznosa. Osim toga, sud je zaključio da apelantova obaveza vraćanja duga tužitelju proizilazi iz člana 220. ZOO, budući da je u konkretnoj pravnoj stvari zbog obavljanja posla (plaćanja) za drugoga ostvaren i tipični oblik poslovodstva bez naloga.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 78/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-78/13 (Z. P.,Ž. Š. i V. A. i „Stampress“… | Sudska praksa | Aktio