Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-957/13 (JP Elektroprivreda BiH D.D. Sarajevo ZD Rudnici "Kreka" D.O.O. Tuzla)
Odluka donesena 13. 01. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-957/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 01. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine, u predmetu broj AP-957/13, rješavajući apelacije JP Elektroprivreda BiH D.D. Sarajevo ZD Rudnici "Kreka" D.O.O. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela:
JP Elektroprivreda BiH D.D. Sarajevo ZD Rudnici "Kreka" D.O.O. Tuzla, protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 098109 12 REV od 20. decembra 2012.
godine; broj 32 0 P 064337 11 REV od 4. decembra 2012. godine i broj 32 0 P 119149 12 REV od 2. jula 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-957/13 JP Elektroprivreda BiH D.D. Sarajevo ZD Rudnici "Kreka" D.O.O. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 7. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 098109 12 REV od 20. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju A.F. isplati novčanu naknadu u iznosu od 43.239,00 KM na ime totalne štete nastale na tužiteljevom stanu koji se nalazi u Lipnici. U postupku je utvrđeno da je šteta na tužiteljevom stanu nastala usljed rudarskih radova koje je apelant izvodio otkopavanjem uglja, crpljenjem podzemnih voda, rudničkim bunarima za odvodnjavanje tih voda, kao i izgradnjom komunikacijskih sistema, pri čemu apelant, koji je obavljao opasnu djelatnost, odgovara za štetu po principu objektivne odgovornosti, a u skladu sa odredbama čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osim toga, sud je zaključio da način gradnje i kvalitet izvedenih građevinskih radova nije uticao na nastanak oštećenja na apelantovom stanu, zbog čega nisu ispunjene pretpostavke propisane članom
177. ZOO za oslobođenje od odgovornosti apelanta za nastalu štetu. U pogledu visine naknade, sud je zaključio da, budući da sanacija predmetnog stana nije ekonomski opravdana i da se radi o totalnoj šteti, tužitelju pripada naknada u iznosu koji je potreban da se njegova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje, zbog čega je sud tužitelju dosudio naknadu u iznosu od 43.239,00 KM.
2. AP-977/13 Apelant je podnio 8. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 32 0 P 064337 11 REV od 4. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju S.J. na ime naknade materijalne štete za uništeno zemljište i stabla isplati novčani iznos od 33.637,79 KM. U postupku je utvrđeno da je do štete na tužiteljevom zemljištu došlo usljed radova na eksploataciji uglja koje je obavljao apelanta kroz duži vremenski period uz upotrebu eksploziva, zbog čega tužitelj ne može koristiti svoju parcelu za redovnu upotrebu i zbog čega je njena upotrebna vrijednost znatno smanjena, tj. tužitelj je izgubio prirast drvne mase i smanjeni su njegovi prihodi od poljoprivrednih kultura. Zbog navedenog, sud je zaključio da je apelant, kao pravno lice koje se bavi opasnom djelatnošću, odgovara za štetu po principu objektivne odgovornosti, a u skladu sa odredbama čl. 173. i 174. ZOO.
3. AP-3873/13 Apelant je podnio 11. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 32 0 P 119149 12 REV od 2. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju Ć.K. isplaćuje na ime rente mjesečne iznose od 447,69 KM počev od aprila do decembra 2008. godine, odnosno 415,59 KM počev od januara 2009. godine pa ubuduće, a umjesto iznosa od 375,84 KM koliko je apelant bio dužan plaćati tužitelju na osnovu pravomoćne presude istog suda broj P-778/04 od 20. maja 2005. godine. Osim toga, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se izmijeni pomenuta presuda broj P-778/04, te da se tužitelju od dana podnošenja protivtužbe, tj. 19. novembra 2009. godine, ukine dosuđena renta. U postupku je utvrđeno da je tužitelju kao bivšem zaposleniku apelanta zbog bolesti prestao radni odnos kod apelanta, te da je, nakon toga, tužitelju utvrđena renta u visini razlike koja se pojavljuje između primanja tužitelja i zarade uporednih radnika u iznosu od 375,84 KM. Međutim, nakon što je tužitelju priznata invalidska penzija, prema mišljenju i nalazu vještaka ekonomske struke koji je sud u cjelosti prihvatio, utvrđeno je da se na strani tužitelja u spornom periodu pojavljuje razlika u visini penzionih primanja i visini zarade uporednih radnika, zbog čega je tužitelju određen veći iznos rente na način bliže opisan u dispozitivu presude. Nadalje, u pogledu apelantovog protivtužbenog zahtjeva kojim je tražio smanjenje, odnosno ukidanje dosuđenog iznosa rente, sud je zaključio da apelant nije dostavio sudu dokaze kojim bi bilo dovedeno u pitanje pravo tužitelja na isplatu rente, odnosno na smanjenje već utvrđenog iznosa, zbog čega je apelantov protivtužbeni zahtjev neosnovan.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 957/13.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da je u predmetnim apelacijama apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić