Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5220/14 (A. F.)
Odluka donesena 13. 01. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
Predmeti (1)
AP-5220/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
13. 01. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine, u predmetu broj AP-5220/14, rješavajući zahtjev Amira Fazlića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Amira Fazlića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Amir Fazlić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kerim Čelik, advokat iz Sarajeva, podnio je, 8. decembra 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S 1 2 K 0131176 16 Kž 7 od 31. jula 2014. godine i br. S1 2 K 013176 13 K od 24. aprila 2014. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora apelantu po Presudi Suda BiH broj S 1 2 K 0131176 16 Kž 7 od 31. jula 2014. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 013176 13 K od 24. aprila 2014. godine apelant je oglašen krivim što je zajedno sa ostalim optuženim (Satkom Kekićem, Dželadom Palićem i Zuhrom Kekić), te Borisom Janežićem, u vremenskom periodu i na način pobliže preciziran u tački 1. izreke te presude počinio krivično djelo Neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta pobliže opisanih u izreci presude, a apelant je obavezan na plaćanje troškova postupka.
3. Sud BiH je na temelju provedenih dokaza koje je ocijenio relevantnim, te njihovom pojedinačnom ocjenom i u međusobnoj povezanosti (o čemu se detaljno izjasnio na str. 6. - 36. presude, pri čemu je dao obrazloženje zašto nisu prihvaćeni pojedini dokazi, te prigovori nezakonitosti određenih dokaza) došao do zaključka da su apelant i ostali optuženi počinili krivično djelo Neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH. Naime, Sud BiH je utvrdio da je optuženi Satko Kekić u periodu od septembra do decembra 2012. godine, nakon što se dogovorio sa Borisom Janežićem sa kojim je od ranije sarađivao, da na području BiH proizvodi opojnu drogu Cannavis sativa L, te da na njima poznat način iz BiH radi dalje prodaje njima poznatim kupcima doprema na područje Republike Slovenije, sve u cilju sticanja protivpravne imovinske koristi, organizovao u smislu člana 1. stav 18. KZ BiH grupu ljudi radi vršenja neovlaštene proizvodnje, transporta i prodaje opojne droge Cannabis sativa poznatija kao Marihuana ili Konoplja, koja je Konvencijom o psihotropnim supstancama od 1971. godine i Rješenjem o popisu opojnih droga (“Službeni list RBIH“, br. 2/92 i 13/94) proglašena opojnom drogom, čiji je promet zabranjen odredbama Zakona o proizvodnji i prometu opojnih droga („Službeni list RBiH“, br. 2/92 i 13/94) i Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga („Službeni list BiH“, broj 8/06), kojoj grupi su pristupili apelant, Dželad Palić i Zuhra Kekić. Sud BiH je takođe utvrdio da je optuženi Satko Kekić angažovao apelanta i Dželada Palića koji su po njegovim uputama uzgajali Cannabis u porodičnoj kući Dželada Palića (sve kako je to detaljnije opisano u tački 1. izreke presude) u kojoj je prilikom pretresa tavanskih prostorija pronađena i oduzeta 91 stabljika biljke za koju je vještačenjem utvrđeno da se radi o biljci Cannabis sativa L iz porodice Cannabaceae. Sud BiH je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja došao do zaključka da su se u radnjama apelanta i ostalih optuženih stekla obilježja krivičnog djela Neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BIH. Takođe, zaključio je da su apelant i ostali optuženi bili potpuno uračunljivi i da su djelo počinili sa direktnim umišljajem jer su bili svjesni krivičnog djela i htjeli su njegovo izvršenje, pa im je primjenom relevantnih odredaba KZ BiH izrekao kazne kao u izreci presude.
4. Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH broj S 1 2 K 0131176 16 Kž 7 od 31. jula 2014. godine odbijena je kao neosnovana žalba koju je apelantov branilac podnio protiv prvostepene presude tog suda, te je prvostepena presuda potvrđena u odnosu na apelanta (kao i u odnosu na optužene Satka Kekića i Dželada Palića).
5. Apelaciono vijeće je u obrazloženju svoje presude, očitujući se na prigovor apelantovog branioca o nezakonitosti iskaza koje je apelant dao u istrazi u svojstvu osumnjičenog, ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da je taj dokaz zakonit obzirom da iz sadržaja zapisnika o apelantovom ispitivanju proizilazi da je dat u potpunosti u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) odnosno da iz samog sadržaja tog zapisnika ne proizilazi da je apelant na bilo koji način bio prinuđen dati iskaz sa sadržajem koji je naveden u zapisniku. Dalje, zaključio je da je neosnovan žalbeni navod da je apelantu povrijeđeno pravo na odbranu na taj način što je prilikom prvog ispitivanja od strane pripadnika Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA) natjeran da uzme kao branioca Milana Romanića i što je tada bio izložen pritiscima da prizna određene optužbe, kako od strane branioca tako i od strane pripadnika SIPE. U vezi sa tim, Apelaciono vijeće je navelo da iz zapisnika o ispitivanju apelanta kao osumnjičenog proizilazi da je svoju izjavu dao „u svojstvu“ branioca Milana Romanića, te da je zapisnik potpisan i od strane apelanta i od strane branioca, kao i da na zapisnik nisu stavljene nikakve primjedbe. Takođe, navelo je da je na ročištu povodom prijedloga za određivanje pritvora u istrazi, apelanta branio navedeni advokat i da tom prilikom apelant nije imao primjedbi na odbranu, a da je nakon potvrđivanja optužnice sud postavio apelantu branioca po službenoj dužnosti, advokata Kerima Čelika, pri čemu u rješenju nije navedeno da je apelant imao bilo kakav problem sa prijašnjim advokatom. Vezano za prigovor da se osporena presuda zasniva isključivo na iskazu koji je apelant dao u istrazi, kao dokazu na kojem se ne može zasnivati sudska odluka, zbog čega je povrijeđeno i načelo in dubio pro reo, Apelaciono vijeće je istaklo da je već analiziralo prigovor nezakonitosti ovog dokaza, te je konstatovalo da je ovaj dokaz mogao biti korišten na glavnoj raspravi i bez apelantovog odobrenja, kao i da je u pobijanoj presudi pravilno ocijenjen u vezi sa iskazom koji je apelant dao na glavnom pretresu i sa drugim dokazima. Apelaciono vijeće je konstatovalo i da osporena presuda, nasuprot apelantovim navodima, sadrži obrazloženje zašto je prihvaćen apelantov iskaz dat u istrazi i da detaljno navodi i analizira iskaze ostalih svjedoka i dokaza na osnovu kojih je prvostepeni sud na pravilan i potpun način utvrdio činjenično stanje. Takođe, istaklo je da odbrana svojim žalbenim prigovorima nije dovela u pitanje ispravnost činjeničnih zaključaka pobijane presude u pogledu postojanja svih pravno relevantnih činjenica koje utvrđuju da je apelant na način opisan u izreci pobijane presude počinio krivično djelo za koje je oglašen krivim.
6. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, prije svega, tvrdi da su osporenim presudama proizvoljno ocijenjeni dokazi, te da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljno primjenjeno materijalno i procesno pravo, kao i da je prekoračena optužba, a da obrazloženja tih presuda nisu u skladu sa standardima predviđenim članom 6. Evropske konvencije. Smatra da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, i to na njegovom iskazu datom u istrazi, kao i svim dokazima koji su prikupljeni za vrijeme pretresa porodične kuće optuženog Dželada Palića, koji je po njegovom mišljenju izvršen suprotno odredbama ZKP BIH, a naročito na sadržaju privremeno oduzetih predmeta (u prilog čemu se, između ostalog, pozvao na Odluke Ustavnog suda broj AP 291/08 i AP 3364/10). Dalje, tvrdi da je prvostepeni sud cijenio iskaz koji je apelant dao u istrazi, a da nije cijenio iskaz koji je dao na glavnom pretresu i da pri tome nije dao nikakve razloge zbog čega nije prihvatio taj iskaz, te da nije obrazložio ocjenu protivrječnih dokaza od kojih je zavisilo utvrđenje postojanja krivičnog djela i apelantove krivice. Takođe, tvrdi da drugostepeni sud nije razmotrio njegove žalbene navode, čime je pored prava na pravično suđenje povrijeđeno njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek. Smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju povrijedili i princip in dubio pro reo i pravilo pretpostavke nevinosti, kao i princip jednakosti strana u postupku. Dalje, tvrdi da mu je prilikom prvog ispitivanja u prostorijama SIPE mimo njegove volje nametnut branilac od strane ovlaštenih službenih lica, a kojem nije potpisao punomoć za zastupanje, niti se izjasnio da je saglasan da ga to lice zastupa, što je u suprotnosti sa ZKP BIH. Takođe, tvrdi da je od strane branioca i ovlaštenih službenih lica bilo izložen pritiscima i uticajima na svoju volju prilikom davanja iskaza u istrazi, a da redovni sudovi u osporenim odlukama nisu uzimali u obzir njegove navode i argumente iznesene povodom toga. Shodno tome, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na odbranu i princip da „da niko nije dužan da pruža dokaze protiv sebe“.
7. Vezano za zahtjev za donošenje privremene mjere apelant je naveo da, s obzirom da je osporenom presudom Suda BiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, da bi njegovim upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora prije donošenja konačne odluke o apelaciji došlo od „kršenja ljudskih prava sa nesagledivim posljedicama, što bi dovelo do nastanka štete koja se ne bi mogla nadoknaditi, niti na drugi način spriječiti“.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
11. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju, apelant očigledno smatra da navodi o kršenju prava njegovih prava u postupku u kojem su donesene osporene odluke predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Pored toga, vezano za apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 13/05, 53/07, 97/07, 37/09 i 12/10) reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora (čl. 131. do 133). Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koje je imao na raspolaganju prema navedenim odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, odnosno da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova, a navedeno se u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduslov za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić