Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5245/14 (S. B.)

Odluka donesena 13. 01. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5245/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

13. 01. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine, u predmetu broj AP-5245/14, rješavajući zahtjev Slobodana Babića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14 – prečišćeni tekst), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Slobodana Babića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kog zastupa Dragan Stupar, advokat iz Banjaluke, podnio je 5. decembra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 042733 13 Rev od 19. septembra 2014. godine.

2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se „odložiti sve započete radnje u izvršnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj 71 0 I 167950 13 I pokrenute u postupku izvršenja presude Osnovnog suda broj 71 0 P 042733 09 P od 20. marta 2013. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 042733 12 Gž od 8. aprila 2013. godine“.

3. Osnovni sud je presudom broj 71 0 p 042733 09 P od 20. marta 2012. godine usvojio tužbeni zahtjev Z.B. (u daljnjem tekstu: tužilac), te je obavezao apelanta, kao tuženog, da mu na ime korištenja nekretnina bliže označenih u izreci presude, na kojim je tužilac upisan sa 1/8 dijela što u naravi predstavlja ½ djela poslovnog prostora sa ljetnjom baštom i dvorišnim objektom koji se nalazi u prizemlju navedenih nekretnina za označeni period u označenom novčanom iznosu.

4. Vrhovni sud je presudom broj broj 71 0 P 042733 13 Rev od 19. septembra 2014. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda broj 71 0 P 042733 12 Gž od 8. aprila 2013. godine. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda, pored ostalog, proizilazi da su neosnovanim ocijenjeni apelantovi navodi koji su se odnosili na povredu odredaba parničnog postupka učinjeni u postupku pred prvostepenim sudom. U vezi s tim je ukazano na član 240. stav 1. točka 1. Zakona o parničnom psotupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prema kom se revizija može izjaviti zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP učinjenih u postupku pred drugostepenim sudom. U konkretnom slučaju, apelantovi prigovori su se odnosili na navodno onemogućavanje izjašnjavanja na pripremnom ročištu i njegovo udaljenje sa ročišta za glavnu raspravu koje je održano pred prvostepenim sudom. U vezi s tim je ukazano da apelant takve prigovore nije isticao u žalbi, niti da sud na takve povrede pazi po službenoj dužnosti. Shodno navedenom, drugostepeni sud se nije mogao ni izjasniti o navedenim povredama, a u postupku odlučivanja po reviziji, Vrhovni sud odlučuje o pravilnosti i zakonitosti drugostepene presude. Pored toga, ukazano je i da iz spisa predmeta ne proizilazi da je prvostepeni sud onemogućio apelanta da nakon smrti njegovog punomoćnika-advokata R.S., angažuje drugog punomoćnika. U vezi s tim Vrhovni sud je istakao da iz zapisnika sa pripremnog ročišta održanog 1. novembra 2010. godine proizilazi da je apelant izjavio da likvidator kancelarije njegovog preminulog advokata, advokat D.S. nije njegov punomoćnik i da će na tom ročištu sam zastupati svoja prava i interese, kao i da nije zahtijevao odlaganje ročišta radi angažovanja drugog punomoćnika, kako je netačno tvrdio u reviziji. Najzad, ukazano je i da iz raspravnih zapisnika sa ročišta od 27. januara 2011. godine, koje je odgođeno, kao i ročišta za glavnu raspravu od 20. februara 2012. godine sa kog je apelant udaljen zbog ometanja rada suda i vrijeđanja sudije i stranaka, apelant također nije angažovao stručnog punomoćnika. Nadlaje, Vrhovni sud je ukazao na član 407. stav 3. ZPP prema kom, u slučaju kada je stranka udaljena iz sudnice ročište se ima održati i bez njenog prisustva. Shodno ovoj odredbi, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je nastavio održavanje ročišta za glavnu raspravu 20. febraura 2012. godine i nakon apelantovog udaljenja iz sudnice uz pomoć sudske policije. S tim u vezi je ukazano i da, suprotno apelantovim navodima, ne postoji obaveza suda da poučava stranke o njihovim pravima i obavezama, obzirom da načelo pomoći neukoj stranci ne predstavlja načelo na kom se temelje procesna pravila ZPP.

5. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao na član 14. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) kojim je propisano da suvlasnik ima pravdo da stvar drži i da je koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima srazmjerno svom djelu, ne povređujući prava ostalih suvlasnika, te na član 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da kad neko upotrebi tuđu stvar u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na nakandu štete ili u odsustvu ove, da mu ovaj nadoknadi korist koju je imao od upotrebe. U konknkretnom slučaju na temelju ugovora o kupoprodaji, te ugovora o poklonu, koje je zaključio otac apelanta i tužioca, utvrdio da su apelant i tužilac na poslovnom prostoru i pripadajućem zemljištu suvlasnici sa po ½ dijela. Nadalje, na temelju iskaza svjedoka S.A. i B.S. utvrđeno je da su apelant i tužilac ortački, u zajedničkom poslovnom prostoru držali ugostiteljsku radnju sve do neutvrđenog datuma 1994. godine kada je došlo do sukoba između njih i kada je tužilac napustio Republiku Srpsku, a apelant nastavio sam obavljati istu djelatnost u cijelom objektu tj. i u suvlasničkom dijelu tužioca bez bilo kakvog pravnog osnova koji bi mu to omogućio, kao i da za korištenje tog dijela tužiocu nije plaćao bilo kakvu naknadu. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili, shodno članu 219. ZOO, da je apelant dužan tužiocu nadoknaditi korist koju je imao od upotrebe njegovog djela poslovnog prostora. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da su sudovi pravilno postupili kad su visinu iznosa nakande koju apelant treba platiti utvrdili na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke S.M. U vezi s tim je ukazano da je nalaz utemeljen na visini zakupnine za poslovne prostore koje ostvaruje Grad Banjaluka dajući u zakup poslovne prostore koji su mu na raspolaganju, a prema odlukama Skupštine Grada o visini zakupnine za prostore koji mogu služiti za obavljanje iste djelatnosti. Također, ukazano je da je zakupnina prihod koji je tužilac mogao realno ostvariti i bez boravka na teritoriji RS i Banjaluke i za koji se apelant neosnovano obogatio izostankom plaćanja zakupnine tužiocu za njegov suvlasnički dio. S tim u vezi, neosnovanim su ocijenjene apelantove tvrdnje da je tužilac po vlastitoj volji napustio poslovni prostor i dobrovoljno ga ustupio njemu jer nisu imale uporište u provedenim dokazima. Vrhovni sud je ukazao da iz provedenih dokaza proizilazi da je tužilac bezuspješno 1994. godine pokušao doći u posjed svog suvlasničkog dijela kada je podnio prijedlog za fizičku diobu predmetnih nekretnina, a koji je povukao zbog nemogućnosti fizičkog izdvajanja, da je podnosio tužbu zbog smetanja posjeda protiv tuženog, kao i ponovni prijedlog 2006. godine za fizičku diobu. Sve navedeno, po ocijeni Vrhovnog suda ne ide u prilog apelantove tvrdnje da mu je tužilac dobrovoljno ustupio svoj dio bez naknade. Najzad, neosnovnim je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je je iznos za koji se obogatio trebalo utvrditi prema stvarnom prihodu koji je apelant ostvario poslujući u poslovnom prostoru koji je u njegovom i tužiočevom suvlasništvu. U vezi s tim je ukazano da je tužilac na pripremnom ročištu predložio dokaz vještačenje po vještaku ekonomske struke na okolnost o visini koristi koju je apleant imao prema visini zakupnine, da se apelant s tim prijedlogom suglasio ali da se nije saglasio sa ličnošću vještaka, zbog čega je prvostepeni sud odredio drugog vještaka, da drugi način utvrđivanja visine iznosa nije predložen, pa da su sudovi pravilno ovaj iznos odredili prema visini zakupnine.

6. Osnovni sud je zaključkom o prodaji broj 71 0 I 167950 13 I od 10. novembra 2014. godine odredio prodaju bliže označenih nekretnina koje su vlasništvo tužioca, sada tražioca izvršenja, sa dijelom 7/8. Usmeno javno nadmetanje zakazano je za 12. decembar 2014. godine.

7. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

8. U prilog tvrdnji o povredi prava na pravično suđenje apelant je istakao da ga je u predmetnom postupku zastupao advokat koji je preminuo i da je ova činjenica konstatovana na ročištu održanom 15. septembra 2010. godine na koje nije bio pozvan. Nadalje, ukazao je da je lično pozvan na pripremno ročište zakazano za 1. novembar 2010. godine na koje je pristupio, te da je pozvan i likvidator kancelarije njegovog advokata, koji nije pristupio. Apelant tvrdi da je na ovom ročištu insistirao da se isto odgodi kako bi angažovao stručnog punomoćnika ali da je sud ročište održao i zakazao glavnu raspravu. Apelant navodi da je nauka stranka i da na pripremnom ročištu nije predlagao dokaze jer je bio „zatečen“ vješću da je njegov advokat preminuo. Nadalje, ukazao je da je na narednom ročištu, isprovociran odlukom suda, izbačen iz sudnice uz pomoć sudske policije. Na taj način, kako navodi, onemogućeno mu je da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima suprotne strane, da izvodi dokaze, da ispituje svjedoke. Također, po njegovom mišljenju, sud je propustio da ga, kao neuku stranku, poduči o njegovim pravima. U vezi s tim apelant ističe da ga likvidator kancelarije njegovog advokata u skladu sa obavezom iz Zakona o advokaturi nikad nije obavijestio da je imenovan za likvidatora i pozvao ga da preuzme poslove koje je vodio njegov preminuli advokat ili da ovlasti drugog advokata. U takvoj situaciji, kao neuka stranka, na pripremnom ročištu nije ni predlagao dokaze jer mu je uskraćeno pravo na angažovanje stručnog punomoćnika, a zbog čega nije mogao da se suprotstavi navodima suprotne strane, što je po njemu rezultiralo povredom prava na jednakost u postupanju. Nadalje, obzirom da pripremno ročište nije odgođeno kakao bi mu se dala mogućnost da imenuje stručnog pomoćnika, apelant navodi da je tražio izuzeće sudije ali da je ovaj njegov prijedlog odbijen, odnosno po njegovom mišljenju, a shodno članu 360. ZPP apelant smatra da se sudija, zbog netrpeljivosti koja je nastala između njega i kao stranke i sudije, trebao sam izuzeti. Obzirom da to nije i učinjeno apelant smatra da je povrijeđen i princip nepristranog suda. Sve navedeno, kako tvrdi, rezultiralo je i uskraćivanjem sudske zaštite jer postupanje prvostepenog suda u stvari predstavlja uskraćivanje prava na pristup sudu.

9. U prilog tvrdnji o povredi prava na imovinu apelant je istakao da je pred Osnovnim sudom pokrenut izvršni postupak pod brojem 71 0 I 167950 13 I po zahtjevu tužioca, sada tražioca izvršenja radi namirenja potraživanja utvrđenog u navedenim presudama, prema kom se određuje prodaja bliže označenih nekretnina. Nadalje, apelant je istakao da je kao rezultat povrede prava na pravično suđenje, dovedena u pitanje njegova imovina i dom, obzirom da bi, u slučaju da se ovakvo izvršenje i provede, ostao bez jedinog stana koji se nalazi u istom objektu i postao bi beskućnik. Na taj način bi mu bilo povrijeđeno i pravo na dom iz člana 8. kao i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. Evropske konvencije. U prilog ovih tvrdnji apelant je opširno obrazlažući zaključio da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

10. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je istakao da je tužilac pokrenuo izvršni postupak prinudnog izvršenje presude Osnovnog suda i to prodajom nekretnine u vlasništvu apelanta, tj. konkretne poslovno stambene zgrade u kojoj se nalazi poslovni prostor, to postoji realna opasnost da ostane i bez jedinog stana koji se u toj nekretnini nalazi. U prilog ovih tvrdnji apelant se pozvao na član 6. Evropske konvencije i garancije pravičnog suđenja i jednakosti stranaka koji se primjenjuju na postupak kao cjelinu. Obzirom da će se prodaja, kakao navodi, izvjesno održati, smatra da je njegov zahtjev za donošenje privremene mjere opravdan jer bi na taj način bila spriječena daljnja šteta koja mu je već nanijeta presudama redovnih sudova kojim su mu povrijeđena prava kako je to obrazloženo u apelaciji.

11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

14. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

15. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, te navodima da je očigledno da će provođenjem izvršenja on pretrpiti štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da istaknuti navodi apelanta, na kojima zasniva predmetni zahtjev, u okolnostima konkretnog slučaju nisu dovoljni da bi Ustavni sud donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnog suda po odluci koja je pravosnažna i izvršna, odnosno smatra da apelant nije ponudio relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranke ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

16. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5245/14 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio