Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4912/14 („Tehnograd“ d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 13. 01. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4912/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

13. 01. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine, u predmetu broj AP 4912/14, rješavajući zahtjev „Tehnograd“ d.o.o.Tuzla za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev „Tehnograd“ d.o.o. Tuzla za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „Tehnograd“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 19. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 146227 14 Pž 2 od 20. oktobra 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 146227 12 Ps od 15. aprila 2014. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio Hypo Alpe – Adria bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: Hypo banka ili protivnik osiguranja) da odmah preda na čuvanje osam vlastitih/solo (bjanko) mjenica apelanta, serijskih brojeva pobliže navedenih u zahtjevu (u daljnjem tekstu: sporne mjenice), njihovim polaganjem u depozit Općinskog suda, do pravomoćne odluke tog suda u predmetu broj 32 0 Ps 14622712 Ps“.

Uvodne napomene

2. Hypo banka, kao davalac kredita je sa ZU Poliklinika Azabagić (u daljnjem tekstu: Poliklinika), kao korisnikom kredita, 13. novembra 2007. godine zaključila Ugovora o dugoročnom kreditu broj 8237020873 od 13. novembra 2007. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je Poliklinici odobren kredit u iznosu od 3.436.500,00 CHF, odnosno protuvrijednost KM u iznosu od 4.012.423,04 KM. Vraćanje kreditnih sredstava je, između ostalog, obezbijeđeno i putem predaje 10 solo mjenica apelanta, bjanko potpisanih „bez protesta“ (član 4. Ugovora o kreditu). Apelant je sa Poliklinikom i sa Alijom Azabagić, vlasnikom te poliklinike, zaključio 23. novembra 2007. godine Ugovor o sudužništvu po osnovu kredita, koji je notarski ovjeren. Članom 1. ovog Ugovora je konstatovano da je Poliklinika, čiji je vlasnik Alija Azabagić, zaključila sa Hypo bankom Ugovor o kreditu, da je apelant obavezan kao sudužnik izdati 10 solo mjenica bjanko potpisanih kao garanciju za uredno vraćanje kredita, a da je banka obavezna vratiti apelantu izdate mjenice kada Poliklinika dosegne planirani nivo poslovnih prihoda pod uslovom da su rezultati poslovanja Poliklinike prihvatljivi za banku. Članom 2. Ugovora je regulisano da apelant prihvata obavezu da bude sudužnik svojim solo mjenicama, pod uslovima utvrđenim ugovorom o kreditu između banke i Poliklinike. Članom 6. Ugovora je ugovoreno da će apelant, u situaciji da svojim sredstvima bude morao plaćati anuitete kredita, u iznosu većem od 150.000,00 KM, postati suvlasnik Poliklinike u procentu plaćenih anuiteta prema banci i u odnosu na ukupan iznos kredita. Parnični postupak u toku kojeg su donesena osporena rješenja

3. Apelant je, 12. novembra 2012. godine, Općinskom sudu podnio tužbu protiv Hypo banke i Poliklinike u kojoj je tražio da sud utvrdi da je ništava odredba člana 4. Ugovora o kreditu te da je Hypo banka na nedozvoljen i nezakonit način došla u posjed 10 spornih mjenica.

4. Osim toga, apelant je između ostalog, podnio prijedlog da sud donese mjeru osiguranja kojom se Hypo banci zabranjuje da popunjava i dostavlja na naplatu sporne mjenice poslovnim bankama kod kojih apelant ima otvorene račune. Općinski sud je 19. decembra 2012. godine, apelantov prijedlog odbio kao neosnovan, koju odluku je potvrdio Kantonalni sud Rješenjem broj 32 0 Ps 146227 13 Pi od 12. februara 2013. godine.

5. Odlučujući o ponovnom apelantovom prijedlogu od 31. januara 2014. godine da se odredi mjera osiguranja kojom se nalaže Hypo banci da odmah preda na čuvanje osam vlastitih/solo (bjanko) spornih mjenica apelanta, njihovim polaganjem u depozit Općinskog suda do pravomoćne odluke po podnesenoj tužbi, Općinski sud je 15. aprila 2014. godine donio Rješenje broj 32 0 Ps 146227 12 Ps kojim je apelantov prijedlog odbio. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelant u tužbi istakao da nema mjenične izjave apelanta, odnosno ugovora o jemstvu ili sporazuma; da je Hypo banka naplatila već dvije mjenice i da je dopisom od 24. januara 2014. godine obavijestila apelanta da će aktivirati mjenicu serijskog broja AF2168123 i naplatiti sredstava u iznosu koji nije označen. Slijedom toga, apelant je istakao da smatra kako postoji realna opasnost da Hypo banka popuni preostale označene mjenice i prinudnim putem naplati sa apelantovog računa ukupno odobreni kredit Poliklinike. Na taj način bi za apelanta nastala šteta koja bi bila nenadoknadiva i apelant bi bio doveden u situaciju da više ne bi mogao obavljati djelatnost što bi dovelo do stečaja, otpuštanja uposlenika itd.

6. Općinski sud je naveo da pri usvajanju prijedloga za određivanje mjere osiguranja moraju kumulativno biti ispunjena dva uvjeta predviđena članom 269. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i to da predlagatelj osiguranja učini vjerovatnim postojanje tražbine ili prava i da postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili otežati ostvarenje tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti opteretiti i na drugi način njome raspolagati ili na drugi način štetno uticati na prava predlagača osiguranja. U konkretnom slučaju, Općinski sud je istakao da je iz provedenih dokaza utvrdio da je između Hypo banke i Poliklinike zaključen Ugovor o kreditu te da je, kao instrument osiguranja kredita navedeno i 10 apelantovih bjanko mjenica koje su potpisane od strane zakonskog zastupnika apelanta. Navedeno je da je među strankama sporno da li je apelant dao ovlaštenje za zaključivanje ugovora odnosno ovlaštenje za popunu 10 spornih bjanko mjenica, odnosno da li je to ovlaštenje uopće bilo potrebno tj. da li je protivnik predlagača zakoniti imalac mjenica. Općinski sud je istakao da smatra da apelant nije ugovorna strana u navedenom ugovoru o kreditu te da njegova suglasnost za zaključenje ugovora nije ni bila potrebna. Činjenica da je Hypo banka svojim dopisom broj 40-021207-973 od 6. novembra 2007. godine obavijestila apelanta da je odobrena kreditna tražbina Poliklinike u iznosu od 3.436.500,00 CHF u KM protuvrijednosti prema srednjem tečaju Centralne banke BiH sa uvjetima kredita, osiguranjima kredita (među kojima i 10 apelantovih mjenica), te da se u što kraćem roku dostavi saglasnost apelanta koji se u tom dopisu tretira kao mjenični dužnik, ne utiče na drugačije uvjerenje suda. Općinski sud je dalje istakao da je iz dopisa od 27. novembra 2007. godine, upućenog od strane apelanta Hypo banci (koji je imao za predmet predaju mjenica), utvrdio da je apelant u skladu sa članom 4. Ugovora o kreditu, dostavio banci 10 spornih solo mjenica bjanko potpisanih bez protesta. Općinski sud je naveo da u toku postupka nije dokazano da je neko drugi bez ovlaštenja izvršio dostavu apelantovih bjanko mjenica, niti je logično da bi to neko drugi mogao učiniti bez naloga zakonskog zastupnika koji je potpisao mjenice.

7. Općinski sud je dalje istakao da iz Rješenja o upisu promjena podataka broj 032-0-Reg-07- 000671 od 7. maja 2007. godine, proizilazi da je iznos osnovnog apelantovog kapitala iznos od 3.898.737.05 KM, te da je obezbjeđenje kredita učinjeno od strane apelanta veće od iznosa njegovog osnovnog kapitala. Navedeno je da Hypo banka nije dužna da poznaje Statut Društva, da istražuje koliko je osnovni kapital Društva, ako nema ograničenja upisanog u sudski registar. Slijedom toga, Općinski sud je istakao da nije utvrdio činjenice koje su relevantne za donošenje odluke povodom apelantovog prijedloga.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja Općinskog suda, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 32 0 Ps 146227 14 Pž 2 od 20. oktobra 2014. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja ponovio da apelant osnovanost predložene mjere osiguranja, temelji na navodima da on nije potpisao ugovor o kreditu niti da je dao saglasnost za njegovo zaključenje i da je ugovor o kreditu zaključen sa valutnom klauzulom izraženom u švicarskim francima, „što je bilo protivno relevantnim odredbama Zakona o poslovanju u FBiH“. Zatim da je Hypo banka došla u posjed deset bjanko mjenica na nedozvoljen i nezakonit način i da apelant nije potpisao mjeničnu izjavu niti je zaključio ugovor o jemstvu, da je Hypo banka naplatila već dvije mjenice, te da iz svih navedenih razloga postoji opasnost da će popuniti preostale mjenice i prinudnim putem naplatiti sa računa apelanta ukupni iznos odobrenog kredita Poliklinike, na koji način bi za apelanta nastala nenadoknadiva šteta.

9. Kantonalni sud je istakao da je iz utvrđenih činjenica, proizilazi da je apelant Ugovorom o sudužništvu, koji je zaključio sa Poliklinikom i njenim vlasnikom Alijom Azabagić, potvrdio da je mjenični dužnik, po osnovu Ugovora o kreditu i da je predajom spornih ispunio obavezu mjeničnog dužnika, po osnovu člana 4. navedenog Ugovora o kreditu. Navedeno je da žalbeni navod da apelant nije bio upoznat sa uvjetima odobrenog kredita, nije relevantan za odlučivanje o osnovanosti, predložene mjere osiguranja (relevantna je samo činjenica predaje bjanko mjenica), te da nije ni tačan, obzirom da suprotno proizilazi iz sadržaja Ugovora o sudužništvu, te apelantovih dopisa od 27. novembra 2007. godine i 16. septembra 2010. godine, koje je uputio Hypo banki. Istaknuto je da se ne može prihvatiti osnovanim ni žalbeni prigovor da je za popunjavanje predmetnih mjenica bilo potrebno naknadno, posebno ovlaštenje od njihovog izdavaoca, jer je kod nepotpunih ili bjanko mjenica, u smislu relevantnih odredaba Zakona o mjenici (član 18. stav 2. i član 32. tačka 3.) bitno samo da se na mjenicama nalazi potpis izdavaoca mjenice. S tim u vezi, Kantonalni sud je naglasio da je potpisivanjem i predajom bjanko mjenica apelant je ovlastio Hypo banku da ispuni njihov sadržaj, a pri tome Hypo banki nije bilo potrebno posebno ovlaštenje za tu radnju, kako u tom momentu, tako ni kasnije, a kako sve pravilno zaključuje i Općinski sud. Kantonalni sud je naglasio da je na pravilnost i zakonitost ožalbene odluke nisu uticali apelantovi navodi kojima na osporava Ugovor o sudužništvu u smislu da isti nije ni nastao, jer se u postupku odlučivanja o predloženoj mjeri osiguranja cijene samo dvije činjenice, da li je predlagač osiguranja učinio vjerovatnim svoja potraživanja ili prava, te postojanje opasnosti da bi se bez donošenja predložene mjere osiguranja moglo spriječiti ili otežati ostvarenje potraživanja od strane predlagača. Osporavanje ovog ugovora može biti samo eventualno predmet tužbenog zahtjeva u parničnom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaključuje da pozivanje apelanta na uslove iz Ugovora o kreditu, vezano za švicarske franke, također nije relevantno u ovom postupku, jer predlagač osiguranja nije bio potpisnik tog Ugovora. Osim toga, zaključivanjem Ugovora o sudužništvu i predajom 10 vlastitih nepotpisanih mjenica, apelant je potvrdio da je mjenični dužnik po osnovu Ugovora o kreditu, neovisno od ugovorene valutne klauzule. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da apelantovi navodi da popunom bjanko mjenica i predajom na naplatu trpi štetu, da se time vrši blokada njegovih računa, zbog čega ne može konkurisati za dobijanje novih poslova, također nisu od uticaja na pravilnost i zakonitost ožalbene odluke, a u situaciji kada je apelant pristao da bude mjenični dužnik i s tim u vezi predao 10 vlastitih nepotpisanih mjenica Hypo banki. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da apelant, u slučaju isplate mjenica, stiče prava iz mjenice protiv onoga za koga je jamčio (pravo na regres) u skladu sa članom 33. tačkom 3. Zakona o mjenici. Slijedom toga, i po ocjeni Kantonalnog suda, apelant nije dokazao da bi bez izdate mjere osiguranja, Hypo banka mogla spriječiti ili znatno otežati ostvarenje njegovog potraživanja, odnosno na drugi način štetno uticati na njegova prava, a o kojim potraživanjima, odnosno pravima će se meritorno odlučiti u postupku pokrenutom po apelantovoj tužbi.

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također, ukazuje i na povredu čl. 17. i 41. Evropske konvencije. U veoma opširnoj apelaciji opisuje tok redovnog sudskog postupka te navodi, prema njegovom stavu brojne nepravilnosti koje su počinjene od strane redovnih sudova u pogledu njegovog zahtjeva za određivanje mjere osiguranja. Smatra da je učinio vjerovatnim „postojanje tražbine odnosno svog stvarnog prava“ te da je uz prijedlog dostavio dovoljno dokaza iz kojih na nesumnjiv način proizilazi da postoji realna opasnost da će Hypo banka „spriječiti ostvarenje njegove tražbine“, tako što će „dug Poliklinike naplatiti od njega“.

11. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant navodi da su Općinski sud i Kantonalni sud prilikom odlučivanja o njegovom zahtjevu, nisu razmatrali sve relevantne navode, te ponavlja, između ostalog, da je dokazima koje je priložio uz tužbu, učinio nespornim, da je član 4. Ugovora o kreditu ;,Hypo banka stvorila obavezu prema njemu, mada on nije potpisnik ugovora i nije dao saglasnost za njegovo zaključivanje“. Ističe da je učinio vjerojatnim da je Hypo banka, primjenom člana 4. ugovora o kreditu, te protivno članu 17. stav 2. i članu 18. st. 1. i 2. Zakona o mjenici - došla u posjed 10 spornih (nepotpunih bjanko vlastitih/solo) mjenica. Naglašava da je tužbenim zahtjevom, između ostalog, zatražio od suda da zabrani Hypo banki, svaku aktivnost po označenim mjenicama te da mu ih vrati kao i da mu naknadi štetu u iznosu od 191.173,027 KM. Smatra da je stoga jasno da je, postupio u skladu sa odredbama ZPP kada je predložio donošenje mjere osiguranja, jer ju je „predložio kao osiguranje tužbenog zahtjeva“. Ističe da bi bez određivanja mjere osiguranja, Hypo banka mogla spriječiti apelanta da izvrši povrat osam spornih mjenica, tako što bi mogla predmetni kredit proglasiti dospjelim i mjenice koje posjeduje popuniti na nezakonit način i iste realizirati, čime bi postavljeni tužbeni zahtjev izgubio svaki smisao a apelant pretrpio nenadoknadivu štetu. Naglašava da tražena mjera osiguranja, do pravomoćnog okončanja parničnog postupka, Hypo banki neće nanijeti nikakvu štetu, jer čak, i za slučaj kreditne nesposobnosti Poliklinike, ima uz obračun zateznih kamata, više instrumenata osiguranja (datih uz Ugovor o kreditu), iz kojih može servisirati naplatu kredita te naplatiti sredstva u ukupno odobrenom iznosu kredita (hipoteka na nekretnini Poliklinike, zalog pokretnih stvari u naravi stomatološke opreme i uređaja Poliklinike, lične mjenice zakonskog zastupnika Poliklinike i konačno policu osiguranja kredita). Navodi da objektivna opasnost za njega postoji već samom činjenicom da Hypo banka, može proglasiti cijeli kredit dospjelim i da je najavila daljnju realizaciju mjenica kojih je u posjedu sve do naplate ukupno odobrenih sredstava kredita. Tom najavom postoji, kakao tvrdi, očekivana i realna subjektivna opasnost da će tim radnjama spriječiti apelanta da dođe u posjed svojih preostalih osam spornih mjenica čime će postavljeni tužbeni zahtjev izgubiti svaki smisao te će tužbeni zahtjev biti iscrpljen, a apelantu nanesena nenadoknadiva (trajna) šteta.

12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

13. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

14. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud zapaža da je apelant u dva navrata koristio mogućnosti koje ima prema odredbama iz poglavlja X - sudske mjere osiguranja ZPP-a, u smislu podnošenja prijedloga za osiguranje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 Ps 146227 12 Ps od 15. aprila 2014. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 146227 14 Pž 2 od 20. oktobra 2014. godine, odbijen apelantov prijedlog za donošenje mjere osiguranja kojom je apelant upravo tražio da da se naloži Hypo banci da odmah preda na čuvanje osam vlastitih/solo (bjanko) spornih mjenica apelanta, njihovim polaganjem u depozit Općinskog suda do pravomoćne odluke po podnesenoj tužbi. U vezi s tim, s obzirom na sadržaj apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere, koji u cjelosti korespondira izreci rješenja redovnih sudova donesenih povodom apelatovog prijedloga za donošenje mjere osiguranja koja je apelant osporio apelacijom, Ustavni sud naglašava da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan. Ovo stoga što ovako postavljen zahtjev za donošenje privremene mjere implicira da su apelantovi navodi o povredi ustavnih prava osnovani te se u svojoj konačnici svodi na donošenje odluke o merituma predmeta, o kojem Ustavni sud u ovoj fazi postupka ne može odlučivati. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant u predmetnom zahtjevu nije ponudio nikakve nove argumente, niti dokaze u odnosu na one, kako to proizilazi iz dostavljene dokumentacije, koje je već isticao pred redovnim sudovima, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio razloge i dokaze koji bi ukazali da je donošenje privremene mjere neophodno u smislu člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

15. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4912/14 („Tehnograd“ d.o.o. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio